I naravno radio. Da, baš onaj radio koji je neizostavno u svakoj kuhinji bio obešen na zid i koji nam je neumorno od ranog jutra do kasne večeri pevao i svirao sve te pesme. To što se iz njega čulo nije bila ni umetnost, ni kultura, ni poezija, ni muzika. Sad mi se čini da je to bilo nešto što je po svojoj suštini bilo mnogo više od toga. Bila je to neprekidna zvučna pozadina, permanentni fon naše svakodnevice, odnosno svakodnevica nerazlučivo sjedinjena s čišćenjem krompira ili kupanjem malog deteta u koritu, glasnim međusobicama stanara u zajedničkom stanu ili mirisom maminog boršča.

I ne samo radio. Zar je moguće zaboraviti jednonogog čika Serjožu koga su neizbežno za svaki porodični praznik svi stanari saletali i nagovarali da obavezno dođe i da sa sobom ponese svoju staru trofejnu harmoniku. Kakva je to sreća bila! Posebno za decu. A čini mi se i za odrasle. „Momak je naš i kroz ma-aglu, mo-ogao videti sve-e“ – pevao je čika Serjoža, a svi ostali su složno pevušili. Tada su reči svih pesama doslovce znali svi.

I ja ponekad pevam te pesme. Pevao sam ih u detinjstvu, a pevam ih i sada. I lovim sebe da manir mog pevanja više podseća na čika Serjožino, malkice uličarski i mangupski intonirano izvođenje, a manje na način kojim su te pesme pevali pevači iz zvučne kutije za emitovanje centralizovanih radio emisija.

Godine rata bile su najnesovjetskije godine čitave sovjetske istorije. Bile su to godine u kojima su se u najvećoj meri poklopili interesi države i društva, države i pojedinaca. Bio je to jedinstveni period kada je skoro svima sve bilo jasno i razumljivo: nas su napali, hoće da nas unište i mi moramo da se borimo kako bi spasli i zaštitili naša ognjišta i naše najdraže. Mada je objektivno ispalo da su o jednom trošku bili spašavani i politbiro, i drug Staljin, i NKVD, i kolhozi, i Gulag.

Tada je iznenada, raskošnim cvetom procvetala estradna lirika. Ništa se slično po snazi i istinitosti izraza nije dogodilo ni do rata, a ni posle.

A o čemu se peva u tim pesmama? Pa o jednom te istom! One su bile potčinjene jedinstvenom kanonu, ali ne GOST-u (državni standard – prim.prev.) kome je bila podređena čitava sovjetska umetnička produkcija, već dubokom i jednostavnom folklornom načelu.

Evo, proverite sami: „Širi krila sanak vojnički i leti kroz duge noći, hvata ga ljupko devojče i misli kada ću doći“ – „Svu nežnost svoju, u stroju i boju, sačuvasmo duboko u srcu svom, za poklon našim dragima, kad se vratimo u naš topli dom “ – „I dok smo u tišini zamišljeni, svi pamtili proleća svoja, znali smo da je naš jedini put do njih ponovo, put kroz pobede od boja do boja“ – „Ti čekaš Lizaveta pozdrav od druga, ne spavaš, tuguješ, sve na mene misleći sama. No evo već stiže dan pobede i ja ću ti doći jašući konja vrana“ – „Čekaš me budna, bdiš nad kolevkom usnulog deteta sama, i zato ja znam, ništa se loše ne može desiti ni meni, ni tebi, ni nama“.

Nekome će se učiniti da su sve ove pesme na isti kalup. No one su duboko iskrene i zato sve različite. A to što je iskreno i istinito uvek je neponovljivo, baš kao što su neponovljivi koraci ljudi, intonacija ili boja glasa.

Obratite pažnju na reči u ovim pesmama. U njima nećete naći ni Staljina, ni Lenjina, ni VKP(b), ni kolhoze i sovhoze, ni četvorogodišnje petoljetke. Nema tamo ničega što bi čak iz daleka podsećalo na postojanje agitpropa ili Sovinforbiroa iz 40-ih godina.

Nema u ovim pesmama nikave rukovodeće uloge partije i vlade. No u njima postoji rukovodeća uloga nečeg drugog, nečeg što je mnogo bliže čovekovoj duši. Njih usmerava i njima rukovode ljudska hrabrost, rastanci, smrtna opasnost, duga čekanja u ledenom strahu, vernost, ljubav i nada. Samo to i ništa više. „Samo to“, kako je diralo srca ljudi tada, tako dira i danas.

Ako ove pesme izvučemo iz istorijskog konteksta, neće nam biti jasno u kojem se vremenu one zapravo pevaju i koje to vreme one opevaju. U čemu je stvar? Stvar je u temi, u večno aktuelnoj priči „o muškoj službi i ljudskoj družbi“.

Ispada da je reč o ratu uopšte, o ratu jednom jedinom, o ratu za sva vremena – Trojanskom ratu. Glavni heroji rata, kako ovog mitskog, tako i našeg otadžbinskog, nisu maršali i vrhovni komandanti, niti su to tamo neki Cezari i Staljini, već drevni i nikada zastareli Odisej i Penelopa. Direktno iz drevnog epa, na čudesan način pomnoženi s prostodušno iskrenom i pomalo vašarski neukusnom estetikom gradske periferije, stigli su do nas ovi večiti, ali zato beskrajno dirljivi motivi.

Iskreno rečeno, tekstove ovih pesama pisali su pesnici koji nisu spadali među autore prvoga reda. Mnogi od njih su u mirno vreme pisali monotono glibovite stihove kao „zapojmo pesmu drugovi, o čoveku nama najdražem, o našem mudrom i voljenom, o Staljinu pesmu spojmo“. Ali, sticajem istorijskih okolnosti, baš ovi stihotvorci su se u svojstvu superprovodnika iznenada našli na mestu univerzalnih medijuma folklornog kolektivno nesvesnog, koji je prethodno, na čudesan način bio temeljno očišćen od gustog nanosa ranijih kulturnih slojeva. Bila je to baš ona famozna „narodska jednostavnost“ tako prirodna i životno neophodna u oslobodilačkom ratu, a tako kreštavo agresivna i reakcionarna, da je u vreme mira od umetnika često zahtevala intelektualnu odvažnost i neumoljivi skepticizam da kaže tvrdo „ne“ u odgovoru svenarodnom „da“.

Za umetnost je bitno da autor pronađe adekvatan izraz i njime tačno pogodi konkretni kontekst. I ako sve to zajedno – maksimalna adekvatnost izraza, aktuelnost i preciznost umetničkog gesta, u nekom volšebnom trenutku jednom besprekorno prorade, one stiču nedokučivu sposobnost da to isto ponove u bilo kom drugom kulturno-istorijskom kontekstu. Zato ćemo uvek iznova čitati Onjegina, Kapetanovu kćer, Anu Karenjinu, Tri sestre. Zato ćemo, bez obzira na sve nove aktuelne pritiske kojima se podvrgava otadžbinski rat i pobeda, uvek rado ponovo pevati pesme iz godina rata.

Ova, iznenadno i moćno planula sloboda, protegla se i na prve posleratne godine, ali je počela sve više da protivureči i smeta bombastoj zvaničnoj „pobedničkoj“ retorici. Uostalom, već pred kraj rata, kada se „veliko rukovodstvo“ malo pribralo od paničnog straha, ovo se močvarno rastinje počelo širiti na duhovni život društva i, s početka bojažljivo, a zatim sve uverenije, krenulo da podseća ljude na to ko je gazda u kući i ko je ustvari pobednik u ovoj strašnoj i velikoj bici.

Ali nisu svi odmah razumeli ove nagoveštaje. Isakovski i Blatner su neposredno posle rata napisali „Neprijatelj je spalio moju rodnu kuću“, tragičnu i istinski čovečnu baladu, pravo remek delo o vojniku koji se vratio s fronta. Bila je to nemilosrdna inverzija pređašnje ratne estradne lirike. On je ratovao. Ona ga je čekala. On se vratio. A ona više nije među živima. „Kuda sad da pođe ovaj tužni vojnik, kome da ponese sav čemer svoj?“

Eto vam sad „čekaj me“. Eto vam i ljubav. I vernost. I nada. „U pijanstvu vojnik roni suze svoje, gorke suze neuspunjenih nada…“

Pesmu su odmah zabranili, čini mi se već posle prvog ili drugog izvođenja. Pa zar se tako nešto uopšte može zabraniti!?

Grani.ru, 29.04.2010.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 04.05.2010.