U nekim drugim okolnostima, kakve su važile do invazije Rusije na Ukrajinu i koje smo imali prilike gledati za prethodnih okruglih godišnjica Dana D, odnosno operacije Overlord, odnosno Iskrcavanja u Normandiju, taj skup bi uključivao sve savezničke zemlje, uključujući Rusiju i zemlje nasljednice Jugoslavije, zajedno s velikim portretima savezničkih ratnih vođa, koje su uključivale i Staljina i Tita. Istina je da se kod nas, posebno u Hrvatskoj, to uključivanje Tita umnogome prešućivalo, ali je tim prije bilo važno u kontekstu Europske unije i zapadne politike općenito, koja važnost i specifičnost borbe jugoslavenskih partizana nikad nije prepoznala i valorizirala do kraja. Činjenica je i to da su se naši politički lideri i sami svojski potrudili da to tako bude, pričajući uvijek o antifašizmu i njegovom nasljeđu općenito, nikad iz konkretnog jugoslavenskog konteksta i s istinskim ponosom na partizane i Tita, što posebno ide na dušu Slovenije i Hrvatske, koje su članice Europske unije i imale su puno prilika da to naprave.
Dodatno i nažalost, takva šutnja o specifičnostima jugoslavenskog antifašizma dala je još jači vjetar u leđa nacionalističkoj desnici na istoku Europe i omogućila izglasavanje rezolucije o borbi protiv dva totalitarizma u Europi, u Europskom parlamentu, koja služi kao pokriće ovdašnjim revizionistima za obračun s jugoslavenskim nasljeđem i konkretno s partizanima te za lažno svrstavanje Jugoslavije u zemlje Istočnog bloka.
Svakako, krajnji ishod je bio i ostao taj da je međunarodna politika, unatoč Titovim slikama u Normandiji, promatrala antifašističku koaliciju kao onu zapadnu s jedne strane i kroz Staljinov SSSR s druge strane, pri čemu su jedni drugima čitavo vrijeme nastojali smanjiti uloge u tumačenju prošlosti. Drugim riječima, latentno je bio prisutan novi verbalni i historiografski Hladni rat, koji se nakon napada na Ukrajinu pretvorio u otvoreni, gdje ne samo što nikom više nije palo na pamet da pozove Putina na proslavu u Normandiju, nego je današnja Rusija s pravom prepoznata kao opasnost slobodnoj Europi.
To jeste točno, koliko god silni rusofili i ljudi koji iz raznih razloga, bilo ideoloških, bilo nacionalističkih, jednostavno ne mogu smisliti zapad kao takav, u Rusiji gledali nekakav novi svjetionik slobodnog svijeta, ali bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi završio ozbiljno osmišljen pokušaj dovođenja Putina i Zelenskog kao čelnika država nasljednica antifašističkih pobjednika na mirovnu konferenciju, upravo u Normandiju na 80. godišnjicu Dana D.
To što bi u Putin vjerovatno u startu odbio takvu ideju, jer današnju Ukrajinu smatra nacističkom, predstavljalo bi samo dodatnu bizarnost u čitavoj priči. Ovako, prisutan je bio samo Zelenski, što jeste imalo i važnu simboličnu poruku.
Dakle, nakon što smo prethodnih nekoliko godina, kao javnost uvijek analizirali kako će Rusija u novim okolnostima proslaviti bitan joj 9. maj, tj. Dan pobjede, sada je prvi put pažnja svjetske javnosti bila uperena u to kako će zapadne zemlje proslaviti važnu godišnjicu desanta koji je konačno prelomio rat i nagovijestio potpuni slom Njemačke.
A proslavila ga je značajno drukčije nego inače. Prvo kroz već spomenuti sastav gostiju, potom što se prvi put dogodilo da centralna svečanost bude organizirana kod relativno novog spomenika poginulim britanskim vojnicima, u Ver-sur-Meru iz 2021., na kojeg su uklesana imena 22.442 britanskih vojnika poginulih u akciji iskrcavanja i na koncu stoga što je bilo prisutno još dvjestotinjak živućih aktera, što je vjerovatno i posljednji put da će oni biti prisutni u većem broju.
Činjenica je da smo danas i simbolički i vremenski u jednom sasvim drugom svijetu, ali s dva konkretna i vrlo brutalna rata na europskom prostoru i pred njegovim vratima i da su se govornici itekako osvrnuli na tu situaciju. Sam američki predsjednik Biden je dodatno naglasio Holokaust, posredno otkrivajući razloge tolikog inzistiranja na podršci Izraelu u situaciji u kojoj je ona odavno trebala biti preispitana.
No, kad ostavimo po strani prigodne govore i fotografije britanske kraljevske obitelji i Sunaka, Macrona, Trudeaua te Bidena, shvatit ćemo da je 80. godišnjica Iskrcavanja u Normandiju zapravo poslužila da se osnaži zajednički stav zapada, ali primarno Europe, u otporu prema politici Rusije, tj. da se konkretno naglasi bliskost Velike Britanije i Francuske koja će igrati još veću ulogu dođe li do promjene na čelu SAD-a, koja postaje sve izvjesnija.
Što se tiče ključne poruke, nju je izrekao francuski predsjednik Macron na kraju, koji je rekao da se Europa na 80. godišnjicu Dana D suočava manje-više sa istim izazovom u Ukrajini danas, s kojim se suočavala i onda, pozdravio je prisutnost predsjednika Ukrajine na proslavi i poželio da budemo vrijedni onih koji su izborili pobjedu prije 80 godina.
Drugim riječima, ako prilike i okolnosti jesu neizvjesne i izazovne, očito je da će ih Europa dočekati zajedno.
Peščanik.net, 07.06.2024.
