Napis g. Nenada Prokića o ostavkama dr Vesne Pešić na mesta predsednice Političkog saveta LDP i članice poslaničkog kluba ove stranke može da predstavlja povod za reproblematizovanje nikad apsolviranog odnosa etike uverenja i etike odgovornosti; njegov tekst takođe može da pokrene i preformulisanje nekih drugih političkih pitanja, a možda i da sugeriše odgovore na neka potpitanja.

U najkraćem, Vesni Pešić se u pomenutom tekstu zamera što kao istaknuta predstavnica “samo donekle političkog”, a preciznije “građanskog nezavisnog intelektualnog srpskog sloja” pokazuje prezir prema organizovanim oblicima političke borbe, prenaglašava odgovornost vlasti a zanemaruje sopstvenu, kritizerski deluje na sve dugotrajne procese, ispoljava nesposobnost davanja podrške i timskog delovanja i gubi se u “grimasi individualne doslednosti i pravovernosti (koja) ne znači ništa u ravnodušnim kauzalnim lancima kojima su okovani naši životi”. G. Prokić zamera “prvim intelektualcima” Srbije što nikad nisu smogli snage da budu deo svog društva. Njegov je zaključak da je “odlazak Vesne Pešić na neki način konačno od LDP napravio pravu stranku i završio taj proces jednog društvenog raskida na logičan način”.

Drugim rečima, Prokić zamera nekadašnjim disidentima što se i u okviru političkih stranaka u višestranačkom poretku ponašaju (i) kao disidenti. Disidentstvo je idejnom čistoćom uverenja svojih protagonista zaista u mnogo čemu protivno pragmatičnom duhu stranačke politike. Ukoliko je načelniji i intelektualniji, nezavisni stav građanskih intelektualaca je utoliko dalji od stvarnosti. U meri u kojoj su političke stranke mašine za preraspodelu resursa, one su strane načelnom građanskom angažmanu; kada je pomenuta mera visoka, one se pretvaraju u puke mašine za ostvarivanje interesa. Pri tom treba obratiti pažnju o čijim i kakvim interesima je reč. Da li su u pitanju interesi samo užih grupa ili i širih delova stanovništva, kao i da li je način zastupanja interesa koji primenjuju političke stranke legitiman?!

Kritika g. Prokića zasniva se na dve ključne tačke. Prva je protivstavljanje etike odgovornosti (koju on ne naziva tako) etici uverenja. Druga je nastojanje da pokaže da LDP za razliku od ranijih disidenata, a sadašnjih partijski nedisciplinovanih građanskih intelektualaca, ispunjava, bar u perspektivi, i interese širih grupa.

Da krenem od razmatranja ove druge tačke. Kritikujući postupke Vesne Pešić g. Prokić traži od građanske stranke budućnosti da pronađe neki novi građanski sloj koji bi privukla sebi. Ukoliko takav sloj postoji, onda se LDP ne može tretirati kao puka partijska interesna grupa koja je, kao i druge političke stranke, protagonist interesa drugih užih interesnih grupa.

Ovde treba staviti tri napomene koje građanski intelektualci imaju u vidu, a koje partijski ideolozi zanemaruju po prirodi svoje uloge.

Prvo, stranke moraju da određenim materijalnim ili psihološkim nagradama motivišu svoje aktiviste. One, međutim, ni kad su na vlasti, a pogotovo dok su u opoziciji, ne raspolažu dovoljnim brojem prestižnih ili bar slobodnih radnih mesta i sinekura, niti, kad su u pitanju za drugi profil političara atraktivni resursi, dovoljno propusnim kanalima medijske prohodnosti za sve one kojima je potrebna pažnja javnosti. Treba imati u vidu i da su puka neispunjiva obećanja kao način plaćanja angažmana aktivista s obzirom na okolnosti devalvirana kao sredstvo za nadoknadu njihovog rada, pa stranke pokušavaju da resurse koje u partijskom angažmanu troše aktivisti nadoknade usitnjavanjem harizme živih ili preminulih vođa i njihovom razmenom za stranačku aktivnost ili bar za glas na izborima. Nijedan od danas aktuelnih partijskih vođa nema značajniju ličnu harizmu, a upotreba posthumno nastale harizme pokojnog dr Đinđića tokom vremena se kao i primena svake druge harizme pretvara u nešto svakodnevno. Skupina posvećenih čuvara vatre, zviždača u pištaljke i protagonista Petog oktobra nužno se pretvara u birokratizovan stranački aparat, odnosno, kad su u pitanju širi krugovi ranijih pristalica, u pasivizirane delove članstva i biračkog tela koji se osipaju bez novih harizmatičnih ličnosti ili poteza kakvih, opet s obzirom na okolnosti, ne može da bude.

Drugo, Prokićevo viđenje novog građanskog sloja s kojim treba da se uzajamno pronađe LDP sadržajno je posve neodređeno i siromašno. Podsetiću da u naše vreme restauracije kapitalizma u istočnoj Evropi postoje ne samo nadređeni i podređeni, hijerarhizovani, društveni slojevi, nego i oni paralelni. Tako se može govoriti o paralelnim starim i novim srednjim ili drugim slojevima koji se, zauzimajući slično mesto u društvenoj strukturi, razlikuju po prihodima, stilu života, strukturi potrošnje, a sve više i po realnim dugoročnijim interesima. Važna činjenica je i da pripadanje nekom društvenom sloju ne znači nužno da je svaki pripadnik tog sloja ispod svakog pripadnika drugog, inače višeg, društvenog sloja. Nije teško zamisliti a može se i u stvarnosti prepoznati situacija gde se gornji slojevi nekih segmenata visokokvalifikovane radničke klase nalaze iznad donjih slojeva stare srednje klase čiji pripadnici obavljaju rutinska nemanuelna zanimanja, bez obzira što ove klase, posmatrane u celini, imaju drugačiji međusobni odnos. G. Prokić piše da stranka budućnosti u Srbiji mora “da pronađe neki novi građanski sloj, da shvati gde je njegovo skrovište i da ga privuče k sebi. Što se mene tiče, taj sloj je možda i na selu”. Međutim, kako bez sociološkog znanja kakvo poseduju malobrojni naučnici poput Vesne Pešić identifikovati ciljne grupe na srbijanskom selu, podeljenom, najopštije posmatrano, na zaostala staračka gazdinstva, malobrojne modernije sitne zemljoradnike, nove latifundiste i seoski proletarijat koji se pojavio kao senka ovih poslednjih?! Ne sledi, naravno, da političke stranke nisu klasno uslovljene: no, traženje širokog izbornog oslonca prevazilazi saznajne i praktične domete pripadnika partijskog aparata i traži podršku nezavisnih intelektualaca, odnosno ono za šta g. Prokić smatra da su ovi intelektualci inherentno nesposobni. Poznavajući teorijske i empirijske istraživačke radove Vesne Pešić i njihovu nespornu saznajnu i potencijalnu praktičnu vrednost radije se ne bih zadržavao na proceni gubitka koji je LDP pretrpeo time što se nije koristio njenim naučnim znanjem. Za razliku od mene, g. Prokić piše da iz prakse stranački nedisciplinovanih intelektualaca nije nikada bila određena nijedna mogućnost preobražaja. Odnosno, da je toj praksi izmicala ona ćutljiva svest koja određuje i dopušta društvene preobražaje. Ovde se ustezanje stranaka da koriste naučno znanje svojih kadrova kakva je dr Pešić prikazuje kao nespremnost ovih poslednjih da pruže podršku. Pre će biti da se radi o tome da uši stranačkih vođa nisu (bile niti su sada) otvorene za savete niti za procene koje svojom trajnošću mogu da prevaziđu (ne samo vremenske) okvire dnevno-političke trgovine. Preobražaj bi bio moguć samo i jedino kad bi se koristila znanja i perspektive stranački nereglementiranih intelektualaca. Stranački aparat, kao i svaka birokratija, funkcioniše samo na način inercije i neprestanog posvakodnevljenja onog što bi potencijalno moglo da bude obećavajuće i novo. Samo oni građanski opredeljeni intelektualci koje Prokić smatra sebičnim poseduju upitanost koja jedina može da sugeriše pravce mogućih preobražaja.

Treće, stranke zastupaju interese širih grupacija u stanovništvu, ali ne samo njih. Stranke zastupaju, u zavisnosti od vremena i mesta, i uže interese pojedinih grupa kapitalista, zavičajnih klanova, običnih ljudi koji ne mogu da ostvare svoja prava (ako mi je potrebno da preskočim red čekanja za neku dijagnostičku ili terapijsku zdravstvenu proceduru ili da upišem dete u srednju školu mada je ostalo “ispod crte” – obratiću se svom lokalnom stranačkom povereniku), pa često i grupa klasičnog kriminala. Kada bi bilo drugačije, stranke koje nisu na vlasti ne bi mogle da opstaju van razdoblja uzavrelih predizbornih političkih kampanja. Nezavisni intelektualci pišu o ovome. G. Prokić ovu činjenicu ni ne pominje, mada je, videlo se, zaokupljen “ravnodušnim kauzalnim lancima kojima su okovani naši životi”.

Da se sad vratim na prvu ključnu tačku Prokićeve kritike nezavisnih intelektualaca. On im zamera da su robovi etike uverenja, odnosno da zanemaruju ono što je bitno, a to su “korist ili šteta koje iz toga mogu da priosteknu u društvu”. Ova argumentacija se može i pojačati na način koji je razvija stariji kolega Vesne Pešić: zarobljenici etike uverenja, idući za svojim vrednostima, ne obraćaju pažnju na neželjene ali neminovne ishode koje njihova primena etike uverenja proizvodi. Pravo pitanje je: ko ne obraća pažnju na neminovne, makar i nenameravane, posledice svog političkog delanja? Drugim rečima, ko je u svom javnom ponašanju (ne)odgovorniji: stranačka rukovodstva ili građanski intelektualci? Nije nužno pominjati paljanskog vola koji se vrteo na ražnju u vreme kada je Milošević uveliko primenjivao blokadu Republike Srpske na Drini. Nije neophodno zadržavati se ni na pitanjima izjave o kanibalizmu ili podrške Zakonu o informisanju. Đinđić je, kada je postao predsednik vlade, u svom stvarnom delanju preuzeo politički program GSS i SDU; primenjujući ga, platio je najveću cenu. Kakvu, koju i koliku cenu plaćaju današnja stranačka rukovodstva, nezavisno od toga da li se radi o partijama iz vladajuće koalicije, opozicije, ili onima koje su, kao LDP, negde između jednih i drugih? Na čemu počiva pravo da se političko ponašanje Vesne Pešić okarakteriše kao sebično, ćutljivo i nekooperativno.

Treba, u najkraćem, reći još dve stvari. Kako je pisao pomenuti neimenovani stariji kolega Vesne Pešić, ni etika ni politika nisu tramvaj na koji se može po volji popeti i sa kojeg se može po volji sići. U pitanju su ozbiljne stvari. Za ozbiljne stvari potrebni su ili ljudi dokazane ozbiljnosti u javnom životu, kakva je Vesna Pešić, ili novi ljudi koji mogu da izađu izvan okvira političkog razmišljanja i obrazaca političkog ponašanja iz razdoblja Miloševićeve vlasti. Pri tom je generacijska starost najmanje važna. U pogledu saobražavanja zahtevima novog vremena na planu shvatanja politike i političkog ponašanja dr Dragoljub Mićunović je mlađi od vođe LDP. Ukoliko se stvarno žele prepoznati i razumeti kauzalni lanci o kojima piše g. Prokić, a potom iskoristiti njihova dejstva za poželjne pravce preobražaja, potrebni su znanje onih koji su dokazali da ga imaju i novi ljudi u politici. Od ovo dvoje, prvo treba iskoristiti; drugo valja dočekati. Načelnost intelektualaca koji ne prihvataju da se podvrgnu pravilu službe partijskih aparata skraćuje ovo vreme čekanja. Mladi ljudi, na sreću, imaju na koga da se ugledaju.

 
Peščanik.net, 13.04.2011.