Ko nije čuo za građanina koji je zloupotrebio službeno tj. parlamentarno vozilo da sekretaricu predsednice Skupštine bez putnog naloga i bez državnog razloga odveze do Zaječara? To mu je bilo malo pa je preticao kolonu stvorenu zbog uviđaja nakon teške nesreće, spočitava mu se da je pregazio i delove pokojnika, kakoi koshmar, te da je bio drzak prema istražnom sudiji…

Ali, ali…

U uvodniku „Politike“ („Bahato vozikanje“, 25. januar 2010) Ozren Milanović od prve rečenice sugrađanina g. Jovića oslovljava sa „taj“ („Taj Goran Jović, skupštinski službenik, ako pod hitno ne dobije petnaest kaznenih bodova…“) i zlurado očekuje da „taj“ ostane bez dozvole i bez posla („Ako taj Jović ne ostane bez posla jer ne može da radi kao vozač pošto ostaje bez vozačke dozvole a oštetio je ionako problematični i nedovoljni budžet i okaljao ugled države Srbije…“), e, ja se u okviru svojih mogućnosti zalažem najpre za pristojno oslovljavanje, potom i za neću reći baš oprost, ali za izvesnu blagost, pa zašto ne i saradnju prestupnika sa snagama reda ako je gospodinu Joviću to prvina (mada i sam vidim da je reč više o seriji prekršaja).

&

Bio sam tipičan smetenjak svog doba, kaže negde Crnjanski sećajući se ranog sebe – nije li možda gospodin Jović tipičan izdanak rajske bašte zvane Skupština? Zar nije gledajući okolno rastinje kako buja te divna stvorenja kako napreduju i gospodin Jović morao osetiti kako se u njemu budi sila nemerljiva!? Automobila koliko ti srce hoće, benzina napretek, vreme u raju kao što se zna nema potrebe da protiče, poslanici od kojih su neki i mlađi od g. Jovića hoće da idu u penziju baš zato što su u snazi i što će poput generala Ponoša još negde moći da se zaposle, pa zašto zimzeleni izdanak rajskog vrta ne bi ukrasnoj biljci učinio sevap, zašto da je ne odveze u udaljeni areal zvani Zaječar? Dobro čini i dobru se nadaj!

&

Sekretarici se u zloglasnom skupštinskom restoranu omače kako bi trebalo da se vine do „Megatrenda“… „Ovde u Beogradu?“ – zainteresova se vozač, oran da za dvadeset minuta obavi dobročinstvo i prekrati dosadu na radnom mestu gde već dvaput beše pročitao „Večernje novosti“ – „Ma ne, u zaječarsku sestrinsku firmu“. – „Predajete tamo ili… naprotiv?! Nije ni važno, odbaciću vas ja u Zaječar, imam zimske gume…“ – „Hvala, to bi bilo super, ali pada u ponedeljak…“ – „Kakve veze ima?! Ja nemam nikakav nalog, slobodan sam znači, a ako se baš primeti da me nema – uzeo sam slobodan dan zbog vakcinacije dece…“ – „Meni je ostao neiskorišćen slobodan dan koji je Vlada dodelila za sahranu patrijarha…“

Pošto obostrano odsustvo sa posla tako krasno opravdaše, g. Jović ode po kola i dok dlanom o dlan eto ga već kako shodno završenoj obuci otvara vrata opranog audija: „Jao, pa ovo nije vaš auto, ja sam mislila da idemo vašim kolima, još ja spremila pare za benzin i putarinu, ovo je službeni auto…“ – „I mi smo službenici, zar nismo!?“ – tako je nekako po moemu skovan nevini prestupnički plan, jedan od ko zna koliko hiljada u burnoj povesti naše elite.

Ostalo je istorija.

&

Čak ni u pravosnažnoj presudi, kakva god bude bila, neće časni sud ili časni sudija za prekršaje smeti da napiše „taj Goran Jović“ nego će mu i kaznu izreći poštujući njegovo ljudsko pravo na ime i prezime kao god i na titulu koju svi imamo – građanin.

Ne znam opus g. Milanovića, sumnjam da je o g. Ulemeku pisao „taj Legija“ ili makar „taj Ulemek“, jer je g. Ulemek imao autoritet ne samo kad je umotan u beli čaršav i sa rejban naočarima kroz mećavu išao kao šeik kome je konferencija o ceni nafte dosadna pa inkognito upoznaje Beograd, nego je strahopoštovanje g. Ulemek ulivao i nakon hapšenja i nakon presude. Ondašnji ministar policije možda je pre atentata na predsednika vlade išao u drugu krajnost govoreći kako je „gospodin Legija“ uzoran građanin koji jedva čeka da se odazove na poziv sudije za prekršaje. Uglavnom se ne sećam da je neko u najstarijem dnevnom listu ali ni u mlađim glasilima omalovažen kao g. Jović koji je verovatno prvi put došao u sukob sa zakonom (pa neka je i sa većim brojem zakona i uredbi!).

I ostali novinari i dangube na internetu oštrili su svoja perca i svoje zlatoperce ne bi li i oni zadali bubotak šoferu koga su moćnici očito pustili niz vodu, sekretarica se već prilikom susreta sa zaječarskom patrolom umudrila, i sad će biti samo opomenuta što je jedan dan izostala sa posla, ali nema ustanove (Andrićev venac 2 nije psihološka ustanova) koja bi stručno izmerila psihološki pritisak koji usled bahatog piskaranja trpi državin službenik! Čovek je nakon jedne gluposti, pa dobro neka bude i posle niza svinjarija, izložen linču, zar ne?!

Sav revolt prema privilegovanima i osionima (koji ja malo je reći delim: delim ga šakom i kapom svakome ko hoće da čita moje rukotvorine!), sve što ne smete da napišete o određenom političaru, sručite sada na šofera koji se radeći u olimpijskom plemenu malo više zaneo – šta vas briga što on nema imunitet na toliku antipatiju, što je nespreman na saborni cunami mržnje?

&

Da sam savetnik g. Dačića preporučio bih da g. Jović bude zaštićeni svedok, pa bi načelnik programa za zaštitu potonjem lično očitao bukvicu: „Slušaj amo, dobro ti se ne piše, to znaš i sam, ali MUP je bio i ostao sirotinjska majka, nećeš ostati bez vozačke dozvole, prelaziš kod nas, vozićeš pod imenom koje će ti Služba dati, i sa slikom koju ćeš dobiti nakon plastične operacije. Za uzvrat ima da ispričaš sve što znaš, sve, sve, i ono što si samo načuo, o drugim vozačima, o ostalim sekretaricama, sekretarima, načelnicima, poslanicima, jer je ova tvoja glupost pala usred naše tajne operacije protiv zloupotreba i pljačkanja državnih dobara! Imali smo sreću, i mi i ti, da te nađemo na početku tvoje stranputice, ti jesi za jedan dan nakupio dovoljno toga da te zatvorimo, ali imamo pik na tvoje prethodnike i uzore koji su još mnogo bezobrazniji od tebe, samo što nisu imali peh da nalete na uviđaj, da obilaze kolonu i da kako čujem pomalo i štrucnu preko pokojnika!“

Peščanik.net, 25.01.2010.