Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S je zajedno sa Beogradskim centrom za ljudska prava sprovela istraživanje sudske prakse u postupku oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti u Srbiji. Na uzorku od više od 1000 sudskih rešenja (997 osnovnih sudova i 68 viših sudova) od 2008-2010. godine, dobili smo rezultate koji nažalost potvrđuju ocenu da se poslovna sposobnost osobama sa mentalnim i intelektualnim teškoćama oduzima olako u sumarnom i kratkom postupku, te da sama procedura ne osigurava poštovanje prava na pravično suđenje. Takođe smo ustanovili da rezultat većine postupaka dovodi do potpunog lišenja poslovne sposobnosti, što ukazuje na povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života.

Naime, od gotovo 1000 predmeta, samo su se dva (0,50 %) odnosila na vraćanje poslovne sposobnosti, gde je predlog rezultirao rešenjem vraćanja, što ukazuje na ozbiljnu nedelotvornost pristupa sudu. Svi ostali predmeti odnosili su se na lišenje poslovne sposobnosti i produženje roditeljskog prava, koje smo takođe ispitivali, jer je procesno i u smislu pravnih posledica istovetno lišenju poslovne sposobnosti. Kada analiziramo rešenja koja su doneta, uočavamo da je u samo 15 predmeta (1,5%) zahtev za lišenje odbijen (u 7 od njih je razlog povreda procesnih pravila), kao i da se delimično lišenje, koje je takođe predviđeno zakonom, retko primenjuje. Naime, od svih predmeta lišavanja poslovne sposobnosti samo 6,08% odnosilo se na delimična lišavanja – u kojima sud određuje specifične oblasti ograničenja, kao što su na primer lečenje, odnosno medicinski tretman ili raspolaganje finansijama odnosno imovinom.

Iz rešenja se takođe može iščitati porazna statistika institucionalizacije ove populacije, koja naglašava odnos poslovne sposobnosti i smeštaja u zdravstvenu ustanovu ili ustanovu socijalne zaštite. Više od polovine (57%) svih osoba lišenih poslovne sposobnosti nekad u svom životu ili tokom procesa bilo je smešteno u neku od institucija, od čega ih je 4% institucionalizovano prisilno.

Specifične primedbe koje MDRI-S i Beogradski centar za ljudska prava upućuju, tiču se procesnih problema gde sud ne saslušava (u najmanje 87% slučajeva), pa čak ni ne uspostavlja vizuelni kontakt (u najmanje 84% slučajeva) sa osobom prema kojoj se vodi postupak lišenja poslovne sposobnosti ili produženja roditeljskog prava. Veliki procenat predmeta u kojima se staralac ili zastupnik osobe nije protivio predlogu lišenja takođe ukazuje na nedelotvornost pravnog zastupanja, a što se može dovesti u vezu sa činjenicom da je u gotovo 28% slučajeva organ starateljstva, koji su u ovom slučaju centri za socijalni rad, imao dvostruku ulogu – kao podnosilac predloga i kao staralac osobe.

Gledano suštinski, obrazloženja odluka generalno su slaba ili nikakva, pa je u pojedinim slučajevima nejasno kako je sud uopšte izveo zaključak o nesposobnosti osobe da brine o svojim ili tuđim pravima i interesima, sem na osnovu dijagnoze. Često se u nalazima sudskih veštaka navode lične karakteristike osoba koje ni na koji način ne mogu predstavljati osnov za lišenje poslovne sposobnosti. U isto vreme je vrlo retko navođenje specifičnih primera iz kojih se može videti uzročno-posledična veza između ponašanja osobe i njenog ugrožavanja sopstvenih i/ili tuđih prava i interesa. U tom smislu, uloga veštaka u ovom procesu prilično je problematična, jer se čini da u većem broju slučajeva oni izlaze iz okvira svojih ovlašćenja, te sem nalaza i mišljenja “o duševnom stanju i sposobnostima lica za rasuđivanje”, oni arbitrarno donose zaključke o poslovnoj sposobnosti osobe. Pojedini viši sudovi su obrazlažući svoje odluke prema žalbama na rešenja osnovnih sudova takođe prepoznali ove nedostatke.

Zajednički zaključak MDRI-S i Beogradskog centra za ljudska prava jeste da je postojeći zakonski okvir koji reguliše lišenje poslovne sposobnosti neprimeren postupku ovakve važnosti, gde se osobi oduzimaju skoro sva prava te prepisuju na drugu osobu, drugim rečima, gde praktične posledice lišenja odgovaraju tzv. građanskoj smrti. Naime, osobama koje usled neke teškoće otežano donose odluke, morala bi se u skladu sa međunarodnim standardima u oblasti prava osoba sa invaliditetom osigurati podrška pri odlučivanju, a ukoliko je potrebno ograničiti mogućnost donošenja odluka, to mora biti samo privremena i proporcionalna mera. Međutim, barem dok se ne donesu potrebne izmene Porodičnog zakona, kao i Zakona o vanparničnom postupku, moguće je preduzeti niz praktičnih mera kojima bi sudovi omogućili osobama protiv kojih se podnose predlozi za lišenje mnogo jače procesne garancije nego što ih trenutno imaju, te kojima bi poslovnu sposobnost ograničavali u najmanjoj mogućoj meri i to samo onda kada je to zaista neophodno. Naše preporuke su sledeće:

1)    Koristiti postojeća procesna ovlašćenja i saslušavati protivnike predlagača, prisustvovati veštačenju ili bar uspostaviti vizuelni kontakt sa protivnicima predlagača.

2)    Obratiti posebnu pažnju na kvalitet pravnog zastupanja protivnika predlagača pred sudom i procenjivati da li postoji sukob interesa između postavljenog staraoca i lica koje se lišava poslovne sposobnosti.

3)    Češće koristiti institut delimičnog lišenja poslovne sposobnosti, posvetiti više pažnje svakom pojedinačnom slučaju, detaljno proceniti sposobnost lica i ograničavati poslovnu sposobnost samo u onom delu u kojem je nesumnjivo utvrđena nesposobnost, i samo ukoliko je to zaista neophodno.

4)    Posvetiti više pažnje obrazlaganju rešenja i detaljnije navoditi razloge za odustanak od saslušanja protivnika predlagača.

5)    Koristiti ovlašćenje da se po službenoj dužnosti pokreće postupak vraćanja poslovne sposobnosti.

6)    Postupati po predlogu za vraćanje poslovne sposobnosti koji podnese lice lišeno poslovne sposobnosti i/ili njegov staratelj.

7)    Kritički posmatrati nalaze veštaka.

Snimak konferencije na kojoj su predstavljeni rezultati ovog istraživanja.

Dokumenta:
Pravo da donesem odluku
Poslovna sposobnost kao ljudsko pravo u Srbiji

Peščanik.net, 01.11.2011.

LJUDI KOJI NESTAJU