Prošlog vikenda održana je osnivačka konvencija nove partije Alternativa za Nemačku (Alternative für Deutschland – AfD). Izveštaji sa konvencije dominirali su svim medijima. Komentatori su je obasuli ocenama u rasponu od žestoke kritike do opreznog divljenja. U fokusu je bio evro koga je AfD proglasila za izvor svih zala i koga što pre želi da se otarasi. Bez evra ne bi bilo ni evrokrize, kažu oni.

Međutim, osnivanje AfD-a bilo je više od obične priredbe na kojoj se raspravljalo samo o monetarnim pitanjima. AfD, za razliku od toga što mnogi komentatori veruju, ne poseduje „mršav“ stranački program koji se bavi isključivo izlaskom iz evra. Ono što se simbolički izražava u napuštanju evra i povratku nemačkoj marki, jeste u stvari želja za renacionalizacijom na svim nivoima. Prema AfD-u politika treba da se rukovodi nacionalnim interesima i to na svim poljima, od valute do imigracije. AfD nije anti-evro pokret, već smo sa njom dobili jednu nacional-liberalnu partiju.

Njeno obećanje o povratku na nemačku marku jeste nešto daleko više od rešenja evrokrize, jer ona time nudi povratak na male stvari u ovom nerazumljivom svetu. Jednostavni odgovori na velike probleme: troškove izlaska iz atomske energije ne smeju da snose potrošači, zloglasna birokratska poreska uprava morala bi da se racionalizuje donošenjem novog poreskog zakona, imigranti mogu da budu samo oni koji su nam potrebni a ne obratno. Tako opširno, tako jednostavno, a ipak tako lažljivo.

Od kako su CDU i FDP umirili evroskeptike u svojim redovima, zagovornici Evrope jakih nacionalnih država dali su se u potragu za novom domovinom. Iza evro pitanja krije se pitanje o Evropi. Finansijska rasprava o „slabim“ zemljama juga Evrope koje bez devalvacije sopstvene valute ne mogu da održe korak sa „jakim zemljama severa“, nije rasprava o ekonomskom sistemu već o društveno-političkom poretku u Evropi: svaki misleći čovek mora konačno da shvati da nam je Grčka samo teret. Neka se Grci vrate izležavanju na suncu i neka prestanu da sputavaju nas vrednice sa severa. Vreme je da se to otvoreno kaže.

To što smo mi najveći profiteri od zajedničke valute, a pre svega od trenutne krize, svesno se prećutkuje. To što je evro od samog početka trebalo da bude korak ka daljim integracijama, osmišljen tako da bi se izbeglo jačanje nacionalističkih tendencija, a posebno onih ujedinjene Nemačke, objašnjava zašto se mnogi članovi AfD-a već odavno njime bave. Oni su govorili i govore ne protiv valute, već protiv gubitka suvereniteta.

Alternativa za Nemačku otvoreno zagovara rešenje koje nam je dobro poznato i koje odavno zastupaju pokreti za nezavisnost Katalonije i Bavarske: „Sami možemo bolje, ili makar isto ovako“. Time se u globalizovanom i kompleksnom svetu vraćamo želji za jednostavnim rešenjima. Populistička obećanja AfD-a su za sve birače slatko iskušenje. Da li bi nam bilo bolje bez Grčke, evra, ma bez cele ove EU? Da li su Grci sami krivi za svoju sudbinu? Šta možemo kad su nesposobni.

Ono što AfD čini tako privlačnom jeste upravo insistiranje na ovim pitanjima i nuđenje jednostavnih odgovora. To što ona logiku pojednostavljivanja zaogrće u ekonomsku stručnost i doktorske titule (veliki broj osnivača stranke su doktori nauka), čini je izuzetno opasnom. Intelektualni nacional-liberalizam stigao je u Nemačku.

 
Christian Schäfer, Der Freitag, 15.04.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 18.04.2013.