Krajem prošle sedmice na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, održano je predavanje slovenačkog kulturologa Mitje Velikonje pod naslovom “Evroza: ideologija ulaska u EU”. Bolji poznavaoci Velikonjinog opusa u naslovu predavanja lako su prepoznali naslov Velikonjine knjige iz 2005. godine “Evroza: kritika novog evrocentrizma”. Dvije godine nakon originalnog izdanja, knjigu je u prevodu na srpski (iz pera Branke Dimitrijević) objavila Biblioteka XX vek. Za to je izdanje Velikonja napisao uvodni tekst pod naslovom “Anatomija perifernog uma”. Na njegovom početku se iznosi pretpostavka kako se “može očekivati da će Srbija kao deo novokomponovane tvorevine Zapadni Balkan proći kroz sličan diskurzivni evrofanatizam” u odnosu na onaj kakav je već zadesio Sloveniju.

U sarajevskom predavanju Velikonja je, dakle, varirao neke od teza iz svoje knjige. Velikonja je nesumnjivo u pravu kad primijećuje da se Evropska unija kod mnogih doživljava kao Eutopija te da u kontekstu novog evrocentričnog diskursa najprije upada u oči kako i u pogledu njegove strukture i u pogledu sadržaja “nema bitnih razlika između leve i desne političke opcije, između političke i ekonomske, između državne i stranačke propagande, između stavova institucija, novinara i bezimenih pojedinaca, između javno izraženih mišljenja ličnosti na visokim položajima i usput anketiranih građana. U tome i jeste tajna njegovog uspeha: takav metadiskurs može tako uspešno da funkcioniše upravo zato što svaki protagonista investira nešto svoje u tu Evropu, svako je doživljava na svoj način, svako u njoj vidi mogućnost nekakve, kakve-takve, dobiti.” On također navodi nekoliko duhovitih paralela između ideologije evropskih integracija i nekih drugih ideologija, između ostalih i one SFRJ-ovske ideologije bratstva i jedinstva, kao i niz primjera kičastog oduševljavanja raznim ublehama sa “evro” (ili “euro”) prefiksom. Na jednom mjestu, recimo, efektno poentira originalnom dosjetkom o avangardnosti brend-menadžera (samo što se to tada nije tako zvalo!) Takova iz Gornjeg Milanovca čiji proizvod (Eurokrem) ima u tom smislu puno evropskije ime od Nutele ili Kinder Lade.

Uzimajući u obzir vrijednosti Velikonjinih uvida, valja bez ikakve ironije primijetiti da je puno lakše (i uputnije, uostalom) kritikovati evrozu iznutra, nego izvana, iz pozicije neposrednog predsoblja EU (što je danas pozicija Hrvatske, recimo), a naročito iz pozicije punopravnog članstva (što je pozicija Slovenije), nego iz pozicije zemlje čija je EU perspektiva neupitna samo principijelno, a u svakom praktičnom smislu je vrlo neizvjesna, naročito kad je o tajmingu riječ (tako stvari stoje sa Bosnom i Hercegovinom). A koliko god da je naša javnost u ogromnoj većini deklarativno za EU, u praksi se ovdašnji euroskepticizam, makar i medijski marginalan, pokazuje kao tačka u kojoj se dodiruju naizgled nespojive opcije. To je isti onaj spoj o kojem je, analizirajući situaciju u Srbiji, iznimno lucidno pisao Teofil Pančić, spoj “antibriselske retorike” na kojem se (pro)nalaze konzervativna desnica i “antiglobalistička” ljevica po kojima je EU “zli imperijalistički mehanizam koji teži em neograničenom eksploatisanju “čoveka po čoveku” (eh, lenjinistički koreni! eh, napredni simpozijumi u Meljinama i Kumrovcu! eh, slatka ptico mladosti!), em preti poništavanju naših svet(l)ih nacionalnih identiteta”. (Nešto kasnije, u istom tekstu veli da EU, naravno, “nije sveta krava – hm, više je krava muzara – i podložna je svakovrsnoj kritici, ali je i dalje prosperitetni klub kojem svi teže i iz kojeg niko ne izlazi.”)

Situacija u Bosni i Hercegovini je, međutim, uz sve ostale razlike u odnosu na ostale zemlje (potencijalne) kandidate za EU i one koje su nekad bile kandidati, a u međuvremenu su postale članice, specifična u još jednom aspektu. Naime, sam termin evroza Velikonja je skovao imajući na umu Freudov koncept neuroze. Bosanskohercegovačka neuroza je specifična, to je klasična postratna, posttraumatska neuroza, pa i naša evroza može biti samo takva. Zato je i nada da će ovdje EU biti univerzalna panaceja još divljija. Zato je ovdje tzv. “antiglobalistička” ljevica (koja je, by the way, u BiH jadnija i infantilnija nego valjda bilo gdje drugo u svijetu) u euroskepticizmu glasnija od konzervativne desnice. Ti ovdašnji tužni i zabrinuti “antiglobalisti” i “ljevičari” često se pozivaju na Slavoja Žižeka. Eh, kako je ono Gombrowicz govorio: Lako ću ja s Borgesom, ali šta ću s borgesovcima; koliko je samo ta fraza tačnija, ako se malo varira: Lako je sa Žižekom, ali šta sa žižekijancima! Prije nekoliko godina, za vrijeme Sarajevo Film Festivala, razgovarao sam (zajedno sa kolegicom Mashom Durkalić) sa Slavojem Žižekom. U intervjuu sam namjerno posljednje pitanje čuvao za temu Evropske unije. Pitao sam Žižeka, šta misli o tom formalnom konsenzusu bh. javnosti da je jedino rješenje za ovdašnje etničke napetosti inkorporiranje cijelog ovog prostora u EU. Njegov odgovor me, moram priznati, malo iznenadio: “Slušajte, Evropa je ništa, stara kurva koju svako može da siluje, to znamo. Ali ipak, riječi su riječi. Nemojmo potcijenjivati snagu čiste površnosti. Ako svi vjeruju, pa se i ponašaju kao da vjeruju, nešto se počne dešavati. Zato i ja, na užas nekih mojih prijatelja, nisam protiv Evropske unije. Naprimjer, već i danas kad Slovenci suviše zajebavaju ili Cigane ili radnike iz bivših jugoslovenskih republika, zbog toga imamo teškoće sa Evropom. Evropa te tjera da ipak poštuješ neke standarde. Ako ljudi u to vjeruju, zašto da ne, Evropa može biti rješenje.” To je pravi odgovor, Evropa ne mora, ali može biti rješenje. A evroze će, naravno, biti, to više što eventualno budemo bliži Evropskoj uniji. Kad već postoji javna histerija oko Penelope Cruz, recimo, kako je ne bi bilo oko EU?

Oslobođenje, 20.09.2011.

Peščanik.net, 20.09.2011