Nakon skandalozne izjave ministra unutrašnjih poslova Srbije (koji je prvo izmislio terorizam tamo gde ga – bar do danas – još nijedan tužilac ili profesionalni policajac nije pronašao; a onda smislio i ko taj i takav terorizam podržava), više komentatora je ukazalo da ih sve to podseća na, odnosno da Srbija neumoljivo klizi nazad u, „devedesete“. Potpisniku ovih redova sve se ukazivalo kao dejà vu rasprava o članu 133 stav 1 bivšeg Krivičnog zakonika počivše SFRJ, tokom 1980-ih. Međutim, razlika između ludila kako se ono predstavlja danas, u odnosu na ono iz 1980-ih, jeste u tome što su nekadašnji vladari ovih prostora ostavljali utisak da bar u nešto veruju (u tada vladajuću ideologiju), a i sudovi su u to vreme ipak pokušavali da se drže (tada postojećih) zakona. Danas je suđenje po članovima zakona nešto što je teško zamisliti – danas je dovoljno da jedan čovek (ministar unutrašnjih poslova) proglasi zločin, odredi krivce i propiše kaznu – i sve to u jednoj jedinoj izjavi, u par rečenica, u minut ili dva.

Međutim, možda na sve ovo treba gledati kao na nastavak jednog istorijskog procesa dugog trajanja, nešto o čemu je pre više od jednog veka pisao izvrsni posmatrač srpske svakodnevnice Radoje Domanović, kada je u jednoj od svojih pripovedaka pominjao scenu u kojoj „panduri“ premlaćuju nekog čoveka na ulici. Na pitanje šta je taj čovek zgrešio da tako (i u tolikoj meri) dobija žestoke batine, odgovor je bio: „Zato što misli“. U ovoj zemlji, kao i u Domanovićevoj (a verovatno i Basarinoj) Stradiji, vrlo je opasno uhvatiti nekoga da misli.

Osnovni greh smenjenog upravnika Narodne biblioteke Srbije, Sretena Ugričića, bila je njegova praksa da misli. To je u ovom društvu bio i ostao neoprostiv greh, i to se vidi i po nekim reakcijama instruisane, frustrirane i kroz novine adekvatno lobotomizirane „javnosti“. Povod je tu sasvim nevažan – mogao je Ugričić negde i preći ulicu na crveno svetlo (mada, poznajući ga, sumnjam u to), pa da to bude iskorišćeno kao povod za njegovu smenu. Ali uzrok (odnosno uzroci) je u tome što je on pokazao kako se čak i u ovom totalno devastiranom društvu može raditi i nešto stvoriti (sa sjajnim timom koji je okupio u Narodnoj biblioteci) – i to je nešto što mu ovo društvo nikada ne bi moglo oprostiti. Jer njegov rad i sposobnost su učinili sav jad i bedu onih koji nikada ništa ne rade (niti će raditi, jer nisu ni sposobni za to) tako bolno očiglednim. A to se ovde ne oprašta.

Peščanik.net, 25.01.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ