Ferdinand Tönnies je bio zanimljiv čovjek. Bio je osnivač sociologije u Njemačkoj. Postavljao je na noge znanstveno proučavanje Thomasa Hobbesa, engleskog filozofa koji slovi za osnivača modernih političkih institucija, a kojim se dotada skoro nitko nije ozbiljno bavio. Znanstvenika i teoretičara Tönniesa cijenili su u domovini i u inozemstvu. No veoma dugo nije dobivao primjerenu službu na njemačkom univerzitetu.
Malo je tome bila kriva priroda njegovog profesionalnog rada. Novotarije što ih je radio nisu glatko pristajale ustaljenim kolosijecima akademskog pogona. A malo je tome kriva bila i politika. Gospodin je naime čitav život bio politički angažiran. Rano u karijeri je, recimo, pružio pomoć brodogradilišnim radnicima u štrajku na njemačkom sjeveru. A nije bio nikakav radikal. Radikalci su ljude njegova tipa zvali katedarski socijalisti, što je bila oznaka prezira. No dok su se vruće glave ili hladile ili išle iz jedne političke krajnosti u drugu, Tönnies je ostajao vjeran svom socijalizmu. Možda je pomagalo to što nije bio stranački čovjek. Socijalnodemokratskoj stranci protestno je pristupio tek kad je Hitler preuzimao vlast.
Nacisti su ga, čim su se dokopali vlasti, izbacili iz službe i ukinuli mu sva primanja. Tönniesu je tada bilo nešto manje od osamdeset godina. Ali iz naše današnje perspektive moći ćemo bez poteškoća razumjeti da ni kvalifikacije ni ugled ni starost nisu prepreka kad u trenucima društvenog potresa vlast preuzima manguparija s velikim apetitima i skromnim sposobnostima te ozlojeđeni, osvetoljubivi i moralno upitni ljudi starijih godina koji kao ambiciozni mangupi takvu priliku nisu imali. Tönnies se nije slomio. Htio je još par godina živjeti u krugu prijatelja kako bi im, kao što je rekao, mogao ostaviti i predati nešto od onoga što mu se činilo značajnim. Sjećaju ga se i kako je svojim štapom prijetio smeđokošuljašima.
Zašto toliko riječi o Tönniesu? Volio bih navesti njegovu izjavu koja je veoma opasna. Ako barem malo znamo čija je, odakle dolazi, možda ćemo je biti spremni osluhnuti. I ako je budemo znali osluhnuti, možda će nam pomoći malo bolje razumjeti naša vremena.
Kao politički publicist Tönnies je jednom prilikom zapisao da bi političku punoljetnost ljudima trebalo priznati tek u tridesetoj godini. Argumentacija je bila jednostavna i u vlastitim koordinatama uvjerljiva. Tamo negdje oko dvadesete godine čovjek je dovoljno zreo da može početi brinuti o svom privatnom životu. U tom pogledu mu treba priznati punoljetnost. Kad je dakle čovjek star približno dvadeset godina – dvije godine manje ili jedna više, svejedno – postaje poslovno punoljetan. Znat će sklopiti poslove i nešto zaraditi, stvoriti sebi, kako se kaže, dom i porodicu.
No mentalne i moralne sposobnosti, koje su potrebne za poslovni život, nisu dovoljne za vođenje javnih poslova. Odlučivanje o stvarima od javnog, općeg značenja zahtijeva drukčije kvalitete. Zahtijeva zrelost, pamet i perspektivu, što ih dvadesetogodišnjaci još nemaju. Zato ih u javni život, u političko odlučivanje treba pripustiti nešto kasnije. Deset godina kasnije, mislio je Tönnies.
Tu bi misao bilo zanimljivo postaviti u kontekst tadašnjeg razmišljanja o politici, posebno u Njemačkoj. No ovo nije mjesto za tako nešto. Ovdje mogu na brzinu ukazati na dvije slabosti Tönniesova prijedloga, potom objasniti što mislim da nam unatoč tim slabostima taj prijedlog može reći.
Prva slabost je više konceptualne prirode. U pozadini Tönniesova razmišljanja je gledanje na politiku kao, u osnovi, racionalan proces odlučivanja. Danas bismo morali znati da politika to nije. Preciznije, da je to samo jedan od mogućih elemenata politike. Kad se Tönniesov život približavao svojemu kraju, u Njemačkoj su prevladali ljudi koji su na politiku gledali sasvim drukčije. Tönnies je shvatio da je njihov trijumf poguban, ali ih nije ozbiljno razumio. Njegova kritika nacista bila je hrabra, veoma hrabra. No bolno nedjelotvorna. Na kraju je počeo razmišljati o tome da protiv nacista treba djelovati oružjem. Ali tada je za tako nešto već bilo prekasno.
Druga slabost je povezana s prvom i svoj korijen nalazi u povjerenju prema ljudima, u vjeri da ljudi tokom godina dolaze pameti. Takva je vjera lijepa, ali nije baš najprimjerenija. Starost nije nužno korektiv ljudskih slabosti. Prečesto možemo vidjeti kako netko, dok slaže godine, postaje sve neprijatniji, kako neprijatne karakterne osobine što ih je imao već kao mladac godinama samo okoštavaju ili postaju još nesnosnijima. Neki su u tom smislu uvijek isti, neki počinju pod stare dane postajati infantilni, trećima se pak nešto pomakne na bolje.
Ukratko, igrati ne možemo ni na racionalnost niti na odrastanje. No unatoč tome Tönniesova zamisao ima produktivno jezgro. Produktivno je njegovo razlikovanje između poslovne i političke punoljetnosti, između osobina koje su potrebne za vođenje poslovnog života i osobina koje su nužne za sudjelovanje u političkom životu. Poslovna sposobnost ili uspješnost još nije kvalifikacija za političko odlučivanje. Dobar poslovni čovjek ne može biti dobar političar (ili uopće političar) samo zato jer je uspješan poslovni čovjek. Biznis i politika su različite i odvojene sfere djelovanja.
I gdje smo danas? Danas smo u slijepoj ulici, u koju nas je zaveo trijumf uvjerenja da je slobodno tržište temeljni društveni regulativni mehanizam. U politiku se to uvjerenje prevodi na nekoliko načina. Jedan od njih je da se poslovni ljudi guraju u politiku. Postoje države u kojima mogu više ili manje otkriveno kupiti političke položaje. Drugi je da poslovni moćnici kupuju političare. Preko financiranja izbornih kampanja, donacija strankama i lepeze korupcijskih zahvata poslovni interesi kroje političke. Treći je da političari svoj rad izopačuju u poslovnu djelatnost. Neki to nazivaju mafijskim poslovima. Ne znam zašto ne bismo radije jednostavno govorili o biznisu?
Tönniesov poznanik Max Weber govorio je o politici kao pozivu. Danas možemo govoriti o politici kao biznisu. To je devolucija politike. Svima se talože godine, a politika ih gubi. Vode je (politički) maloljetnici koji nas sve infantiliziraju. To nije pomlađivanje, još manje je očišćenje. To je nešto tako da mi pada na pamet fašistička himna Giovinezza (Mladost).
Dnevnik.si, 06.02.2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 06.02.2010.
