U svojoj poznatoj raspravi Uz kritiku sile/nasilja iz 1921. godine Walter Benjamin uvjerljivo kritizira pravno nasilje, kako ono koje je vezano za konstituirajuće, ustavotvorno pravo, dakle pravo koje postavlja pravo, tako i za ono koje je vezano za konstituirano, zakonodavno pravo, dakle za pravo koje čuva pravo. Usred same rasprave Benjamin se probija do osude svakog nasilja, do odbijanja opravdanja upotrebe nasilja kao sredstva za dostizanje različitih ciljeva. No odmah zatim Benjamin se slama, mijenja stav.

Odriče se, naime, odbijanja svakog nasilja, postavljajući pitanje na koje nema ljudskog odgovora. Riječ je o pitanju: ne postoji li možda neka Sila, zapravo prije neka silovita nasilnost nego nasilna silovitost, koja u odnosu spram Cilja ne nastupa kao sredstvo? Ne kao neopravdano, niti kao opravdano sredstvo, nego kao nešto (posve) drugo? Otuda nadalje Benjaminu samo još Bog može pomoći, samo još biblijsko-mojsijevska logika. Ta Sila koja nikada ne nastupa kao sredstvo jest Božja moć. A ta je moć čista sila, čisto nasilje, i tada kada ubija. Jer i smrt koju u svom gnjevu izazove Bog jest čista Božja manifestacija, neposredni izraz Boga, nipošto sredstvo. A budući da je jedino Bog svet, čak trostruko svet, pod nebom njegove beskonačne Moći, koja je u odnosu spram konačnih bića često uništavajuća, svetost ili neprikosnovenost (ljudskog) života sama po sebi ne znači ništa. Ubijati doduše nije dopušteno, peta nam božja zapovijed to izričito zabranjuje, no ako već do ubojstva dođe, uzvratno ga ne bi trebalo osuđivati. Naime, kriterij suda nije u našim, nego u božjim rukama. Time Benjamin ne otvara samo slobodan put individualnom “nasilju ubijanja”, nego i kolektivnom “revolucionarnom nasilju”. Skok od nasilja Boga prema nasilju revolucionara, revolucionarnom nasilju uništenja prava, odnosno rušenju države, nije baš jasan, ali nije ni posebno značajan. Ključna jeste i ostaje Benjaminova apologija božjeg ubijanja, dakle i posljedično odbacivanje bezuvjetnog poštovanja svetosti života. Nije li, možemo se pitati, takvim stajalištem, stajalištem da ljudski život kao takav nije ni (religiozno) svet ni (pravno) nedodirljiv, Benjamin pred nadolazećom nacional-socijalističkom revolucijom potpisao smrtnu presudu ne samo sebi samome, nego i svom narodu?

Ako je Mojsije u silovitosti svojeg “svetog gnjeva” mogao razbiti tablice s deset božjih zapovijedi, ako je pod nebom tablica koje su sadržavale i petu zapovijed o zabrani ubijanja, upravo u ime božjih zapovijedi naredio, pozivajući se na Jehovu, da se pobije više hiljada njegovih sunarodnjaka, tada protiv Hitlera i njegovog revolucionarnog nasilja u okviru Benjaminove apologije nasilja ubijanja (u ime Boga ili Revolucije, sasma svejedno) nema pravih kontraargumenata. Čovječanstvo pred holokaustima, koji kao konačni izraz svagda imaju prezriv odnos spram posvećenosti mrtvih (pomorenih), može spasiti samo bezuvjetno poštovanje svetosti života. Lévinasovim riječima: “Čovjek koji je istinski čovjek, u evropskom smislu riječi, koji potječe od Grka i iz Biblije, to je čovjek koji shvaća svetost kao krajnju vrijednost, kao nepovredivu vrijednost”.

Spomenutu grotesknu, istodobno naravno i tragičnu posljedicu Benjaminovog nastupa protiv države, prava i (ljudskog) prava, a za (božju, revolucionarnu) pravičnost bez prava, Jacques Derrida u Sili zakona komentira ovim riječima: “Koje iskušenje? Iskušenje da se holokaust misli kao interpretabilna manifestacija božanskog nasilja tako da bi to božansko nasilje istovremeno bilo nihilističko, ispaštajuće i lišeno krvi, kako kaže Benjamin; božansko nasilje koje bi razorilo tekući zakon unutar jednog postupka bez krvi koji bi udarao i donosio ispaštanje. Ja ću ovdje iznova citirati Benjamina: “Legendi o Niobi možemo protustaviti, kao primjer toga nasilja, Božju osudu Korejeve družine. Ona pogađa privilegirane Levite, pogađa ih bez upozorenja, bez prijetnje, i ne zaustavlja se pred uništenjem”…Kada netko razmišlja o plinskim komorama i pećima za kremaciju, ova aluzija na istrebljenje koje bi okajalo grijehe zato što je lišeno krvi, neminovno bi u njemu izazvala jezu. Čovjeku je zastrašujuća ideja jednoga tumačenja koje bi holokaust pretvorila u ispaštanje i zapis, koji se ne da dešifrirati, pravednog i nasilnog božjeg gnjeva”. Derridina se gorka refleksija odnosi na Benjaminovu slijepu apologiju ubijanja bez prolijevanja krvi, kakvog dopuštaju biblijske zapovijedi/zabrane ubijanja, koja se u svojem najčišćem obliku ponovila upravo u nekrvavom ubijanju plinom u koncentracijskom logoru. Osobito je bolno pri tome Benjaminovo sprdanje s njegovim savremenicima (Kurt Hiller…) koji su zagovarali svetost života, odnosno bili protivnici svakog ubijanja, kako krvavog tako i “nekrvavog”. U tom je kontekstu karakterističan Benjaminov odnos spram smrtne kazne. Prema njemu, nema prava bez smrtne kazne.

Za ideologije i/ili teologije je biti ovdje, biti na svijetu ili u svijetu, biti i živjeti na ljudski način, nešto preliminarno. Prema njima, na putu smo prema nečemu što je “s onu stranu bivstvovanja”, prema Cilju koji je s onu stranu života samog. U svojoj smo konačnosti na početku beskonačne priče, na početku puta prema Dobru, tamo gdje smrti nema. Pa ako smrti nema, tada ni smrtna kazna ne može imati bog zna kako teških, nepopravljivih posljedica.

Smrtnu kaznu možemo braniti ili se čak za nju zauzimati samo ako smo uvjereni da nema smrti, drugim riječima, ako smrt ne uzimamo ozbiljno, ako je na neki način preziremo. Ne samo svoju smrt nego i smrt drugoga. Ako se ne osvrćemo na svoju smrtnost, na konačnost svog bivstvovanja kao bivstvovanja k smrti.

Temeljni egzistencijal čovjeka kao egzistencije jeste briga. Po njoj je čovjeku u njegovu bivstvovanju stalo do samog tog bivstvovanja, i to najprije do mogućnosti bivstvovanja, a ne njegove stvarnosti. S tačke gledišta čovjeka kao egzistencije, mogućnost prethodi stvarnosti, stoji višlje od nje, i ima, kako na tragu Heideggera naglašava Giorgio Agamben, ontološku prednost. S njom prednost ima i budućnost koja izvire iz glasa savjesti kao glasa bivstvovanja: Budi ono što jesi! Kada mi je u mojem bivstvovanju stalo do samog tog bivstvovanja, tada mi je u osnovi stalo do smisla bivstvovanja, a ne do nekog preživljavanja. Stoga transcendencija u značenju transcendiranja ili samoprekoračivanja spada u bivstvovanje same egzistencije, a ne u neki umišljeni prostor iznad ili izvan nje.

Biti u svijetu nikada ne znači uglaviti se u svijet kakav jest, zapasti u njega i prepustiti se brizi za preživljavanje. Briga kao životno zbrinjavanje ili zbrinjavanje života jeste egzistencijal svakidašnjeg života, i to njegove najniže ravni. Iznad nje se uzdižu druge ravni brige, od brige za druge do brige za vlastitu misao koja ustrajno traži smisao: smisao bivstvovanja kao bivstvovanja. Briga za vlastito bivstvovanje stječe se u brigu za bivstvovanje kao bivstvovanje, stoga čovjeka nikada nije moguće reducirati na njegovu brigu za preživljavanje posred postojećeg.

No iz toga ne proishodi da se moramo s tačke gledišta smisla života, smisla u značenju nečega što bi bilo više od života samog, na život osvrtati sa omalovažavanjem. Ili ga čak tretirati kao sredstvo, naime kao sredstvo smisla, pretvorenog u Cilj. Jer takva se instrumentalizacija života kao života prije ili kasnije preokreće u uništavanje faktičkih života, u ubijanje, u ubijanje ljudi kao živih bića. A to nije samo u suprotnosti spram svetosti ljudskog života, nego i s ljudskim sa-životom. Kad se ubojstvo uspostavi kao namjerno ubojstvo, kao promišljena instrumentalizacija ljudskih života u ime nekog Cilja (Vjere, Ideje, Projekta), tada tonemo u umorstvo, umorstvo što ga danas prepoznajemo u svakom projektiranom ubojstvu, pa i u takvom koje je još u prošlom stoljeću slovilo kao pravno opravdano. Riječ je naravno o sudskom izvršenju smrtne kazne.

Mogli bismo reći da je ubojstvo sredstvo koje ne može posvetiti ili opravdati nikakav cilj, sredstvo koje već unaprijed obezvređuje svaki (ma kako dobar bio) cilj. No pritom se valja pitati da li je ubojstvo uopće sredstvo? Može li uopće ikada postati sredstvo – života? Ne. To znači da i život nije sredstvo. Štaviše, život nije niti cilj. Svi ciljevi koji nas vode u životu, svi ciljevi koje izaberemo u životu jesu životni ciljevi, ali niti jedan nije cilj života. Cilj bi života mogao biti, ako bi postojao, samo Cilj Boga kao Stvoritelja. No tada bi to bio božji, nadljudski ili nadživotni, ali nikako ne naš, ljudski cilj.

Tvrdnja da je život cilj života, takvog ili drukčijeg, nije samo besmislena, nego i protivsmislena, budući da je u izričitoj suprotnosti sa smislom života, koji nije izvan života, koji dakle nije cilj (namjena, zadatak) života, nego istina, ne-skrivenost “života samog”, životna ne-skrivenost, živa istina.

 
Peščanik.net, 29.12.2009.

Leave a Reply