Hvala Gorbi, 3.10.1990 (dan ujedinjenja Nemačke), foto: RIA Novosti/Boris Babanov/Wikimedia Commons
Hvala Gorbi, 3.10.1990 (dan ujedinjenja Nemačke), foto: RIA Novosti/Boris Babanov/Wikimedia Commons

Bog nije bio naklonjen Mihailu Gorbačovu kada mu nije dozvolio da napusti ovaj svet pre 24. februara 2022, da ne vidi bezumno rušenje svega za šta se zalagao, možda čak i pomisli da odluka da se ne upotrebi sila u nekim slučajevima vodi u veće krvoproliće u budućnosti. Da je Mihail Gorbačov sačuvao Sovjetski Savez (možda bez baltičkih država), primenjujući silu onako kako je to činio Deng Sjaoping, moguće je da danas ne bismo gledali razorni besmisleni rat koji je već odneo desetine, možda i stotine hiljada života, rat koji u najgorem slučaju može prerasti u nuklearni holokaust. Političari, čak i oni najčovečniji, ponekad nažalost moraju praviti kalkulacije u kojima su ljudski životi samo brojevi.

Gorbačov je otvoreno odbio da to učini. Možda je ta otvorenost bila greška: niko ga više nije uzimao za ozbiljno, od Bakua do Vašingtona, iako je kontrolisao najveći nuklearni arsenal na svetu, drugu najveću armiju i stotine hiljada policajaca i pripadnika službi bezbednosti. Kao lider monopolističke partije uživao je neupitnu lojalnost 20 miliona njenih članova.

Prema državničkim standardima mora mu se suditi strogo kao jednom od najvećih gubitnika u istoriji. Sa stanovišta humanosti, sud je mnogo povoljniji: omogućio je milionima ljudi da povrate slobodu, ne samo proglasio nego i primenio načelo nenasilja u unutrašnjoj i spoljnoj politici, i dobrovoljno napustio položaj kada to nije morao da učini, jer nije želeo da uđe u sukob i rizikuje ljudske živote da bi ga sačuvao. Ali tom humanošću i jednim zapravo antipolitičkim stavom, otvorio je vrata ljudima mnogo gorima od sebe.

Nije bio u stanju da upravlja Sovjetskim Savezom, beskrajno složenom i prostranom imperijom pod teretom teške istorije. Zemlju su dodatno opterećivali nevoljni sateliti, dugotrajni rat u Avganistanu, trka u naoružanju sa mnogo jačim protivnikom i praktično stagnantna ekonomija. Situacija koju je Gorbačov nasledio nije bila nimalo laka. Ali to je bila zemlja kojom se moglo upravljati, a činjenica da niko nije predvideo ekonomski, vojni i politički slom Sovjetskog Saveza to potvrđuje. U pokušaju da popravi stvar, tešku situaciju je pretvorio u katastrofalnu. Možda u znak poštovanja prema Gorbačovu (poštovanja koje mu dugujemo), mnogi u retrospektivi pokušavaju da pad u haos prikažu kao neizbežan jer je sam sistem bio nepodložan reformama. U takvom pogledu na istoriju Gorbačov kao istorijska ličnost praktično nema nikakvu ulogu. Ali to nije ispravan pogled. Neki kompetentniji lider, veštiji političar i bezobzirniji čovek postupio bi drugačije i možda sprečio katastrofu.

Najmisteriozniji deo priče je njegov dolazak na vlast. Ne mislim na bilo kakvu zaveru jer zavere očigledno nije bilo. Ono što zbunjuje svakoga ko je razmišljao o ovim događajima je sledeće pitanje: ako imamo u vidu koliko je Gorbačov bio nevešt u vođenju ekonomije i politike na centralnom nivou, kako je moguće da se ti nedostaci nisu pokazali mnogo ranije, dok se uspinjao lestvicama vlasti? Zar niko u Stavropolju nije to primetio? Štaviše, ako se ima u vidu s koliko spremnosti je odbacio vladavinu birokrata koji su ga doveli na vlast i sarađivali s njim nekoliko decenija, kako je moguće da iza tog čoveka s prijateljskim osmehom niko nije primetio crvene lampice koje upozoravaju na opasnost? Kako je moguće da Andropov, koji se nije isticao čovečnošću, a po opisu posla nije smeo biti tako lako zaveden, nije uočio pukotine koje će dovesti do sloma imperije?

Mislim da nikada nećemo dobiti dobar odgovor na to pitanje, tim pre što Gorbačov nije ni skrivao šta zaista misli, niti se pretvarao da je nešto što nije. Jedini način da objasnimo kako je jedna moćna birokratija dopustila uspon na vlast nekome ko će je na kraju srušiti jeste mogućnost da su Gorbačovljevi stavovi vremenom evoluirali. Naime, da je u vreme kada je započinjao reformu sistema zastupao stavove koji su bili u skladu sa programom reformističkog tabora koji je i sam Andropov odobravao, da bi u narednim koracima sprovođenja reformi ti stavovi evoluirali u pravcu sve veće slobode, dok se najzad nije našao na čelu partije koja se pretvorila u skup sukobljenih frakcija i tendencija, od KGB kadrova (Kričkov), preko antireformista (Ligačev), crvenih direktora (Černomirdin), korumpiranih lopova (mnogi lideri Komsomola), tehnokrata (Gajdar), do socijaldemokrata (Roj i Žores Medvedev).

Kakav zaključak treba izvući? Što se tiče političke istorije, potreban je znalac Machiavellijevog kalibra da objasni šta se ovde i zašto dogodilo. Što se tiče istorije prenosa vlasti u Rusiji, tu su stvari mnogo jasnije: Staljin nije ni sanjao da će ga naslediti čovek kao što je Hruščov (koga je ocenio kao ne naročito pametnog seoskog đilkoša); Hruščov nije mogao ni pomisliti da je „veseljak Leonid“ sposoban da orkestrira unutrašnji puč protiv njega; Andropov je loše procenio Gorbačova, a Gorbačov je pogrešno pročitao Jeljcina. Jeljcin je doveo Putina da uradi jednu stvar, a dobio je nešto sasvim drugo. Nadajmo se da će i Putin napraviti istu grešku.

Global inequality and more 3.0, 31.08.2022.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 01.09.2022.

Srodni linkovi:

Latinka Perović – Politika novog mišljenja

Ivan Krastev – Gorbačov, gubitnik bez razloga

Masha Gessen – Gorbačov, sovjetski čovek