Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Evo pitanja: ko je spreman da izađe na ulicu ili – kako se to odnedavno uobičajilo – na Gazelu i zatraži da se konačno sklopi parlament, tri meseca posle izbora? Čitalac sleže ramenima, nije siguran da bi iko izašao. Ali, pitanje nije bilo za čitaoca. Na pitanje bi trebalo da odgovore izabrani predstavnici iz redova opozicije. Dakle, kada im Vučić pokaže da mimo bilo kakvih izbora i rezultata na njima, opozicija može u parlament onda i samo onda kada joj to Vučić dozvoli, imaju li opozicioni predstavnici odgovor na to?

Pitanje može da se postavi i ovako – dok je strpljivo čekala da uđe u parlament, šta je još opozicija radila od 3. aprila do danas? Pre nego što pozovete ljude na ulicu, morate mnogo da radite da bi vam se ljudi odazvali. Ako sumnjamo da bi malo ko izašao na ulicu zbog opstrukcije novog saziva parlamenta, to pored ostalog znači da opozicija praktično nije radila ništa, osim što je čekala da je puste da uđe u parlament. Dobro, buni se čitalac, a šta je mogla da radi?

To je sledeće pitanje, ali opet ne za čitaoca, nego za opoziciju. Umesto što preti da će izvesti ljude na ulicu, iako zna kao i mi da se ljudi neće odazvati, opozicija je mogla da javno ili mimo javnosti sedne i razgovara: šta da se radi? Odgovor ne mora biti spektakularan. Čak i da su rešili samo da idu uokolo i drže tribine, kao što su radili u kampanji za izbore, i to bi bilo nešto. Barem bi neki žitelji Srbije mogli da se uvere da u redovima opozicije ima još nekog života.

Istina, otišao je, recimo, Aleksandar Jovanović u Majdanpek da u ime Ekološkog ustanka zapreti lokalnim vlastima što ruše planinu pored grada. Ali ne verujem da ih je mnogo uplašio kada je rekao da će o rušenju planine govoriti u parlamentu – jeste, čim se formira, a kad će… Dakle, nije mnogo uradio Jovanović, ali je nešto ipak pokušao. Jedino što je u Majdanpeku na lokalnim izborima SNS uzeo bezmalo dve trećine mesta u opštinskoj skupštini. Dve trećine glasova uzeo je i Vučić na predsedničkim izborima. A više od pola glasova uzeo je SNS na izborima za parlament.

Naravno, treba se boriti, ali Majdanpek možda u ovom trenutku nije najbolji izbor. Jer, nije da se planina ruši tek sad, a ljudi su ipak glasali tako kako su glasali. Ići uokolo i mahati ekološkom zastavom i pretiti mesnim administracijama očito ne daje rezultat, barem ne na izborima. Trebalo bi dakle smisliti nešto drugo i, možda, negde drugde.

Ono malo veza što se uspostavilo između žitelja Srbije i političara iz redova opozicije tanjilo se tokom kampanje, a kao da se prekinulo iste večeri kad su završeni izbori. I od tad te veze ostaju u prekidu. Zato su mučna ova tri meseca bez parlamenta. Dakle, ne zato što uopšte nemamo parlament, jer – šta će nam? Sa starorežimskom većinom u njemu, ništa dobro odatle neće izaći, pa je možda i bolje da ga nema, a ne da liči na ono što je bio – ne posle bojkota nego, naprotiv – pre bojkota 2020, kada je opozicija iz njega praktično istrčala da ne sluša novoradikalske ogavnosti.

Mučno je to što opozicija praktično ne može da povrati predizborni (ekološki) zamah. Od dana kada je Rusija napala Ukrajinu, opozicija ne može da se sastavi. Ni među sobom ni sa žiteljima Srbije. To rasulo traje do danas. Pa dobro, ako je tako, zašto baš danas moramo o tome. Zato što izgleda da će se u Velikom Trnovcu izbori najzad završiti i da će novi poslanici kroz koju nedelju ipak ući u parlament.

Taj ulazak – pod Vučićevim uslovima, naravno – mogao bi, treba se nadati, ipak okončati postizbornu agoniju opozicije. Jednom kada uđu u parlament, predstavnici iz redova opozicije opet će – tako to oni vide – imati šta da rade. Za same žitelje Srbije taj njihov posao neće, nažalost, biti ni od kakve važnosti naprosto zato što će većina raditi svoje kao i do sada. Opozicija će biti samo parlamentarni dekor za svojevolju te većine. Ali, sve i ako će biti kulisa, opozicija bi to mogla iskoristiti, jer na kraju nije nebitno šta se vidi na slici.

Za početak, opozicija bi mogla da prestane da kalkuliše i podilazi raspoloženju javnog mnjenja. Trebalo bi takođe da prestane da pruža podršku Vučićevoj tupavoj politici neutralnosti. Konačno, trebalo bi da prestane da se zanosi besmislenim državotvornim misijama. Principijelnost i moralnost, to odavno nismo imali u parlamentu, pa bi opozicija mogla barem jednu takvu sliku da nam da. Recimo tako što će osuditi Rusiju zbog napada na Ukrajinu i zatražiti sankcije protiv nje. Ne zato što će je neko poslušati (jer neće); ne ni zbog računice o tome šta se više isplati; nego naprosto zato što je to ispravno.

Peščanik.net, 01.07.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)