Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Naravno da je naklapanje o niskim cenama u skupštinskom restoranu demagogija, ali je i nešto gore od toga – duvanje u režimska jedra. Isto važi i za opetovane zahteve iz redova iste poslaničke grupe da se rasprava u parlamentu skrati, jer se svaki produžetak zasedanja „plaća iz džepa građana“.

Parlament nije fabrika za proizvodnju zakona, i njegov rad se ne može meriti standardima efikasnosti koji važe, kako u privredi, tako i u javnim službama. Parlament je mesto, ne samo rasprave i ne samo demokratskog odlučivanja, već, možda i pre svega – političke borbe.

Ono što se u petak desilo na konstitutivnoj sednici, to nam jasno pokazuje. Vladajuća većina nije mogla da otrpi činjenicu da – čak i na samo jedan dan! – neko drugi predsedava parlamentom i pokušala je da pošto-poto natera opoziciju da odustane od svog prava na diskusiju. Cilj je bio da se rasprava uguši u samom zametku i da se odmah pređe na glasanje o predsedniku, tj predsednici skupštine, gde će ubedljiva skupštinska većina odlučiti onako kako je već nameravala.

Avaj, režimski poslanici su zaboravili da imaju posla sa prekaljenim veteranom srpskog parlamentarizma, Dragoljubom Mićunovićem. Mićunović je iskoristio svoje pravo kao predsedavajućeg i prvo, dopustio svima, kako iz pozicije, tako i iz opozicije, da kažu šta imaju, a zatim, kada je zasedanje ušlo u svoj jedanaesti sat, sednicu prekinuo, a nastavak zakazao za početak naredne sedmice. To je dovelo do potpune pometnje u redovima vladajuće koalicije, čiji su se poslanici našli zatečenim Mićunovićevom odlukom. „Ovo je počasna funkcija!“, zapomagala je „mlada lavica“ vladajuće stranke, „dakle ne radi se o realnoj moći! I da vi tu situaciju iskoristite da na ovaj način prekinete sednicu… ovo je nedopustivo!“

Međutim, svaka je moć prava u meri u kojoj je moć, a moć predsedavajućeg, čak iako je on na to mesto došao kao najstariji među svojim kolegama, sasvim je realna sve dok je on predsedavajući. I Dragoljub Mićunović je tu moć upotrebio, u skladu sa svojim pravima, da omogući slobodnu raspravu u parlamentu i ne dopusti većini da svojim ispadima, bahatošću i upornošću uguši glas opozicije. Parlament je po prvi put u poslednje dve godine izgledao kao ono što bi i trebalo da bude – forum za raspravu, ali i arena političke borbe.

Članovi najmlađeg opozicionog političkog pokreta, međutim, kao da nisu uspeli da razumeju šta se upravo dešava, i umesto da uzmu aktivnog učešća u otvorenoj raspravi (u kojoj je, da se razumemo – bilo i opstrukcije, i skretanja pažnje, i vređanja, ponavljanja – kao što i mora da bude, jer parlament, ponavljamo, nije amfiteatar, već prostor političke borbe), opetovano su insistirali da se rasprava vrati u tokove strogo zadate temom, i da se „pravila i poslovnik poštuju“, jer svaki produžetak rasprave „građani plaćaju iz svog džepa“.

Ovo je višestruko deplasirana primedba. Prvo, pravila iz poslovnika se ne primenjuju sama od sebe, već je način njihove primene uvek donekle i stvar političke odluke predsedavajućeg. Drugo, kao što je već rečeno, parlament nije ni fabrika za donošenje zakona, ni fakultetska aula – on nije nužno bolji kada je „efikasniji“, ili kada je rasprava koncentrisanija na temu. Konačno, niko ne bi bio srećniji od vlasti, kada bi se rasprava „držala teme“ (izbegavaući nezgodne detalje poput rušenja u Savamali i biografija vodećih funkcionera vladajuće stranke), i kada bi se što pre, sa slobodne diskusije, prešlo na glasanje čiji su rezultati unapred poznati.

Profesor Mićunović je u svojoj upečatljivoj i dirljivoj završnoj reči upozorio da se parlament ne sme svesti na tiraniju većine, baš kao što se ne sme ni podrediti komandama izvršne vlasti. Ovo je, kao i celo njegovo kratko predsedavanje parlamentom, bila vredna lekcija pripadnicima vladajuće većine. Pa ipak, između redova se krila još jedna značajna lekcija – za neke pripadnike opozicije. Parlament nije preduzeće u resruktuiranju i njegovo uspešno vođenje se ne može svesti na tautologiju – pravila su pravila su pravila.

Izvršna vlast će u narednom periodu nesumnjivo pokušati da umanji značaj parlamenta nad kojim više nema apsolutnu kontrolu; ismevaće ga kao „cirkus“ (sličnih stvari se već sećamo), upoređivati ga sa Farmom i Parovima. Ne treba joj u tome pomagati, a ne bi li se ubeležili jeftini demagoški poeni na jeftinim skupštinskim obrocima. Baš kao što ne treba ni odbijati potpredsedničko mesto, posebno nakon jasne demonstracije značaja predsedavajućeg za funkcionisanje parlamenta.

Peščanik.net, 07.06.2016.