Postoji u Freudovom opusu ona zgodna pričica koju on koristi kao ilustraciju čudne logike koja se javlja u snovima. U priči ima nečeg od vica pa bi se možda mogla  ovako bosnizirati: Mujo od Sulje posudio čajnik, a kad mu ga je vratio, na čajniku je bila velika rupa, što ga je činilo neupotrebljivim; na Suljinu optužbu da mu je pokvario čajnik, Mujo ovako odgovara: prvo i prvo, uopšte nisam posudio čajnik od tebe, drugo i drugo, rupa je bila na čajniku i kad si mi ga posudio, i treće i treće, vratio sam ti ga neoštećenog. Na tragu ove pričice, Slavoj Žižek je svoju knjigu o američkoj intervenciji u Iraku naslovio “Posuđeni čajnik” parafrazirajući ovako kako je ta intervencija opravdavana: prvo i prvo, Saddamov režim je povezan sa Al-Kaidom, drugo i drugo, čak i ako nije povezan sa Al-Kaidom, njegov režim je opasan ne samo za Ameriku i njene saveznike nego i za irački narod, i treće i treće, promjena režima u Iraku stvoriće uslove da se riješi izraelsko-palestinski konflikt. U oba ova primjera, gomilanje nepovezanih argumenata služi prikrivanju prave istine.

Sličnu logiku su ovih dana primjenjivali i protivnici odluke Emira Suljagića, ministra obrazovanja i nauke u Vladi Kantona Sarajevo, prema kojoj se ocjena iz vjeronauke nije trebala uračunavati u konačni zbir iz kojeg se onda “izvlači” prosjek ocjena koji je učenicima i učenicama osnovnih i srednjih škola vrlo važan kad se upisuju u srednju školu, odnosno na fakultet. Argumenti protivnika odluke izgledali su, dakle, otprilike ovako: prvo i prvo, ta odluka je pogrešna jer vrijeđa vjernike, čini ih građanima drugog reda i predstavlja povratak u mračno doba jednoumlja, drugo i drugo, čak i da nije tako, ta odluka je pogrešna jer je donesena bez konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica i bez javne rasprave, i treće i treće, odluka je pogrešna jer je trebala važiti i za ovu školsku godinu, a kako je ova školska godina pri kraju, to bi predstavljalo retroaktivnu primjenu zakona. Kao u originalnoj Freudovoj pričici, i ovdje je gomilanje nepovezanih argumenata rezultat želje da se prikrije prava istina. U Freudovoj dosjetki (odnosno u našoj bosniziranoj varijanti), niz nepovezanih Mujinih argumenata potvrđuje zapravo da je Suljina optužba tačna: on mu je posudio čajnik, a Mujo mu ga je vratio oštećenog. Također, niz nepovezanih argumenata protivnika odluke ministra Suljagića dokazuje istu stvar: njegova odluka trebala je dokinuti diskriminaciju učenika koji ne pohađaju časove vjeronauke, ne ugrožavajući istovremeno, ni u najmanjoj mogućoj mjeri, ravnopravnost učenika koji te časove pohađaju.

Imajući u vidu odmjerenost i uravnoteženost Suljagićeve odluke, neke bi na prvi pogled mogla iznenaditi žestina prigovora koji su stigli sa adresa vjerskih zajednica, naročito od reisa Cerića. Ipak, to uglavnom vrijedi za naivne. Dijagnoza Nikole Viskovića ispisana u Feralu prije deset godina, a u feljtonu o položaju ateista u Hrvatskoj, sasvim je primjenjiva na današnju Bosnu i Hercegovinu: “U razgovorima nevjernika i vjernika, uključujući svećenike i teologe, uvijek iznova impresionira s koliko pozitivnog zanimanja nevjernici propituju vjernička iskustva, a koliko vjernike malo pozitivno zanimaju nevjernička iskustva.” Čovjeku dođe da se upita kakva bi reakcija bila kad bi neki ministar, po mogućnosti na državnom nivou, zbilja ukinuo časove vjeronauke u javnim školama, i to uz obrazloženje da je sama riječ vjeronauka oksimoron, kao drveno željezo, da je vjera jedna stvar, a nauka nešto sasvim suprotno, da sam koncept vjeronauke uopšte nema smisla, za razliku od koncepta vjerske poduke, a da su mjesta za vjersku poduku crkve i džamije. To je, naravno, u dogledno vrijeme, u ovakvoj zemlji nezamislivo, ali bi bilo bolje i efikasnije, nego očekivati od vjerskih zajednica ikakav komadić empatije za nepripadnike njihovih stada. Kao što je u vrijeme Queer Festa bilo uzalud ponavljati da to nije gay parada, tako je i ovaj put bilo uzalud ponavljati da se nije radilo o ukidanju vjeronauke.

Iz cijele priče bi, međutim, i ateisti trebali izvući pouku. Ona pozitivna radoznalost koju pominje Visković, a s kojom većina nevjernika propituje vjernička iskustva, posljedica je zapravo osjećanja koje je zgodno opisao engleski pisac Julian Barnes rekavši: “Ne vjerujem u Boga, ali mi nedostaje.” Sam koncept religije većina ateista doživljava zapravo ozbiljnije od vjernika. Dirljivo je i tugaljivo kad se u vjerničko-nevjerničkim raspravama ateista iščuđava nad fanatizmom i govorom mržnje nekih vjerskih velikodostojnika. Svako ko preozbiljno shvata religiju i vjerničke solilokvije o apsolutu i vrhovnom biću, treba dobro da upamti ovu situaciju, kad su vjerski velikodostojnici skoro unisono ustvrdili da je za njih važniji sitni dnevni šićar od raja i dženneta, kad se pokazalo da im je važnije da djeca iz njihovih stada na ovom svijetu imaju nepoštenu prednost, makar i malu, u odnosu na drugu djecu od takozvanog spasa duše na takozvanom onom svijetu. Ima nečeg naivnog i idealističnog u velikoj većini te neznatne manjine bosanskohercegovačkog stanovništva što se smatra ateistima. Ako taj svijet iz ove situacije izvuče pouku, možda se u Bosni jednom i pojavi ono što se reisu i njegovom pobočnicima dosad samo priviđalo: militantni ateizam.

Oslobođenje, 24.05.2011.

Peščanik.net, 24.05.2011.