Srbija, poput mnogih zemalja, ulaže napore kako bi osigurala da osobe sa invaliditetom mogu ostvariti i održati zaposlenje. Rezultati ovih napora, međutim, snažno su oblikovani različitim faktorima, od kojih interesi i percepcija poslodavaca predstavljaju jedan od značajnijih. Ostali faktori mogu biti društvena svest o pravima i značaju uključivanja osoba sa invaliditetom, ideološka opredeljenost dominantnih političkih subjekata, pristup i poštovanje međunarodnog javnog prava itd. Ovaj tekst predstavlja prilagođeni sažetak akademskog rada navedenog na kraju strane, koji se fokusira na zapošljavanje osoba sa invaliditetom i obavezu poslodavaca u Srbiji da izvrše prilagođavanja na radu u cilju zapošljavanja i održanja zaposlenja osobe sa invaliditetom.
Ovaj tekst, kao i akademski rad, ne ulazi u pitanja radne sposobnosti i poslovne sposobnosti, iako su to prethodna pitanja koja je potrebno rešiti u cilju uspešnog zapošljavanja, posebno osoba sa intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom.
U Srbiji je ustanovljen pravni okvir koji, čini se, pogoduje zapošljavanju osoba sa invaliditetom na otvorenom tržištu rada. Međutim, put ka inkluzivnosti na radnom mestu ostaje složen, posebno zbog niza odlika pravnog okvira koji, prema argumentaciji autora, zapravo usmerava osobe sa invaliditetom na radni angažman u specijalnim radnim organizacijama za rehabilitaciju i rad osoba sa invaliditetom. Treba naglasiti da prema međunarodnom pravu, osobe sa invaliditetom treba da na jednakoj osnovi sa drugima budu u prilici da ostvare zaposlenje na otvorenom tržištu rada, te da razni oblici segregisanog radnog angažovanja nisu u skladu sa normama međunarodnog prava. Radno angažovanje u posebnim preduzećima poput onih za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije u skladu sa međunarodnim pravom. Smatra se da u takvim radnim organizacijama osobe sa invaliditetom rade u segregisanim okruženjima, sa ograničenim mogućnostima za društvenu interakciju i profesionalni razvoj. Ovaj pristup, iako s dobrim namerama, može dovesti do marginalizacije osobe sa invaliditetom, udaljavajući je od zaposlenja na otvorenom tržištu rada i prednosti koje dolaze s tim.
Takozvano prilagođavanje poslova i radnog mesta je jedan od ključnih elemenata domaćeg pravnog okvira, koji treba da osigura da poslodavci preduzimaju potrebna prilagođavanja kako bi omogućili osobama sa invaliditetom da efikasno obavljaju svoj posao. Prilagođavanje može obuhvatiti fizičke modifikacije, fleksibilne radne aranžmane, asistenciju na radu i sve što služi uklanjanju prepreka s kojima se osobe sa invaliditetom mogu suočiti. Prilagođavanje poslova i radnog mesta posebno je značajno za osobe sa intelektualnim invaliditetom i sve one koje u prošlosti nisu mogli ostvariti zaposlenje jer su smatrani nezapošljivim.
U Srbiji, troškove prilagođavanja radnog mesta ne snose poslodavci već država. U slučaju kada država snosi troškove prilagođavanja, poslodavac ima jako sužene mogućnosti da odbije da izvrši prilagođavanje a da u tome ne izvrši akt diskriminacije, uprkos tome što odbijanje prilagođavanja nije izričito definisano kao akt diskriminacije. Ovo je jasno navedeno poslednjim izmenama Zakona o zabrani diskriminacije iz 2021. prema kojem teret poslodavca da prilagodi posao osobi sa invaliditetom ne može biti nesrazmeran kad je umanjen raznim merama, poput naknade za troškove.
Osim naknade za prilagođavanje posla i radnog mesta, kao i naknade troškova za radnu asistenciju, poslodavci i osobe sa invaliditetom mogu imati koristi od subvencije zarade od čak 75 odsto od bruto iznosa zarade u prvih 12 meseci. Reklo bi se da ovako postavljen pravni okvir pogoduje zapošljavanju velikog broja osoba sa invaliditetom, uključujući i one koji su do nedavno smatrani nezapošljivim dok prilagođavanje, radna asistencija i druge olakšice nisu bile na raspolaganju.
Osim navedenih pogodnosti, tu su i kvote. Naime poslodavci moraju zaposliti određeni broj osoba sa invaliditetom u zavisnosti od ukupnog broja zaposlenih (kvota je skromna jer npr. firma koja ima 99 zaposlenih ima obavezu da od ukupnog broja samo 2 osobe budu sa invaliditetom). Sadašnja naknada za svaku nezaposlenu osobu, koju poslodavac treba da uplati u posebni državni fond, iznosi 50 odsto od prosečne plate u Srbiji. Pre izmena zakona iz 2013. godine poslodavac je morao uplatiti tri minimalne republičke zarade za svaku osobu sa invaliditetom koju je trebalo da, u skladu sa kvotom, zaposli a nije. Prema vrednostima prosečne i minimalne plate u avgustu 2023, poslodavac je dužan da isplati približno43.000 dinara. Da je na snazi odredba od pre 2013. godine, poslodavac bi bio dužan da u državni fond uplati čak 123.000 dinara po osobi sa invaliditetom koju nije zaposlio.
Takođe, ne postoji standard u vezi sa stepenom radne sposobnosti odnosno tipa invaliditeta, pa tako i kada zaposli osobu sa invaliditetom, poslodavac će nastojati da to bude neko kome nije potrebno dodatno prilagođavanje posla. Na taj način sistem kvota za zapošljavanje nema efekta na ljude sa raznim tipovima invaliditeta, a posebno ne za ljude sa intelektualnim invaliditetom.
Namenska upotreba sredstava fonda u koji se uplaćuju doprinosi poslodavaca i iz koga se nadoknađuju troškovi poslodavca za prilagođavanje radnog mesta i finansiraju druge olakšice je sumnjiva. Nije pak podložan sumnji zanemarljiv udeo budžeta fonda koji se izdvaja za naknadu prilagođavanja posla, i u 2017. godini iznosio je manje od 1 odsto.
Osim plaćanjem državnom fondu, poslodavac se može osloboditi obaveze zapošljavanja osobe sa invaliditetom tako što će sa preduzećem za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom sklopiti ugovor u određenoj vrednosti, prema zakonu. Sama preduzeća za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom moraju zapošljavati i one osobe sa invaliditetom kojima su potrebni određeni posebni uslovi, za razliku od poslodavaca na otvorenom tržištu rada, kao što je to objašnjeno. Na taj način, osobe sa invaliditetom kojima je potrebno određeno prilagođavanje, a posebno one sa intelektualnim invaliditetom usmeravaju se u preduzeća za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, dok mere koje treba da im omoguće zaposlenje na otvorenom tržištu rada nisu efektne.
Uprkos naizgled robustnom pravnom okviru koji treba da omogući adekvatno zapošljavanje osoba sa invaliditetom, vidimo da neke od ključnih normi nisu učinkovite i ne postižu efekat koji je trebalo da postignu, te da se zapošljavanje osoba sa invaliditetom, posebno onih koji se smatraju teže zapošljivim, nije značajno popravilo za prethodnih 15 godina. Štaviše, zakonska rešenja, uključujući izmene relevantnog zakona iz 2013. godine, ukazuju da su zakonodavci imali sluha za napore poslodavaca da se smanji opterećenje kod zapošljavanja osoba sa invaliditetom, što rezultira u regulativi koja naposletku ipak nema snagu da postigne proklamovane efekte.
Izvor
Lazar Stefanović, “Unlocking Workplace Inclusivity: Exploring the Legal Imperative of Reasonable Accommodation for Persons with Disabilities in Serbia”, Yearbook Human Rights Protection. Institut za kriminološka i sociološka istraživanja Beograd i Advokatska komora Vojvodine, str. 497.
Autor je doktorand Pravnog fakulteta Univerziteta u Beču.
Peščanik.net, 01.11.2023.
LJUDI KOJI NESTAJU