Radio emisija 30.05.2008, govore: Dejan Ilić, Borka Pavićević i Petar Luković.

Svetlana Lukić: Beograd je ove nedelje doživeo još jednu veliku sramotu. Na kalemendanskoj terasi, u atmosferi koja je ličila na seosku svadbu, najgori od najgorih u svojim sramnim strankama, Vučić, Mladenović i Antić, formirali su koaliciju koja će vladati Beogradom. Glavni grad je doživeo, posle svega, da mu spodoba kao što je Aleksandar Vučić bude gradonačelnik. Beograđane je na toj terasi stigla kazna zbog onoga šta su uradili 11. maja. Kazna je stigla i DS, odnosno Bojane Stanojeviće, Žike Pauke, Radmile Hrustanović, Darijane Mihajloviće i ostale, ali za njima mi srce nešto ne krvari.

Još manje mi je žao Dragana Đilasa, koji je samo pre koju godinu zbog loših rezultata u Beogradu podneo ostavku. Svi smo pohvalili taj gest, a onda se on posle nekoliko dana opet kandidovao na isto mesto, kao jedini kandidat i, gle čuda, pobedio. I sada se pojavio sa uverenjem da mu pobeda ne može izmaći. I šta ćemo sad?

Danas će Vučić i ostali članovi političke bande organizovati protesnu konferenciju za novinare ispred gradske skupštine, koja je, čini mi se, najava uličnih demonstracija. Kažu da žele da spreče diktaturu DS-a u gradu, jer je VD gradonačelnika, Alimpić, konstitutivnu sednicu najavio za 14, juli, a njima, graditeljima, se žuri. Vučić kaže da neki Amerikanci sa dolarima čekaju pred dverima Beograda, hoće da investiraju, a demokrate ne daju. Hoće radikali i socijalisti da spreče i da demokrate unište dokumentaciju o svojim malverzacijama. Lopovluk koji u gradu traje već godinama je posebna priča, ali da radikali i socijalisti govore o uništavanju i iznošenju dokumenata je cinizam posebne vrste. Njihove Borke Vučić, njihovi Kertesi i ostali eskperti su posle 5. oktobra, pod Koštuničinom zaštitom, uništavali najstrašnije dokaze svojih zločina i pljački.

Beogradom će jedno vreme vladati ljudi koji mrze gradove i sve u njima, osim svojih šestosobnih stanova. Vučićeva i Dačićeva stranka su rušile gradove, Vukovar, Sarajevo i Dubrovnik. Oni su godinama prizivali bombardere, koji su rušili Beograd 1999. Mladenovićeva stranka ga je rušila 21. februara 2008. I sada će ti varvari da grade grad.

Corax je 1991. nacrtao jednu karikaturu, prvu nad kojom sam plakala. Na njoj je Milošević, koji kao Neron sa Kalemegdana gleda preko Save kako gori Vukovar, a beogradski Pobednik mu je okrenuo leđa i od sramote pokrio lice rukama. Taj Pobednik se do danas nije uspravio.

I Rimljani su dobili neofašistu za gradonačelnika. Stranka novog gradonačelnika, Pakt za Rim, je najavila proterivanje 20.000 imigranata. Neki Rimljani su shvatili poruku gradonačelnika i požurili da spale radnje svojh sugrađana koji nisu Italijani. Međutim, italijanska javnost je već reagovala. Italija je u EU i, kao uvek do sada, Evropljani će zaustaviti neofašiste u svojim zemljama članicama. A ko će kod nas da spreči neofašiste i klerofašiste, koja institucija, koja EU. Nema ko drugi, nego mi sami.

Varvari su nam danas pljunuli u lice. Videćemo dokle će ta banda ratnih i poratnih zločinaca ići, pa će nas neko valjda pozvati da branimo svoj grad i svoju zemlju. Đinđić je to propustio da uradi posle pobune Crvenih beretki i platio je to životom, a nama od tada politička krila Crvenih beretki oduzimaju život na rate.

Uvek sam mislila da jeste patetična, ali i jako tačna, teza da ne bismo imali radi čega da živimo, kada ne bismo imali nešto za šta vredi umreti.

Iznureni smo isčekivanjem da se formira vlada, nepodnošljivo je slušati gde je i šta radi Krkobabić, koga je i zašto Dačić posetio u Moskvi. Jesu u svim zemljama mučni dani pregovora o vladi, ali se makar zna ko s kim razgovara. Ovde ne znamo koliki udeo u formiranju vlade imaju tajkuni, koliki BIA, koliki Šešelj, koje strane ambasade, a koliki je udeo Mire Marković i njenog moskovskog klana.

Mrkonjić Milutin traži u ime SPS-a da se amnestira bivši direktor televizije, zbog koga su u zgradi RTS-a razneti ljudi. On traži i da prestane politički progon porodice Milošević. Ostalo je još da SPS zatraži da se njihov idol iz Požarevca prebaci u Aleju velikana i sahrani baš na mestu na kojem leži Zoran Đinđić. To su već najavili lepljenjem plakata Bulevar Slobodana Milloševića preko tabli na kojima piše Bulevar Zorana Đinđića. Tražiće socijalisti i da se požarevačka lipa, pod kojom vođa sneva, isčupa sa sve korenom i zasadi kraj nove večne kuće Miloševića. Da Mira može u hladu da sedi i čita mu stihove Majakovskog.

Ako se desi nešto od ovoga kao cena koja se plaća za koalicioni sporazum, ja ću, što bi rekao de Unamuno, ostati da posmatram istoriju i čekam nadu, u strahu da ću umreti od smeha, jer to je najgora smrt.

Sada počinje Peščanik, na početku emisije govori Dejan Ilić iz izdavačke kuće Fabrika knjiga.

Dejan Ilić: Mislim da je jako bitno da vidimo odakle smo krenuli, od kraja februara, proglašenja nezavisnosti Kosova, onda nemira i nasilja na ulicama Beograda, a i ponegde drugde, pa onda do nekih šovinističkih demonstracija i akcija koje su se odvijale u nekim gradovima u Srbiji. I stigli smo onda do izbora i sad imamo ovo što imamo i koliko god to možda zvučalo čudno, meni se ovo danas više dopada od onoga što je bilo pre par meseci. Ne kažem da je dobro, ali to nasilje kojim se nama pretilo, a pretilo nam se više nego eksplicitno, spustilo se do toga da neko sa nekim pregovara. Meni je bezveze što se pravi silna napetost oko svega toga. Čini mi se da su neki dogovori već napravljeni, možda i pre izbora, a svakako odmah pošto su bili poznati rezultati izbora. I sasvim grubo, evo, pa makar i da grešim, mislim da se jesu dogovorili da se Beograd da radikalima, DSS-u i kome već sve, a da se vlast na republičkom nivou formira tako što će u njoj učestvovati DS, SPS i opet ko god. I zašto oni sad prave tu vrstu napetosti i gorčine, ne razumem.

Šta je moj problem u svemu tome? Pa, prvo to što je neko izigrao čitavu proceduru izbora, jer mi vidimo da je glasanje tu samo kao neka predigra, neke kvalifikacije. Oni su komotno mogli da igraju i klikere, jer to što su oni govorili u predizbornim kampanjama više ne važi u njihovim dogovorima o sastavljanju vlasti. To znači da smo mi glasali na osnovu onoga što su nam oni pričali da će uraditi, a da sad vidimo da sve to nema nikakve veze, jer oni kažu – karte su podeljene kako su podeljene, sad se vi sklonite, vi više niste bitni. Vi ste magarci koji ste pristali da budete upotrebljeni na takav način, a mi ćemo sad da se dogovorimo. Dakle, to mi smeta.

Nemam ništa protiv da, pošto su jači, oni kažu – ovo je naše, vi nam ništa ne možete i mi ćemo se dogovoriti onako kako nama odgovara. Bar te niko ne pravi majmunom. I druga stvar koja mi smeta je što je, u trenutku kad se dogovara podela vlasti, predsednik jedne stranke, koji sticajem okolnosti odgovara za zločine pred sudom u Hagu, izjavio kako treba slaviti ubice Zorana Đinđića. Ja mislim da taj čovek to nije rekao slučajno baš u tom trenutku. I koja je poruka sad nama upućena? Upućena nam je poruka da smo mi na dvema različitim stranama i da smo podeljeni tako da ta podela ne podrazumeva da sednemo i da se dogovaramo, nego u jednom trenutku neko ima pravo i da ubije onoga ko ne pristaje na određene uslove. To nam je rečeno.

Ako ni zbog čega drugog, voleo bih da se, makar zbog toga, ovi dogovori, za koje mislim da su već odavno sklopljeni, ne ispune. I kad smo već kod dogovora, zašto se nama događa da bismo mogli da imamo Aleksandra Vučića za gradonačelnika? Pa događa nam se to zbog toga što su se DS i DSS dogovorili da promene zakon tako da da se gradonačelnik više ne bira neposredno, zbog straha da bi radikali mogli da dođu na vlast u Beogradu. Sad taj zakon radi protiv DS-a.

DS-u se dogodilo isto što se dogodilo i sa ustavom. Oni su pristali na ustav u koji, to je moje mišljenje, iskreno ne veruju. Oni misle da je taj stav o Kosovu praktično nesprovodiljiv i glup. Dakle, oni to tačno znaju, ali su na taj ustav pristali i to im se proglačenjem nezavisnosti Kosova dobro olupalo o glavu. I ne samo njima, nego svima nama. A sad im se i ova druga kalkulacija takođe lupa o glavu, a to je kako da se izbegne vlast radikala u gradu. Pa tako što kao ćemo promeniti zakon, pa su promenili zakon i sad taj zakon radi protiv njih. I sad stižemo do ovih dogovora.

Dogovori se ovde uopšte ne poštuju. Saznajemo da su DS i DSS na nivou grada imali dogovor kako da prave gradske vlasti, pa sad odjednom taj dogovor više ne važi. Onda saznajemo kako, zaboga, neko ima silnih problema u DSS-u zato što se taj dogovor više ne poštuje. Imamo takođe informaciju da su DS i SPS napravili dogovor pre izbora da će napraviti vlast na nivou Republike, pa vidimo da je moguće da ni taj dogovor ne bude ispunjen. S jedne strane bi to moglo da me raduje. S druge strane to znači da, kakav god dogovor da je postignut, pa mi onda na to računamo i svoje živote organizujemo na osnovu toga, nijedan od tih dogovora ne važi i da u svakom trenutku nekome iz bilo kog razloga, a uglavnom su ti razlozi nama nedostupni, može da padne na pamet da kaže – e, ovi dogovori više ne važe. I to je situacija u kojoj mi sad živimo.

Od kraja februara naši životi se nisu bitno izmenili, ali moj je utisak da su ljudi daleko nesrećniji nego što su bili početkom godine. I shvatam da su nesrećni, jer ih muči neizvesnost. Stepen neizvesnosti i naše isključenosti iz političkog života u Srbiji je postao, bojim se, neizdrživ. Nije to zato što bismo mi voleli da bitno utičemo na neke stvari. Svi smo dovoljno odrasli i zreli ljudi da znamo da možemo samo delimično uticati na neke stvari, ali da smo baš toliko isključeni iz svega i da nam baš sa tolikom bahatošću neko saopštava da smo najobičniji magarci i da zapravo naše učešće u političkom životu nema blage veze, jer će se oni na kraju dogovoriti onako kako njima odgovara – e, to je nešto sa čim se ljudi teško mire.

Elementarna stvar za stabilnost jednog društva je da ja mogu da planiram neki budući period. I meni se sad jasno pokazuje da, šta god ja radio, kako god glasao, da to zapravo ne važi i da o tome šta će biti odlučuje neko ko je potpuno izvan vidokruga javnosti i van bilo kakve kontrole. Postoji neko koga mi uopšte ne možemo da kontrolišemo. Taj neko štiti taj svoj prostor tako što direktno utiče na politički život u Srbiji. On uslovljava kako će se kretati Srbija, jer štiti taj svoj interes koji je vrlo praktičan, vrlo materijalan, a mi mu ne možemo ništa. Mi idemo, glasamo, biramo i kad se sve to završi, kao – ne. Kako taj neko to može?

Nije mi jasno kako ovi ljudi koji se bave politikom misle da to može dugo da traje. I šta je najzabavnije? Stranka koja je direktno stvorila uslove da se naprave ovakvi monopoli, da se ekonomska i politička moć potpuno prožmu, nama je u ovom trenutku jedina nada.

Sad smo imali, je li, ovu Pesmu Evrovizije. Možda je to neobično, ali ja uživam u takvim festivalima i imam dug staž u gledanju takmičenja za Pesmu Evrovizije. Pesma Evrovizije je nastala kao nekakav cirkus, ne previše ozbiljna stvar i kao takva je izmicala strožoj kontroli i formiralo se kao neko polje slobode. Šta smo dobili kao rezultat tog polja slobode? To je jedino takmičenje na kojem svoje zemlje mogu da predstavljaju, zamisli, pederi i lezbejke i transvestiti. Ko obično predstavlja zemlje? Predstavljaju je neki sportisti, stasiti mladići, vitke devojke, koji su sposobni, vešti da udaraju nekakve lopte i da ostvaruju nekakve pobede. To su ljudi koji reprezentuju svoje zemlje i mi se sa njima identifikujemo. I odjednom se stvorilo polje u kojem se mi svi, kao građani jedne države, identifikujemo sa našim predstavnicima koji, zamisli, ponekad mogu biti pederi, lezbejke i transvestiti, nekakvi čudaci. I od nekog trenutka Evrovizija stiče svoju popularnost baš zbog tog karnevalskog duha. Neko ko bi u običnom životu bio izložen diskriminaciji ovde je predstavnik celog jednog društva, koje ga inače u svakodnevnom životu marginalizuje i ne želi da ima bilo kakvog posla sa njim.

I bila je Pesma Evrovizije u Beogradu i to treba da bude taj cirkus, neko polje slobode u kojem ćemo se mi smejati svemu što tu vidimo, identifikovati se sa ljudima sa kojima inače nemamo običaj da se identifikujemo. I neće nas biti sramota što nas baš ti ljudi predstavljaju. I šta se dogodi na jednom takvom mestu? Dogodi se to da Srbiju, u onom kolu, dok onaj čovek peva Kalašnjikov, bum, bum, predstavljaju ljudi obojeni u boje zastave Srbije. Zašto su im ofarbali lica? Nije ni jasno, zašto si ofarbao lica ljudima. Je l’ su te boje Srbije toliko bitne da više ni lice ne može da bude lice, nego mora da bude obezličeno tim bojama.

Slušam kako je Srbija na Evroviziji iskoristila šansu da promeni sliku o sebi. Ko je pažljivo gledao i ko ume da gleda, video je da se Srbija pokazala upravo onakvom kakva jeste. Želja ljudi u Srbiji je da nemaju ličnost, da nema pojedinca, nego smo svi mi Srbi, a to smo pokazali tako što smo prefarbali naša lica, je li, bojama zastave Srbije i tako što urlamo od sreće kad neko peva Kalašnjikov bum, bum. Pazi, kalašnjikov je reč koja se razume na svim jezicima i bum, bum, bum se razume na svim jezicima. Ljudi su urlali, vrištali od sreće dok je čovek to pevao. Mi smo sebe predstavili baš onakvima kakvi jesmo. Mi urlamo od sreće kad se pominje oružje i pucanje i mi dozvoljavamo da nas predstavljaju ljudi čija su lica obezličena. To više nisu ljudi, to su neke lutke, roboti, nemam pojma. U svakom slučaju, ljudska bića nisu, jer nemaju lica.

Ovde postoji svest o tome da je Srbija učinila neke vrlo ružne stvari. To što je mi to ne izgovaramo ili što to nije zvanično, pa se onda u skladu sa tim i država ponaša, to je drugo pitanje, ali ta svest postoji kod većine građana Srbije. Onda mi nije jasno kako može da postoji stranka čiji predsednik izgovara da treba slaviti čoveka koji je ubio premijera države u kojoj ta stranka deluje. To je direktno razaranje svega što je razumno, to je gaženje države. Ta stranka će verovatno učestvovati čak i na nekim nivoima vlasti. Svi mi imamo problem sa tim, ali to prihvatamo.

Jedino objašnjenje koje ja imam za to prihvatanje je da ono pokriva neke druge loše stvari u kojima smo učestvovali. Imamo taj kompromis – neka ovoga, jer onda ne moramo jasno, javno da kažemo šta smo još radili. To da ti tolerišeš takav istup i da sa tom strankom ozbiljno pregovaraš je imbecilno. Kad pričam sa ljudima o tome, oni mi kažu – da, ali tu postoje puki materijalni interesi i nije to ideološka priča, to je priča o moći, o novcu, raznim legalnim i ilegalnim poslovima. Na to je moj jedini odgovor – onda taj puki interes mora da se legitimiše.

Ako bi nama neko rekao – znate, ja neću da uđem u Evropsku uniju, jer Evropska unija ruši monopol koji sam ja ovde napravio, mi bismo ga pitali – jesi li ti normalan. Ali ako on kaže – ja neću da uđem u Evropsku uniju, jer je Evropska unija priznala Kosovo, to odjednom postaje prihvatljivo. To što mi znamo da iza toga možda stoji da čovek neće da mu bude ugrožen monopol, to je sasvim deseta priča, ali je on svoj stav legitimisao nečim što pripada polju ideologije. Kako ćemo to da rušimo?

Dakle, ja hoću da otklonim mogućnost da se takve stvari izgovaraju, pa će onda ovaj morati da smišlja drugi način da se opravda. Možda će ga smisliti, možda neće, možda ćemo ga jednom ostaviti potpuno na čistini i onda će on morati da kaže – ali ja tako volim novac i tako volim moć i što me ne pustite da se igram, pa posle radite šta hoćete. Možda se pokažemo kao ljudi puni razumevanja i kazemo – hajde, dobro, igraj se. Ali neću da mi se to pravda na ovaj drugi način.

Već smo pričali o Feral Tribune, da će se ugasiti zbog dugova koje ima prema državi i da će morati da ode pod stečaj. Imali smo jedan neočekivani preokret u celoj priči. Hrvatski premijer Sanader je rekao – a ne, Feral je nama bitan, mi ćemo izdvojiti milion kuna da Feral može da nastavi da radi. Istovremeno traju pregovori između Ferala i EPH (Europapress Holding). EPH treba da kupi Feral i obezbedi im dalji rad i to tako što im ni na koji način neće menjati uređivačku politiku. Onda se dogodio onaj lažni intervju sa Sanaderom, koji se pojavio u novinama čiji je vlasnik EPH, pa su novinari Ferala napravili par vrlo ironičnih tekstova, kojima su branili novinara koji je objavio taj lažni intervju. Bilo kako bilo, sporazum između EPH i Ferala nikad nije potpisan, a Feralu je oduzeto godinu dana snalaženja na nekoj drugoj strani. I opet dolazimo u situaciju da će tokom juna verovatno izaći poslednji brojevi Ferala. Kakva je to priča?

U Srbiji ideologija služi kao legitimacijska osnova da se prave nekakvi poslovi, da se zarađuju nekakvi novci. A ovde imamo priču o tome kako je tržište iskorišćeno da se uguši, neutrališe jedna ideološka priča. Feral je jedino glasilo u Hrvatskoj koje uporno govori da u Hrvatskoj nije sve u redu. To je jedino glasilo u Hrvatskoj koje ti daje mogućnost da, ako ga čitaš redovno, ne budeš zapanjen time što Glavaš iz zatvora može da se kandiduje i dobije dovoljno glasova da uđe u parlament, pa zbog toga mora da izađe iz pritvora, jer kao poslanik ne može biti u pritvoru. Ko čita Feral, jasno mu je kako predsednik ustavnog suda u Hrvatskoj može da bude osoba koju je žrtva iz logora u Bosni i Hercegovini direktno okrivila za silovanje tokom rata u Bosni i Hercegovini. I taj čovek je postao predsednik Ustavnog suda Hrvatske.

Kako se to događa u pristojnim državama? Pa, uglavnom se u pristojnim državama takve stvari ne događaju. To znači da Hrvatska nije toliko pristojna koliko se nama čini, ali kako mi to da znamo ako ne postoji Feral Tribune? E, baš zato što kad čitaš Feral Tribune ti se ne iznenadiš što se dešavaju takve stvari, Feral Tribune ne treba da postoji. Nema puno paralela u Srbiji sa Feralom, ali hajde da pretpostavimo da je jedna od mogućih paralela Peščanik.

Hajde da pretpotavimo da je nekom u interesu da više nema Peščanika i zamisli da kaže – od danas nema više emitovanja Peščanika. Ljudi bi se pobunili. Ali zamisli da kažu – našli smo rešenje za dugoročno finansiranje Peščanika. Radio televizija Srbije će na prvom programu emitovati Peščanik. Svi kažu – u, vidi, Svetlane se prodale, ali dobro, ajde, nema veze, ovi su obećali da im neće narušavati uređivačku koncepciju. Tog trenutka svi donatori se povuku, tog trenutka se povlače svi vaši verni slušaoci koji kupuju Peščanik, jer misle da vas time pomažu i kažu – dobro, sad su njih dve zbrinute. I vi ostanete same. I dođete na razgovor na RTS, a oni kažu – vi ste nas pogrešno razumeli, jao, nestala su nam sredstva. Ne kažu ti oni – mi vas nećemo, ne, oni su ljubazni, oni kažu – je l’ možete da nam date izveštaj o vašem poslovanju. I sad to traje i vi vidite šta se događa, ali je stvar gotova.

E, to se dogodilo Feralu. Cela priča je u tome ko kontroliše javni prostor, a javni prostor je bitan, jer kroz javni prostor se kontroliše država. U Srbiji je to svedeno na minimum, u Hrvatskoj takođe, a i taj minimum se očigledno polako uklanja. Dobićemo beskonflitna društva, ne zato što su ta društva takva da nema razloga za sukob, nego su ona takva zato što sukob nije poželjan u javnoj sferi. Na duge staze to dovodi do nasilnih sukoba u društvu i to je ono gde se Srbija nalazi sve vreme. Srbija je sve vreme društvo na ivici nasilnog, agresivnog sukoba između dve duboko podeljene strane u Srbiji, jedne koja misli da je u redu ubiti premijera i druge koja misli da je to nedopustivo.

Ti se pitaš kad je dosta, koliko je moći potrebno i koliko je novca potrebno da neko kaže – dovoljno sam uzeo, ne treba mi više. Recimo, šta je još potrebno da Delta poseduje. Neka izađu sa listom želja, da mu damo i da mu kažemo – evo vam, ali ponašajte se prema nekim pravilima.

Vidimo da oni, za koje smo mislili da su otišli, imaju dovoljno moći da i dalje pregovaraju, a da ovi, za koje bismo voleli da su na vlasti, da organizuju društvo na drugi način, nisu dovoljno jaki da to urade i da moraju da pregovaraju sa onima. Pa dobro, ako to već jeste tako, pregovarajte, šta da radimo. Ja nisam spreman da se na nasilan način obračunavam sa bilo kim. Pregovarajte, ali postavite neke granice. Ako ne postaviš te granice, dolaziš u situaciju da kroz te pregovore i kompromise dobiješ restauraciju starog režima. Ja mislim da smo mi sad negde na ivici da se to dogodi.

Voleo bih da verujem da u Demokratskoj stranci postoji dovoljan broj ljudi koji ne žele restauraciju starog režima i da znaju kako to da spreče. Drago mi je što imaju tu vrstu podrške koju imaju od Liberalno demokratske partije, koja jeste u ovom trenutku u tom političkom prostoru neko ko je politička savest Srbije. Ja mislim da je njihova politička uloga u ovom trenutku jedino ta i jako je zanimljivo da glasači na izborima pokazuju da je i njima potrebna ta savest. I sad, mi pratimo i gledamo šta će tu da se dogodi.

Mislim da je ključni udarac snaga starog režima onome što bismo mi zvali novim društvom bio usvajanje ustava. To je ta prelomna tačka. I sve što se događa posle toga, ja bih gledao u tom ključu. Zanimljivo je ovo što se događa u Vojvodini. Vrlo brzo možemo da očekujemo jak secesionistički pokret u Vojvodini. Ono što će taj pokret razlikovati od svih drugih secesionističkih pokreta je da će ga voditi Srbi. Onda će neko reći – to je stari plan za rasturanje Srbije. Ne, to je nešto što će se dogoditi ako se na nivou republike napravi dogovor koji je napravljen na nivou grada. I onda će neko drugi da nam bude kriv. Pa neće, krivi će biti isti oni koji su rasterali sve druge od Srbije. Oni će biti krivi zato što i Srbi počinju na taj način da beže od Srbije.

Grupa Most je radila istraživanje među srednjoškolcima. 20 i nešto procenata dečaka smatra da je slušanje muzike na stranom jeziku problematično, da nije prihvatljivo. I 15-16 odsto devojčica. Čak 30 i nešto procenata dečaka smatra da homoseksualce treba prebijati i 20 i nešto procenata devojčica. Šta, kao, to je iznenađujuće, sad treba da se zbunimo. Pazi ideju, da postaviš to pitanje. Ne znam kako se neko setio da postavi takvo pitanje, ali očigledno taj neko zna mnogo više od mene, čim ga je postavio. I rezultati koje je dobio su potpuno poražavajući, ali šta ti to govori? Prva reforma koja je bila zaustavljena, kada je smenjena vlada Zorana Živkovića i uspostavljena vlada čiji je premijer bio Koštunica, jeste reforma obrazovanja. Jedna od prvih stvari koju je radila vlada Zorana Đinđića jeste reforma obrazovanja.

Ništa nije sporno, sve se zna, sve je jasno. Rađene su tri analize tokom 90-ih i početkom 2000-ih, koje su sve pokazale da je kod nas obrazovanje ono što Dubravka Stojanović duhovito zove predvojnička obuka. Znači, samo je pitanje da li mi hoćemo obrazovanje kao predvojničku obuku ili hoćemo obrazovanje kroz koje će se formirati građani sposobni da razumno donose odluke i da učestvuju na racionalan način u političkom životu.

Za sad je odluka da hoćemo obrazovanje kao predvojničku obuku. DSS drži Zavod za udžbenike, i to je jedino mesto, kada je Koštunica formirao drugu vladu, koje nije bilo predmet razgovora. Dakle, čovek koji je vodio Zavod za udžbenike u prvom mandatu Vojislava Koštunice, vodi ga i u drugom mandatu. DSS je potpuno svestan značaja institucije kao što je Zavod za udžbenike i oni su potpuno svesni značaja obrazovanja, i oni na tome planski rade. Postavlja se pitanje da li je Demokratska stranka svesna svega toga. Kad bih se ja pogađao oko ministarskih mesta, ja bih uvek tražio ministarstvo kulture, i ministarstvo prosvete, jer dugoročno su to mesta na kojima se oblikuje društvo.

Ljudi se čude, prvi put na ovim i prethodnim izborima ne postoji jasna granica uzrasta, pa mladi glasaju isto kao stariji. I svo kažu – ju, šta se dogodilo. Pa ništa se nije dogodilo, mi smo imali obrazovanje koje se uspostavilo tokom 90-ih i to obrazovanje sad daje rezultate na izborima. Šta sad kao, neko će izbornom kampanjom od par meseci ili par nedelja da promeni nešto na čemu se radi deceniju – pa neće. Ovo društvo funkcioniše potpuno po principu sile, i sad se čudimo šta se deca tako ponašaju. Ne, deca se socijalizuju na najbolji mogući način, da se pripreme da opstanu u takvom društvu. Je l’ to nama izgleda ružno? Pa, što pristajemo na takvo društvo. Mladić je heroj, znači, heroj je neko ko je naredio da se pobije ne znam koliko hiljada ljudi, da bismo se osvetili ne znam zbog čega. Pa dobro, hoćeš da on bude heroj, ali što te onda čudi što se deca bodu noževima. Svete se, jer ih niko nije naučio da osveta nije dobra, da postoji drugi način. Osveta se ovde uzima kao princip koji može da opravda ubistvo više hiljada ljudi. Onda molim lepo.

One dve devojke su, od svih ljudi koji su tada bili na ulicama, jedine osuđene na robiju zbog krađe patika 21. februara. Neki od njih su bili i na bini, pa su tamo slikani, ali samo su te dve devojke zaslužile da budu procesuirane i izvedene pred sud. Imamo osobu koja je pozvala na fizički obračun sa neistomišljenicima sa bine i nije za to odgovarala. Osoba koju je najavio lično predsednik vlade. I šta imamo? One budu uslovno osuđene na 10 meseci i danas imamo naslov u novinama – Izvukle su se. Pa šta je trebalo, da ih ubiju? Ta vrsta premeštanja pažnje sa onoga što je suština i ta vrsta sadističke potrebe da se nekome nanese zlo do te mere je paradoksalna da imaš potrebu da organizuješ odbor za zaštitu njih dve, da se brani njihov lik i delo, moralni integritet tih osoba. Tu potrebu imaš, toliko je sve naopako.

Znači, grad razoren, razvaljen, sve otišlo dođavola u tih par sati, a mi smo našli krivce: dve devojke, zamisli, ukrale patike iz slomljenog izloga. Ko je slomio staklo na toj radnji? Gde su oni momci, koji su takođe iznosili robu iz tih radnji? Što je ovaj heroj snimao njih dve, a nije snimio ove što su se oko njih muvali? A što su onda drugi uzeli, pa preneli samo to, a ne i neke druge snimke, koji su takođe mogli da budu u opticaju? A da ne pričamo o onome što je izašlo u Blicu pre mesec dana, tekst o tome šta je sve pod okriljem ministarstva Kosova i Metohije urađeno na Kosovu, koliko je para za to potrošeno.

Ima genijalan podatak da je potrošeno, sad pričam napamet, par stotina hiljada evra da se asfaltira put između dva sela. Put je asfaltiran tako što je iz Srbije dovezen šljunak, bačen i utaban. U albanskom selu, koje se nalazi na par kilometara od ta dva srpska sela, ljudi se sticajem okolnosti bave prodajom šljunka. Kamion šljunka košta 50 evra. Po tom principu po kojem neko traži da ove dve devojke završe u zatvoru bi morao da traži da svi zaposleni u ministarstvu za Kosovo i Metohiju završe u zatvoru, jer su takođe isprljali priču o Kosovu, jer su priču o Kosovu iskoristili da stave novac u svoj džep. Njih dve su potpuno nebitne. Po kom principu su one dospele u središte pažnje, ako ne po tom da se ono što treba da bude u središtu pažnje namerno sklanja u stranu i krije. Nema drugog objašnjenja.

Svetlana Lukić: Slušali ste Dejana Ilića. Hajde da samo malo glumim razumnu i racionalnu osobu. U Nišu i u još nekim gradovima su rešili da sačekaju sa formiranjem gradskih vlasti, jer je Alimpić zakazao sednicu skupštine grada tek za 14. juli. Pogledajte šta se desilo u Gornjem Milanovcu. Koalicija za Gornji Milanovac, koja je tamo ubedljivo pobedila, pre neki dan je formirala gradsku vlast sa radikalima i narodnjačkom koalicijom, a samo nekoliko dana posle toga raskinula je tu vezu i ušla u koaliciju sa Demokratskom strankom. Sluđeni lideri i liderčići stranaka na lokalnom nivou osluškuju šta im rade partijske centrale, s kim se ljubakaju, pa i oni pokušavaju to da slede. Bilo bi prilično opasno da se u Srbiji ponavlja iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, ovaj scenario iz Milanovca.

Zamislite političku situaciju u kojoj na republičkom nivou vlast formira Demokratska stranka i SPS, u većini gradova po Srbiji radikali i narodnjaci, u Vojvodini demokrate i manjine, u Beogradu radikali, narodnjaci i socijalisti, a u centralnim opštinama, Vračaru i Starom Gradu, demokrate i LDP. Bio bi to potpuni haos, svako bi svakoga minirao, opstruirao, bila bi to politička paraliza, koja bi mogla lako da preraste u nasilje. Na kraju svih krajeva, najbolje što može da nam se desi, i u tome je ironija, je da što pre imamo izbore, pa da demokrate sa manjinama i recimo LDP-om formiraju vladu. I šta ćemo onda imati – imaćemo ono stanje koje postoji trenutno u Crnoj Gori.

Što bi rekao jedan moj prijatelj – demokrate bi onda bile kao Demokratska partija socijalista, vladali bi neprikosnoveno i neograničeno godinama, a Tadić bi bio car u Srbiji, kao što je Milo Đukanović car u Crnoj Gori. Niko mu ništa ne bi mogao, na pritisak iznutra nikako ne bi reagovao, ne bi se ni osvrtao. Jedini ko bi mogao da mu stane na crtu jeste Evropska unija i citiram ono što je o Hrvatskoj rekao Slobodan Šnajder – najbolje što može da se desi Hrvatskoj jeste da postane teledirigirani sustav. A vi u nastavku Peščanika slušate gospođu Borku Pavićević.

Borka Pavićević: Tih 10 odsto više je ipak značilo da je društvo prešlo rampu, otišlo na neki drugi put, da je to preteglo, da se ukrupnilo, da je to sad novi stav, neki izlaz. E, onda je došlo do ovoga i stvarno je malo gadno povezivanja ovih malih, koji su ostali u restlu. Kad su počeli to da pletu, setila sam se one – dva loša ubiše Miloša. Odjednom su se te manje grupacije umrežile i počele da stežu ostale. Ti znaš da je to ipak njihov silazak, ne može biti drukčije, to je njihov odlazak u istoriju. Ali osećaš se kao onaj što se sprema da trči na 100 metara, a onda ga neko uhvati za nogu i kaže – gde ćeš, bre. Ti znaš da je to kraj jednog procesa, da niko ne može da zadrži istinu koja hoće da trči tu trku, ali opet se osećaš loše.

Došlo je do loma nade i optimizma na nekom metaplanu. Niko nema pravo da ljudima sruši nadu. Danas smo došli do zaključka da se treba pomiriti sa izlaskom Milanovića iz zatvora. Mislim, tome nema kraja, iako nema više te vojske, nema te sile, nema tih medija, nema tih para u ovoj zemlji. Pošteno govoreći, poslednjih 10-15 dana, koliko to traje, oni troše nas. Oni sada žive na našim nervima. Ti vidiš ta mesta, preduzeća, količine, luke, barove, žene, kofere, udbe, dogovore, obećanja, pretnje, istorijate, ko kome šta, koliko, 500 ili milijardu. To je tako ponižavajuće, tako uvredljivo. Da bog da imali sve, uzmite sve te pare, sva ta preduzeća, samo ostavite na miru ljude. Nosi, bre, nosi, ali ne davi više. Ali to je ta štetočinska politika, ona neće to da nosi, ona to tu zagađuje, razgrađuje, tali se. Taj famozni pojam – utaliti se. Nije u redu, nije biološki zakonito, ako već ne moralno, držati u šaci sav taj svet, koji ima sposobnosti da nešto uradi. Uvek se setim Ace Popovića koji je pričao kako bi izgledao svet da su gubari pobedili u evoluciji. Možda se to nama desi. I šta onda da radiš.

Sada će 40 godina od 1968, pa svi imamo neka sećanja, pa o tome pišu novine. A evo, kad čovek pomisli da je od danas ovaj grad pod takvom vlašću. Beograd je najveća tekovina dve Jugoslavije. Za vreme dve Jugoslavije Beograd je postao metropola. On dotle nije bio toliki i takav grad. Hajde da ti i ja razmislimo, od onog trenutka kada je Šešelj bio navalio da iskopava grob sa Dedinja i da seli Tita u Kumrovec, pa do danas, šta se sve dogodilo. Ako bi zaista počeli ozbiljno da razmišljamo o tome što se dogodilo, danas bi nam svima bila veoma komplikovano i teško. Šta je to, bre, je li to kazna, je li to kazna. Koja je krivica, ko to izvršava, zašto se ona obavlja na taj način? Šta se to zapravo događa?

To je i priča o 5. oktobru, šta se desilo, kad je to trebalo raditi, čija je to slabost. Oslobođenje će doći onom brzinom kojom budemo sposobni za samoanalizu. Eto nama katarze, odnosno, sada ćemo možda znati šta se devedesetih dešavalo na 50 kilometara od nas. Dakle, sad se vrti taj film, koji se već tolikim ljudima izvrteo u glavi i sa njihovom glavom. Do sada se za mnoge od nas sve dešavalo nekom drugome. Evo, baš gledam hronologiju jugoslovenske krize. Zato se i vodio rat, da se promeni tvar, da se napravi jedan novi ljudski raspored, koji će doneti nove vrednosti. Mislim, oni ne znaju ko smo mi, mi ne znamo ko su oni, ali oni su istorijski rekli da oni nas neće podnositi. Tako da postoji taj apokrifni deo, koji se odnosi na svetlo u ovom gradu, na jutro, ptice. A još je i vrućina.

Ako meni svi kažu – Borka, ti si jedna budala i ovaj Centar ne radi kako treba, pa, majku mu, valjda ću da odem kući. A šta ako ja neću da odem kući. Na to nema odgovora. To je lišavanje politike poteza i onda se ljudi pitaju šta je iza toga. U sledećem sloju ti vidiš u svojoj svakodnevnici da nije normalno da novo naselje ili ulica niknu preko noći, zato što je neko tu odluku prošvercovao na poslednjem sastanku tehničke vlade. Ti vidiš da taj proces odaje nekakvu parcijalnu špekulaciju, da taj proces nije istorijski, on nije ceo. Ja razumem Novi Beograd, tamo je gradonačelnik čovek koji je nešto uradio. Tamo postoji neki produv, to nije zazidano, ljudi hoće tamo da idu. Ti u stvarnosti vidiš neke pomake, koji ti govore da je neko nešto učinio za opšte dobro. Može da učini i za sebe, ali mora to negde da poveže, u božju mater.

Kad vidiš da je neko stavio kuću direktno u parku, onda to nije normalno i onda se pitaš šta stoji iza toga. Evo, uzmi samo kako ljudi voze, kakav grabež je u tom činu. Ti vidiš da oni tako kupuju, tako se ponašaju, ti vidiš da se tu izvršila jedna restrukturacija i da je došlo nešto što tebe zapravo ne poznaje. Kao što je za mene bilo fantastično kada je na mitingu 21. februara Vojislav Koštunica viknuo, kad sam čula taj prekraćeni uzvik. Ti u stvari vidiš kako ta fina, disidentska, legalistička, pravna faktura dobija svoj istinit, pravi izraz. Postoje trenuci u kojima se mi vidimo.

One dve devojke su kažnjene i to je stvarno gnusno, osuditi dve devojke u ime svega ostalog. Centralno pitanje tog mitinga je bila ta bina. Od onoga što se dešava na sceni zavisi i publika. Dakle, centralni problem nasilja toga mitinga nalazi se u njegovim govornicima. Evo, uporedite sahranu Slobodana Miloševića i Đinđićev sprovod. Setite se šta se desilo od Cecinog koncerta ispred skupštine do ovog mitinga i videćete kako se to u stvari ureduje. Evo, danas sam pročitala da crkva preuzima prosvetnu ulogu. Imamo i popove, ali imamo i eksperte, analitičare, je l’. Uzmite Vukadinovića i nekoga iz Dveri, pa ćete videti do koje mere to koincidira. U stvari se dogodilo to da smo mi izašli iz institucija, a oni su ušli u institucije.

Kako je došlo do ispisivanja znakova Obraza na Filozofskom fakultetu baš na 40 godina od 1968. Kako su sva leva skretanja na Beogradskom univerzitetu postala desna skretanja. Mislim, sve su to dugogodišnje forme nasilja. Sve ovo je završetak silovanja i etničkog čišćenja, uz prinudu naše pristojnosti. Žrtve treba da budu pristojne prema dželatima. Dakle, to je cena shvatanja revolucije 5. oktobra, famozne priče o jakobincima i montanjarima. Zbog svega toga ćemo sada da dobijemo Ivicu Dačića.

To je da ti pukne glava, koliko je to tačno i koliko užasno. Ništa nisi mogao da uradiš sa tom levicom, jer je JUL to pojeo, kompromitovao, uništio. Kad kažeš levica, svi su zamišljali samo Miru Marković. Moram da priznam da mene Ivica Dačić podseća na onoga iz filma Kabare, ali ne na onoga koji peva Tomorrow Belongs to Me, nego na onog fantastičnog klovna koji vodi kabaretsku igru. Hajde samo da uzmemo pojam socijalne pravde. Kad smo još raspravili razliku između nacionalsocijalizma i socijaldemokratije, kad je to bilo. Pregledajte svoje sopstvene knjige. Stalno sve odlažemo, baš kao i raspravu o tome šta se radilo na Kosovu dok nije postalo nezavisno.

Ovo je kao da te neko svakog dana vrati sa granice. Šta je to drugo nego nasilje, kada opstaje to što mora da ode. Mada, šta mora. Albanija je tako živela 30 godina. I hodanje po toj ivici je nasilje. To je u arbitraži, u prisili, u volji, a ne u procesu. Oni kažu – kako da promenimo taj sporazum o pridruživanju, pa da budemo sigurni. Nema tog sporazuma koji će učiniti da neko bude siguran. To je taj mrtvozornički, ludački, antiživotni stav. To je taj nadgrobni spomenik. Neko će mi obećati izvesnost stvari kao što su život, istorija, budućnost, Kosovo, demokratija. To je taj užas. Ma ko šta kome može garantovati? Čula sam od strane ove nove gradske kombinacije vlasti rečenicu – neka nam oni obećaju, neka nam oni kažu, neka oni to promene. Pa ljudi moji, to je ludilo.

Koja je to potreba da okoštaš proces, to je stvarno bizarno. Od 1990. se sve slama, a sad se u finišu javlja potreba da se sve to što se slomilo ograniči. To je u stvari nekakva staračka osobina, da ti tražiš da oni tebi kažu da će to uvek biti tako, pa ćeš onda pristati. Šta smo mi, na venčanju sa Evropskom unijom? Ovde hoćeš moć, a ignorišeš moć u svetu.

To je u stvari brukanje naroda, teranje ljudi da osećaju tu laž i stide se zbog nje, da se zakunu i da veruju u nešto u šta se po prirodi stvari ne može verovati. To kod jednog broja ljudi stvara nemoć koju proizvodi stid. I to je takođe oblik nasilja, jer sputava ljude i čini da ostaju bez ambicije i ponosa. I mi smo sad u jednoj velikoj bici da se sačuvaju ambicija i ponos ljudi, da oni ostanu uzdignutih glava, ovoliko izbrukani na svaki način. To je sledeća instanca. Pitanje je koliko će se imati snage za to.

Pitam te, zašto je govor na otvaranju Sterijinog pozorja beseda. Zašto je u svim novinama Velikić besedio, što nije otvorio, što to nije reč Velikićeva na otvaranju Sterijinog pozorja? Kada više niko nije imao šta da kaže, to je postala beseda. Eto, tako se širi ta duhovnost. Isto tako, imaš jezičke kombinacije po kojima vidiš da je već obavljena jedna vrsta kolonizacije ove zemlje. Zašto je moleban vezan sa networkom. Otkud ta količina engleskog kod ljudi koji se toliko zalažu za identitet i suverenitet. I Pesma Evrovizije i sve to. Kombinacija superiornosti i arogancije sa tolikom količinom inferiornosti je posledica neravnopravnosti. I to je centralno pitanje nužnosti ulaska u Evropu.

Evropa je dobitak ravnopravnosti i razgovora iz središta stvari. Uđi unutra, pa razgovaraj. Radna mesta, okej, investicije, okej, ali povrh toga je Evropa lečenje od provincijalnosti. Ona nije samo pitanje putovanja, pa sednem u voz ili avion pa putujem, nego toga da uopšte znam da kretanje postoji. I radna mesta i investicije su posledica ravnopravnosti, odnosno, ti ćeš sve to dobiti ako budeš u situaciji da se za to boriš, a ne da si izvan tog ringa. Šta će moj grad dobiti? Ne znam šta će dobiti, ali dobiće mogućnost da dobije. Ovako, tebi se nešto događa, tebi nešto dolazi iz tog Brisla, tebi nešto Oli Ren kaže i Kristina Galjak ti kaže, ali onog časa kada bi bili unutra, taj razgovor bi bio drugačiji.

Bila sam sa jednom grupom dece od 17-18 godina i oni su bili iz različitih zemalja. Počeo je rat u Libanu i tu je bila i devojčica čija je majka u Libanu. Posle 3-4 dana sam rekla našima – alo, bre, deco, hoće li neko da pita ovo čeljade žensko kako mu je majka, pa zar ne vidite da stalno trči na telefon. Tamo je rat, ljudi. Pogledaj, bre, ove Kineze, mislim, to je neverovatno koliko se to nas ne tiče. Odsustvo iz Evrope stvara odsustvo iz sveta.

Nama se promenio prostor i vreme, a vi i ja i dalje sedimo i razgovaramo. Hajde da promislimo šta je sve bilo od kada smo se nas dve srele i koliko je tu bilo promena, da bi se i dalje postavljalo pitanje hoćemo li ostati na nogama. I umesto da vidimo koliko je taj identitet komplikovan u tom promenjenom prostoru i vremenu, šta on znači, mi smo se dograbili teritorija. I za nas ne postoji ništa sem nas. Nama smo samo mi živi. A kad pomisliš koliko ima mrtvih, koliko se promenila zemlja, koje vreme je prošlo. Ovo drvo je poraslo, ovo drvo je sad jako veliko, ovaj dud. Kad sam došla ovde, to je bila jedna mala stabljika, a sad je jedan veliki dud. A pitanje je ostalo isto – da li ćemo i koliko uspeti da održimo to stajanje na nogama.

Znaš, imam taj osećaj, kao kad te lift povuče naviše i ti taman misliš – sad će, kad ono – vuf, on stane. I ti gledaš kako se ta stvar oko tebe, koja može biti nešto, mrvi, gubi, nestaje. Postoji ovde pametnog sveta, još ima livada, još ima nečega sa čim se nešto može uraditi, ali nekako mu se nikako ne da da se to uradi. Uvek taj lift uradi – vuf i ti se pitaš zašto. Znaš da tu nešto može da bude, da još ima knjiga po tim kućama, da još uvek nešto negde postoji, a stalno je ometano. To može da ishodi nasiljem, jer taj već proces se zaustavlja na silu. To držanje te ruke na ustima je u stvari oblik nasilja.

Ti vidiš po tim licima, ti vidiš, ti se setiš, ti znaš. Strah proističe iz toga da smo mi to već živeli 90-ih godina i da sad to što je komandovalo opet govori. To je neka blasfemija i prosto ne možeš da priznaš do koje mere je to perverzno, da ti sada oni objašnjavaju šta je demokratija, a da su ovi drugi fašisti. To ti izgovaraju ljudi koji su sve to izgovarali i činili 15 godina. To je ono što izaziva strah od napuštanja pameti, od toga da će logika i činjenice biti napuštene. Ako nema činjenica i nema logike, onda ničeg drugog nema. Misliš se – pa s kojim pravom, pobogu, taj tekst ne odgovara tim ustima, to lice ne može da izgovori takav tekst. Takav tekst ne može da bude dat tom glumcu. Razumeš, mnogo je ružno.

Svetlana Lukić: Hrvati su se naljutili na nas, i Mesić i Sanader, zbog reči koje je u Zagrebu izgovorio ministar spoljnih poslova, Vuk Jeremić. Vuk Jeremić je poslednjih meseci zauzet kažnjavanjem zemalja koje su priznale Kosovo, među kojima je, naravno, i Hrvatska. Mali Vuk je bio u Zagrebu na sastanku Jadransko-jonske inicijative i pokazao zube Hrvatima, podsetio ih je na etničko čišćenje, kako je rekao – četvrt miliona Srba za vreme Oluje. Nisu sporni hrvatski zločini za vreme Oluje. Neki njihovi generali zbog toga odgovaraju pred Haškim sudom, međutim, malo je bezobrazno od Vuka Jeremića da se junači po Zagrebu, dok njegova stranka moli Socijalističku partiju Srbije da uđe u vladu. Moli, dakle, stranku koja je rukovodila vojnim i paravojnim formacijama koje su rušile Vukovar i granatirale Zagreb, i u momentu kada se pred Međunarodnim sudom u Hagu raspravlja o tužbi Hrvatske protiv Srbije.

Hrvati nas, kao što znate, tuže zbog genocida, a mi se branimo časno, kao i obično, tako što kažemo da u to vreme nismo ni bili obavezni da poštujemo Konvenciju o genocidu, jer nismo bili članica Ujedinjenih nacija. O tome će da nam priča i Petar Luković. U Srbiji se desilo malo čudo – Pera Luković je postao urednik jednih novina, možete ih čitati na e-novine.com. Dakle, Petar Luković.

Petar Luković: Konačno sam poverovao da je Srbija kao zemlja potpuno izgubljena za neku dugu budućnost. I kad se čovek pomiri s tim i kad to ima u svojoj glavi, tu sliku da je to jedna Srbija, koja je takva kao što jeste, onda doživi jednu vrstu katarze. Onda sebi kažeš – Okej, dakle, tu smo. Sada gledam nekako racionalnije na stvari i sada mi i dolazak radikala više ne izgleda strašno, već očekivano. Ja bih želeo da podsetim da smo pre četiri godine u Beogradu imali direktne izbore, na kojima smo direktno birali gradonačelnika. Izbor je bio između pokojnog Bogdanovića i Vučića. Činjenica da je Bogdanović dobio te izbore sa marginom od 5-6.000 glasova uplašila je čelnike Demokratske stranke. Uplašila ih je toliko da su zatražili pomoć Demokratske stranke Srbije.

Oni su u tom trenutku verovali da će Koštuničina stranka večito biti uz njih, da će oni večito zajedno vladati Beogradom, da će se oni večito voleti, da će ta ljubav trajati for ever. I zajedno su doneli promenu zakona, u smislu da se predsednik grada bira u gradskoj skupštini. To je bila jedna vrsta osiguranja da radikali nikada neće doći. Ako išta govori o naivnosti i gluposti Demokratske stranke, onda je to izmena ovog zakona. Da je taj zakon važio 11. maja, njihov kandidat, tajfun ili tajkun Đilas bi pobedio bez problema i danas ne bismo imali silne probleme.

Onog trenutka kad se vi oslonite na Koštunicu i verujete da će vam on biti prijatelj celog života i da vas neće ostaviti i da se on neće zaljubiti u nekog drugog i da ćete biti njegova večna supruga, onda dobijete ono što dobijete. Ovo što se sad dešava, kalemegdanska terasa, potpisivanje, PUPS, UPS, razgovori, to je samo posledica jedne nepromišljene, potpuno sulude, sumanute odluke. Čak i da nije u pitanju ta ljubav prema DSS-u, bilo bi najlogičnije na svetu da Srbija kaže sebi – čekaj, pa Beograd je toliko veliki grad, trećina para je u Beogradu, on se ne može prepustiti bilo kome. Ajmo onda za početak da uvedemo neko načelo odgovornosti njegovih građana, pa da onaj koji glasa snosi odgovornost za onog koga bira. Pa izvini, ne popunjavaš tiket lotoa, nisi u kladionici, nego glasaš i nekog biraš.

Vlast DS- a i DSS-a u ovom gradu će ostati zapisana u istoriji Beograda kao vlast koja svih ovih godina nije imala niti jednu aferu. Bilo je toliko ljubavi, toliko je bilo fenomenalno da je to prosto neverovatno. Ali na kraju se sve plaća. I ako se građani sada pitaju – zašto Vučić, pa Mladenović, pa taj Šarović menadžer – izvinite, pitajte Tadića. Ne možeš sad kriviti matematiku na kojoj si ti pravio vlade i sad odjednom matematika ne valja. Kad prave drugi, ne valja, a kad si ti pravio, bila je super. Pa izvini, Srpska radikalna stranka je bila u opoziciji svih ovih godina kao najveća stranka i niko nije postavio pitanje da li ona mora da bude van vlasti. Pa ne mora, je l’ može da nađe 126 glasova – sad su ih našli i sad je odjednom matematika kriva. Odjednom je poništena volja građana.

O kakvoj, bre, volji građana govorimo? Već se ubih od dokazivanja da u Srbiji nikad nije postojao demokratski blok, da Demokratska stranka Srbije nije deo demokratskog bloka, aman, ljudi. Evo, dokazalo se i šta sad? Hoću da kažem da je ovo što nam se sada dešava apsolutno posledica nečega što je Boris Tadić radio svih ovih godina. To je jedna vrsta neverovatno metiljave politike, koketiranja i sa nacionalizmom i sa evropejstvom. Sa tom nemuštom politikom običan glasač nije znao da se snađe. Čak i ta parola – i Evropa i Kosovo završiće se epilogom, koji će glasiti – ni Evropa, ni Kosovo.

Sama činjenica da je Tadić učinio sve da abolira SPS u ovih 14 dana je prosto neverovatna. Ne samo što im je ponudio neku vrstu nacionalnog pomirenja. Pre neki dan je čak govorio da je to bila najutentičnija stranka 90-ih godina, koja je predstavljala Srbiju. Ne samo deo glasača, već celu Srbiju. Dakle, da je ona neki zaštitni znak Srbije. Sad čujem da bi koalicija DS i SPS-a bila prirodna, jer je još 93, kaže, postojala o tome ideja. Gde je postojala ta ideja?

Ja se odlično sećam da je u to vreme SPS imao neke zakone o privatizaciji i znam da je u skupštini Demokratska stranka pod Đinđićem glasala za jedan deo tih zakona. I to se sada čita kao podrška vladi Srbije 1993, u vreme najbolnijeg dela opsade Sarajeva. Taj period i tog Zorana Đinđića uzimati kao nekog ko je onda hteo da sarađuje sa Miloševićem, da bi čovek sebe opravdao danas, zato što sarađuje sa Dačićem je nešto što je stvarno strašno. I naravno da se onda nadovezuje rečenica Đorđa Vukadinovića u Politici koja glasi – zašto svi traže od Dačića da napravi otklon prema Miloševiću, a ne traže od Tadića da napravi otklon prema Đinđiću. Dakle, Milošević jednako Đinđić i ti dobiješ jednu strašnu rečenicu, jednu strašnu poruku Demokratskoj stranci, koja to prima potpuno smireno, spremna da sutra pristane na sve uslove.

Kad bi sutra Mrkonjić ponovio u razgovoru sa Tadićem da oni moraju da aboliraju Miru Marković, on bih rekao – da. Da li pristaju da aboliraju Milanovića – da, ako je to uslov da SPS uđe u vladu. Ta njihova potreba da se uđe u vladu po svaku cenu zapanjuje, ima nekakve mitske dimenzije. Pre neki dan slušam Đilasa, koji kaže da se oni još uvek nadaju da će Demokratska stranka Srbije doći k sebi i da će se vratiti na evropski put i da će oni zajedno raditi. To mi liči na izjavu Tadića i ovog pomahnitalog Jeremića da je najbolje da se nastave pregovori o Kosovu. Pa hajde da se nastave pregovori o formiranju Sjedinjenih američkih država sa Britancima posle jedno 250 godina. Dakle, ludorije. Pazite, imao sam tu nesreću da sam gledao Mlađana Dinkića. Imao sam potrebu da gledam Mlađana Dinkića na televiziji, ne samo zbog činjenice da je meni G17 plus najodvratnija stranka koja postoji na ovim prostorima, dakle uključujući i radikale, već zbog toga da gledam čoveka koji je u panici.

Izvinite, dragi moji slušaoci, prvi put sam u situaciji da mogu da zamislim da Mlađan Dinkić neće biti ministar, da Tomica Milosavljević neće biti ministar zdravlja i da Mlađan Dinkić neće biti ministar ničega. To je moje privatno zadovoljstvo, privatno glasačko zadovoljstvo. On je sa Vojislavom Koštunicom sarađivao godinama. Ne znam da li mu je bio ljubavnik, konkubina, da l’ su bili u venčanom, nevenčanom ili grupnom braku, pojma nemam šta je bilo, ali ta vrsta ljubavi prema Koštunici je bila neverovatna svih ovih godina. Nikad mu nije zamerio na bilo čemu i danas on meni govori da je on, Koštunica, bio potpuno normalan, fenomenalan do 17. februara ove godine i da je poludeo 17. februara 2008. godine, ali da se Dinkić nada da će ova tri meseca bolesti teške biti izlečene, verovatno lekovima Tomice Milosavljevića, i da će ovaj da nam se vrati ponovo svež, rumen, odmoran, pun zdravih ideja na putu ka Evropi. Pa jebo te, pa ko je tu bolestan, izvini. Izvini, Dinkić je potpuno bolestan čovek.

Pa je l’ smetala nešto Tadiću kohabitacija svih ovih godina sa Koštunicom? Je l’ mu smetalo nešto, je l’ možda neki put rekao da je ovaj poludeo malo? Sad kad ga je zajebao u Beogradu, odjednom nije dobar i sad je povika. Pa vi sad dovodite radikale, vi ste ih doveli.

Pet meseci Tadić nije iz usta vadio LDP koji ga je izdao, koji ga nije podržao na izborima, pa Čeda Jovanović neće biti predsednik. Aman, čoveče, govoriš o stranci koja je na kraju dobila 5,3 odsto. Pa je l’ ti to stvarno najveći problem, aman? Pa jesi li srećan što nije 7 nego 5 odsto? Pa uzmi tih 103 glasa, pa se zakiti. Je l’ to bio najveći problem? Da je Tadić rekao 10 odsto lepih reči o LDP-u od onoga što je rekao o SPS-u za poslednjih sedam dana, ja bih rekao – znaš šta, Boris Tadić je divan, nemam ništa protiv što se udvara SPS-u, slobodno. Evo, već vidim, Mira Marković dolazi, on je čeka na aerodromu. Ništa me ne bi iznenadilo, jer je to deo nacionalnog pomirenja. Nećemo više teške reči, nećemo više da se vraćamo u te glupe godine. Majke ti?

Uopšte me više ne interesuje. U tome je ta promena u mom životu, što me više ništa ne interesuje. Sve je to isto, patološka potreba za vlašću, ali patološka potreba za vlašću. Pa koliko mandata mora da ima Tomica Milosavljević da bi jednog dana rekao – dosta je? Je li to osam mandata, deset, dvanaest? Koliko puta mora Dinkić da bude ministar da bi rekao – meni je stvarno dosta, zaradio sam 28 miliona evra u ovoj banci i 100 miliona tamo, dosta mi je. A onda čujem na televiziji da, kad dođe TV ekipa kod Mlađana Dinkića u kuću, on ima 9 šoljica za kafu. Pizda ti materina, pa ja sam kod svoje kuće brojao, nije me mrzelo posle tog priloga da brojim i imam 50 šoljica, jebote, i još četiri servisa nisam ni otvorio. On ima 9 šoljica. Serem se u čoveka koji ima 9 šoljica. Šta hoće da mi pokaže, da on nema para da ih kupi, ili da sa više šoljica u svom malom stanu ne bi imao gde da drži svoju gitaru.

Ima još strašnije: Rasim Ljajić po 502-i, jubilarni put u Kažiprstu. Dobar dan, gospodine Ljajiću, dobar dan, evo me ponovo, 502. put, šta ima novo, jeste li ih pohapsili – samo što nismo, tu smo, gotovo je. Nisu napravili dobar izveštaj gore u Hagu, opet su nas optužili, pa što su vas optužili, ali mi sarađujemo i tako dalje. Tri godine, četiri slušam Rasima Ljajića. Ej, Nebojša Šaroviću, menadžeru Beograda, sve ti je oprošteno, vrati se.

Rasim Ljajić danas u emisiji govori pomirljivo o Sulejmanu Ugljaninu i nema ništa protiv da Sulejman Ugljanin uđe u Evropsku zajednicu naroda pod paskom Borisa Tadića. A samo da podsetim one koji nikada nisu bili u Pazaru. Kad su izbori u Pazaru, samo čekamo da jave da li ima mrtvih, da li bila eksplozija, da li će da se pokolju. Zašto? Pa zbog Sulje i Rasima. I odjednom je Suljo fenomenalan, uvek je bio za Evropu. Pa na njegovim poslanicima se do juče održavala vlada Koštunice. I mogu da podsetim Tadića, poslanička grupa DS-a godinu dana nije ulazila u skupštinu upravo zbog Suljinig poslanika, zbog tih istih sa kojma će sada da budu zajedno. Pa ljudi, da li ovo postoji negde u svetu? I svi tu, i Rasim i Čanak i G17 plus i Vuk Drašković, samo fale još Jogi letači, jebeš mi mater, Jogi letači fale, pa da ceo cirkus bude super.

Možda sam ja opsednut Borisom Tadićem, ali sam opsednut neverovatnom količinom amaterizma koja je obojena neverovatnom glupošću. Retko je sresti nekoga ko je takav amater u politici kao Boris Tadić. Kad smo bili u Sjenici, neki aktivista napravio je stiker, divan je, piše na njemu – Boris Tadić nije glup. Ona čuvena izjava tragičnog Zorana Đinđića o žabi koju treba progutati, znaš, ako već moraš da progutaš žabu progutaj prvo najveću. Okej, ali nemoj, jebem mu mater, da govoriš da je žaba ukusna, da ništa lepše u životu nisi jeo. Pa jebem mu mater, ne možeš govno da proglasiš najukusnijom stvari koju si jeo u životu. A to jeste govno, jer se SPS ništa nije promenio, ni u čemu se nije promenio. Pa oni ne znaju šta je to socijalno odgovorno, oni blage veze nemaju šta je socijalno odgovorna vlada. Svelo se na to da je Krkobabić, koga čovek kad vidi, ja uvek pomislim da će čovek da umre istog sekunda, da on, zajedno sa svojim sinom, svodi zahtev za socijalnom pravdom na to da se povećaju penzije za 22 odsto. Pa jebo ti socijalnu pravdu koja samo ide na penzije.

Živimo u jednom divljem kapitalizmu, pazi, sa Miškovićem živimo u ovoj zemlji. Izvini, ne mogu da govorim o humanom kapitalizmu, malo mi je teško. Izvini, taj Krkobabić, koji ima 200 godina, on je penzioner već 100 godina, pa on je i 90-ih godina bio već u dubokoj starosti kao penzioner, pa se seća njihovih penzija i socijalnih programa. Pa ja treba Krkobabiću da pričam i njegovom sinu, starijem omladincu, da pričam PUPS-u kako su se prema penzionerima odnosili svih tih godina. Pa o čemu oni, bre, pričaju? Još Dačić, pazi, danas je on kralj. Ej, ne postoji veća pozicija u životu o kojoj je Dačić ikad razmišljao da će biti. On je sada više nego Slobodan Milošević, o njemu raspravlja Evropski parlament – mi verujemo da će Srbija dobiti proevropsku vladu. Pazi, oni veruju. Ne znaš ko je luđi, da li socijalisti, da li Tadić, da li Evropa.

Mi imamo ministra inostranih poslova koji ode u Zagreb, pazi, ode u Zagreb 2008. godine i o čemu on govori, na koji on način govori, koje su njegove teme? To nisu ni dobrosusedski odnosi, ni da ih poboljšamo, ni povratak Srba, to je njegova lična analiza toga šta se desilo 95. godine. Pa šta mene interesuje Jeremićeva analiza bilo čega, to je čovek koji je sa svojim šefom Tadićem pre neki dan pobegao iz Bugarske sa jednog sastanka, pobegao kad se tamo pojavio Albanac za govornicom. Da li je ideja srpske politike da Srbi beže čoporativno kad god se negde pojavi neki Albanac? Šta ćemo ako učestvujemo, daleko bilo, na svetskom prvenstvu, na kome recimo u grupi učestvuju Kosovari, šta mi da radimo? I onda Jeremić kaže – mi smo im pokazali zube. Budala.

Pazi, posle 12 godina on objašnjava priču na nivou Nove srpske fašističke misli i Koste Čavoškog, Brane Crnčevića, Pravde, istim rečima objašnjava šta se tamo desilo. Govori o Oluji kao da pre Oluje ništa nije postojalo, kao da je Oluja pala baš kao oluja, sama od sebe. Pa izvini, pre Oluje je bilo svašta, i Milan Martić i granatiranje Zagreba i ubistva i razbijanje Hrvatske. Pa ljudi su iz Zagreba išli preko Rijeke do Splita brodovima po 10 sati. Nisu mogli da prođu, aman. Ta zemlja je bila potpuno u komi godinama zbog toga? I on govori o Vukovaru, koga je vojska JNA sravnila sa zemljom. Šta on misli, da će svojim holivudskim osmehom da napravi neki fazon? I to je politika Demokratske stranke i ja treba da stanem iza toga? Izvini, svaki SPS-ovac, svaki radikal podržaće ono što je rekao Jeremić. Je l’ ima bitne razlike između Tadića koji kaže – nećemo više o tome, moja je, pazi, dužnost da završim sa tom pričom.

Ej, pa nismo završili, prijatelju, nema nacionalnog pomirenja dok ne vidimo ko je koga zaklao, ko je koga ubio, šta je ko radio. Izvini, gde je Mladić, gde je Karadžić, gde je Župljanin, gde je onaj sa bradom, Goran Hadžić, gde su ti ljudi? Gde su još stotine ludaka, zločinaca koji žive u svim gradovima Srbije danas, za koje svi znaju ko su i šta su? Potpisivanje sporazuma je, moram da priznam, hipnotisalo hiljade građana, od Fiata do one predstave od memoranduma. Mislim da neki građani u Kragujevcu veruju da se automobili već proizvode, da ih vide, toliko su poludeli. Ali sama činjenica da je kičma sporazuma, koji je odmah zaustavljen, da ponovim za one koji ne čuju, taj sporazum je zaustavljen istog sekunda kad je potpisan, on ne važi i neće ni važiti dok Srbija ne ispuni sve uslove Haškog tribunala. Kad si čula da je u kampanji bilo ko to pomenuo?

Ne, nego pomahnitali Vuk Drašković tri dana uoči kampanje govori da ovih dana stižu u Srbiju četiri ili sedam ili osam ili devet, zavisi od stepena njegove pomahnitalosti, milijardi dolara. A naš narod, inteligentan kao i obično, obrazovan, je shvatio da će na svim ćoškovima aktivisti te koalicije calnuti svakom prolazniku po 100-200 evra. Ovde ljudi godinu dana žive za akcije koje im je obećao Dinkić. Kojih, bre, 1.000 evra, koji Dinkić? G17 plus je ljudima slao pisma uoči izbora, video sam pismo u kome kaže – popijte kaficu pa se odmorite, razmislite, dobićete 1.000 evra, kaže, u akcijama, glasajte za nas. Ko je god glasao, pa ne bi mu dao nikad u životu nijednu akciju. Jesi li glasao na osnovu pisma – e, nemaš više akcije, i da vrede 10.000, ništa ti ne bi dao, budalo. Pa kakav si ti to glasač, jebote, šta si ti, na šta ti ličiš? A naravno, kod Tadića nema ni reči o Haškom tribunalu.

Zato je tu Rasim Ljajić, on objasni sve, i o Kosovu i o Sandžaku i on je i ministar za rad i socijalna pitanja. Jebote, četiri osobe u jednoj. Danas se žali zašto nam Haški tribunal ipak nije odao priznanje na nečemu. Na čemu? Pa na našoj želji za saradnjom. Majke ti? Jeste pohapsili – niste, hoćete da ih pohapsite – nećemo, ko vas jebe.

Ova zemlja decenijama neće da se promeni, neće. Ova zemlja ne voli ništa. Ne bih čak mogao da kažem da većina građana Srbije mrzi Evropu. Većina građana Srbije mrzi sve. Evropu, Afriku, Aziju, Australiju, ako uopšte znaju šta je to. Ko vam jebe mater, to je naša politika. Naša politika je sastavljena od toga – ma ko vam, bre, jebe mater. To je deviza cele države – ko ste, bre, vi nama da kažete šta mi hoćemo, mi ćemo bre, kako mi hoćemo i ko vas jebe. Eto, to je suština i dok mi tu parolu ne razbijemo, ne objasnimo, nemoguće je bilo šta drugo. Svakog dana čujem – ma ko je on da nam on kaže.

Evo, sinoć odem na Politiku, prvo pročitam onog Antonića i mislim – jebo te život, ali dobro. Bora Đorđević bio na Kosovu, kao da je bio na Vudstoku. I treće, moj favorite, najveća Srpkinja koja ne živi u Srbiji, Svetlana Vasović-Mekina, dobitnica nagrade Udruženja novinara Srbije. Svetlana Vasović Mekina piše tekst, naravno protiv koga – protiv Rupela. Ona priča protiv svih Slovenaca, mada poseduje slovenački pasoš, živi u Sloveniji, nikad Sloveniju ne bi napustila i, naravno, nije ni ona toliko glupa da bi se vratila u Srbiju. I sad joj nešto smeta Rupel. Ne znam šta je rekao – ja nikad nisam bio socijalista, ali želim Tadiću sreću sa SPS-om. Bezveze, to niko od nas ne bi ni otpratio, ali Svetlana Vasović u ime Politike spočitava Rupelu da je on bio član Saveza komunista, pa mu je napisala broj knjižice, pa šta je on radio, kakvo je on đubre bio.

Pa čekaj, bre, stani aman, pa zar ne može niko na ovome svetu bilo šta da kaže o nama, a da mu mi ne poručimo da je on đubre, govno, idiot, komunista, član partije, DB-ovac. Nema niko ništa da nam kaže, Rusi eventualno, a ostali svet nas interesuje samo ako se tiče Kosova, trupa i nekih para, da dobijemo nešto džabe, da ne radimo. Idi na ulicu, pa pitaj gde je Čad, Mjanmar, baš ih briga za cunami. Stvarno smo poznati po toj vrsti solidarnosti prema cunamiju i ostalim prirodnim katastrofama. To je proces koji je počeo 90-ih godina i ako je nešto dobro urađeno, to je savršeno dobro urađeno – jebe se nama za sve. Svaki dan te neko zove, pa kao, vidi ovo u Beogradu. Pa šta sad treba da radim? Nije nam Vučić pao s neba, nije on sleteo ovde. Šta su drugi učinili da on ne bude gradonačelnik? Otvaraće nam BITEF Mira Marković, da bude u prvom redu, a? Sem toga, veliki broj ljudi koji je glasao 11. maja  uopšte nije bio svestan za šta glasa, kada je reč o gradonačelniku. Ja sam bio svedokom na glasačkom mestu da su ljudi tražili ime Đilasa na listiću. Pa gde je ta Demokratska stranka da objasni ljudima. Ne, njima je bilo bitno da imaju bilborde sa Tadićem, koji je zagledan u budućnost, nosi šlem, pored je Đilas i onda njih dvojica gledaju neke planove.

To me podseća na čuvenog Tadića, koji u vreme ptičjeg gripa traži da mu se dostavi izveštaj o ptičjem gripu. Pa, jebo ga izveštaj, šta će da radi kada ga dobije, da ide da sam ubija kokoške po gradu, da ih traži po kućnoj adresi? Tako i sad, on gleda planove, pa zamišljen, jebote, zamišljen. Pa koga zajebavaju? Ljudi su bezuspešno, koji su čak i voleli Đilasa, i takvih je bilo, tražili Đilasa na onim spiskovima i nigde ga nisu našli. Gde je Đilas, nema ga. Sad su došli radikali, 90-te nam se vraćaju strašno i ljudi kažu – Ne želim da budem u Beogradu, to više nije moj Beograd. Pa čekaj, polako, izvini, okej, a ko nas je doveo do toga, ko je Tadiću i DS-u bio najveći neprijatelj? Možda SPS? Čitava njihova kampanja je već pet meseci prosto neverovatna. Naravno, kampanja je bila napravljena tako da bude odgovor radikalima, ali se iz te kampanje shvatila samo jedna stvar. Da sam ja pao s Marsa za vreme ove kampanje, ja bih rekao – čekaj bre, u ovoj zemlji nikad nije živeo Slobodan Milošević, nikad nije bio SPS na vlasti, u ovoj zemlji su uvek bili samo Šešelj i radikali. Ti si počeo da pereš SPS još u vreme predsedničkih izbora.

Pazi, pokazuju slike sankcija na kojima je SPS nepostojeći. Nećemo se opametiti u ovoj zemlji iz prostog razloga što ne postoji jedna velika, normalna partija koja će da postavi most između Evrope i zdravog razuma ovde. Da kažeš sebi – jeste, krivi smo za ovo, jeste, bilo je ovo i to je bilo strašno što smo uradili, izvinjavamo se zbog toga. To su neke reči koje možeš da izgovoriš, a ne možeš da kažeš – e, od danas od 12.00, kad ja kažem, važi nacionalno pomirenje i što je bilo, bilo je, puj pike ne važi. Nacionalno pomirenje je toliko ozbiljna stvar da se ne može okončati izjavom predsednika, koji iz gubitničkog diskursa govori o tome, ne bi li pridobio svoje ideološke protivnike da mu se pridruže.

I sad je pitanje šta je važnije, neki daleki, fenomenalni cilj do koga dolaziš u saradnji sa SPS-om ili odluka da ne ideš nikuda sa njima. Ja ne bih pristao, zato što se ti ljudi ništa nisu promenili. Ivica Dačić je punih osam godina bio portparol SPS-a i za to vreme izgovorio toliko odvratnih stvari, da bi zbog njih u nekim državama bio gonjen i završio u zatvoru. Ivica Dačić je u toku osam godina učinio toliko strašnih stvari, raspirivao mržnje, prizivao rat, pretio, da je prosto nemoguće da postoji bilo koji cilj koji bi opravdavao ideju da jednog dana sednem sa Ivicom Dačićem i kažem – okej, majstore, što je bilo, zaboravimo. Ne, on je šef SPS-a i onaj ko mi kaže da mi moramo da budemo racionalni i da moramo da pristanemo na SPS, izvini, ti si onda pristao na sve priče o Dačiću.

Čak i da je Dačić ćutao tih osam godina, ono što je govorio u skupštini povodom proglašenja nezavisnosti Kosova mi je sasvim dovoljno da kažem – pa je l’ ima kraja? On je pozivao na intervenciju vojske, na rat, na ubistva, na izgon, na sve najgore stvari. On je de facto u tom govoru dao definiciju one politike, koju je njegova partija vodila 90-ih godina. On u tome ima iskustva i odlično zna o čemu govori kada pominje etnička čišćenja, izgone, bombardovanje, ubistva, intervenciju, paravojne jedinice, šta god. Ako neko to zna, SPS zna. I zašto bih ja po svaku cenu morao sa nekim takvim da odem u Evropu i da Evropa kaže – pa dobro, morali ste s njima. Naprosto ne moram. Pre svega me niko i ne pita, ali ako me bude pitao, ja ću da mu kažem – ne. Mora da postoji neka granica u životu, neka mala moralna granica. Pa izvini, postoje neke stvari preko kojih se ne može preći. A ako je Srbija zemlja u kojoj se preko svih stvari može preći, onda to nije zemlja u kojoj bih ja voleo da živim.

Svetlana Lukić: Ovo maločas je mogao biti samo Pera Luković. Bio je ovo još jedan Peščanik, čujemo se sledećeg petka.

Emisija Peščanik, 30.05.2008.

Peščanik.net, 30.05.2008.