Gospođo kancelarko, gospodine predsedniče. Pre gotovo dvadeset godina prisustvovali smo najizuzetnijem događaju kraja XX veka: padu Berlinskog zida.

Ujedinjena Nemačka je utrla put uskrsnuću našeg kontinenta. Talas “plišanih revolucija” odnosio je komunističke diktature, jednu po jednu. Budući da smo se bez predaha borili protiv tih nepravičnih režima još od davnih vremena Nove filozofije, radovali smo se tom predivnom prazniku slobode. Neka oproste opore i blazirane duše, složno smo u tom neočekivanom događaju videli početak jedne nove ere.

Nešto više od deceniju kasnije pokret se nastavlja. Daleko od toga da je to bio trenutak milosti, zagonetan i prolazan, ne, to je bio snažan zamah koji se produžio pošto su, na rubu XXI veka, “revolucija ruža” u Gruziji, a zatim i “narandžasta revolucija” u Ukrajini označile trijumf istih tih demokratskih ideja u ovim zemljama. Kao kolektivna, radosna i mirna oslobođenja, ove su dve pobune još jednom dokazale da je ljudska istorija više od gomilanja loših vesti. Marks je umro u glavama, ali volja za emancipacijom ga je nadživela, hraneći se upravo njegovim nestankom.

U Bukureštu se 2. aprila otvara najznačajniji samit NATO-a od kraja hladnog rata, i želeli smo da se svi sete stotina hiljada studenata, seljaka i radnika koji su preplavili ulice Tbilisija i Kijeva 2002. i 2004, mašući evropskim zastavama, francuskim, nemačkim, engleskim, isto kao i američkim. Ovi nenaoružani muškarci i žene bili su dostojni naslednici Vaclava Havela i Leha Valense, istočnonemačkih pastora i mađarskih ili rumunskih intelektualaca.

Oni su otelotvoravali Evropu, tu veliku pustolovinu našeg doba, čiju zanosnu i revolucionarnu dimenziju često imamo muke da uočimo iz Pariza ili Berlina. Oni danas traže da se pridruže organizaciji koja osigurava bezbednost naših demokratskih država već više od šezdeset godina. U ime čega bismo im to odbili? Ko će se usuditi da pred budućim generacijama preuzme odgovornost za to što im je zalupio vrata pred nosem u odlučujućem trenutku za njihovu i našu istoriju?

U Bukureštu će se razgovarati o Avganistanu, Kosovu, Makedoniji, i dakle, hteli to ili ne, o Gruziji i Ukrajini. Tu ćemo saznati i da li demokratski Zapad zastupa svoje vrednosti slobode i tolerancije, podržava svoje prirodne saveznike i pruža li ili ne ruku onima koji, u Evropi ili na njenim marginama, gorljivo slave njegove konstistutivne ideale. Odbiti Ukrajini i Gruziji Membership Action Plan (MAP, a ne prijem u NATO, već početak jednog reverzibilnog procesa koji može da dovede do prijema za deset ili petnaest godina) bila bi dramatična greška. Da li nam je svet danas toliko naklonjen da možemo da spustimo zastavu i da ne prigrlimo retke zemlje koje, uz sve svoje rizike i opasnosti, žele da prihvate naš politički model?

Već decenijama smo i jedan i drugi, a često i jedan sa drugim, podržavali borce za ljudska prava i progonjene demokrate širom sveta. Od Bosne do Avganistana i Pakistana, od Darfura do Čečenije ili Tibeta, od Pekinga do Minska, vidimo koliko košta da se bude prijatelj jednog Zapada tako kadrog da napusti svoje pristalice i tako spremnog da popusti pred svojim neprijateljima. U Bukureštu se konačno ne radi o tome da treba osuditi neku diktaturu (što realpolitičari prirodno ne žele da urade), već o tome da se prizna pređeni put i volja suverenih naroda tako što ćemo ih primiti u svoju političko-vojnu porodicu.

To neće koštati naše privrede nijednog radnog mesta, neće nas lišiti nijednog barela nafte. Ne moramo da biramo, poput ambasadora Klodela pod bičevima nadrealista, između isporuka gasa i slobode za naše prijatelje. Ne. Ono što se od nas traži veoma je jednostavno. A ipak se pokazuje kao neobično složeno.

Problem je u tome što se još jednom naša zajednica naroda deli i skuplja se u sebe. Zbog do opsesije ponavljane brige da se ne uvredi Rusija, neke vlade se mrgode, kad mu se ne suprotstavljaju, na taj gest koji ne košta mnogo, ali ô kako bi simbolična bila podrška mladim ukrajinskim i gruzijskim demokratijama. To suprotstavljanje, ako bi se potvrdilo, bilo bi značajan moralni posrtaj. To bi bila politička greška pojačana ozbiljnom greškom u prosuđivanju i strateškom proračunu.

Jer najzad, pošto smo izgleda odlučili da očima Moskve prosuđujemo sve što se tiče Srednje i Istočne Evrope, hajde da pogledamo podrobnije u sve to. Vladimir Putin, kao dobri agent KGB-a, i njegov naslednik Dmitrij Medvedev, graditelj mastodonta Gazprom, nisu fanatični ideolozi. To su prepredeni autokrati, realisti koji su raskinuli sa logikom odnosa sile. Ako bi Ukrajina i Gruzija dobile MAP, Kremlj bi protestovao, pretio, možda bi usmerio, ako već nije, raketu ili dve prema Kijevu ili Tbilisiju. Ali, ne bi sproveo nikakvu nerazumnu akciju protiv ovih zemalja i ne bi prekinuo odnose ni sa NATO-om ni sa Evropskom unijom. Naša bi odluka svečano potvrdila dve teritorije, gruzijsku i ukrajinsku. Gas bi nastavio da stiže. A “logika rata”, koja plaši tolike naše g. de Norpoa, odmah bi bila obustavljena.

Nasuprot tome, mi smo ubeđeni da će naše odbijanje poslati katastrofalan signal novim carevima nacional-kapitalističke Rusije. Pokazao bi im da smo slabi i mlitavi, da su Gruzija i Ukrajina zemlje koje treba osvojiti i da ih rado žrvtvujemo na oltaru njihovih obnovljenih imperijalnih ambicija. Ne primiti, ili, tačnije rečeno, ne razmotriti prijem ovih zemalja u prostor evropske civilizacije destabilizovalo bi region. Ukratko, ako popustimo Vladimiru Purinu, ako mu žrtvujemo svoje principe, ako objavimo povlačenje a da ništa nismo pokušali, ojačaćemo najagresivniji nacionalizam u Moskvi.

Uzmimo Gruziju: ova mala kavkaska zemlja je godinama pod ruskim embargom. Njenu teritoriju su u nekoliko navrata bombardovali avioni bivše Cvene armije. U njenim dvema oblastima (Abhaziji i Južnoj Osetiji) na vlasti su separatisti koje plaća i podržava Moskva. “Dobar razlog da se ništa ne radi“, uzdišu poluposramljeni, sopstvenom suptilnošću poluopijeni naši stratezi od realpolitike. Zaboravljaju li Čehoslovačku i Sudete, kapitulaciju i žrtve Minhena? Zar se ne sećaju prijema SRN u NATO, uprkos blokadi Berlina, uprskos podeli zemlje, uprkos sovjetskim pretnjama? Strategije povlačenja i strategije hrabrosti, sa kojom na evropskom kontinentu najbolje napreduju mir, prosperitet i demokratija?

Uzmimo slučaj Ukrajine. “Kijev je simbolična kolevka ruskog carstva, Istorija govori sama za sebe“, odlučno uveravaju diplomati spremni da se pozovu na prošlost kako ne bi nešto radili u sadašnjosti. Ali, znaju li oni istoriju XX veka? Zar ne vide da su ukrajinskih šest miliona umrlih od velike gladi i staljinističke represije skršili carstvo za kojim ruski lideri žele da očuvaju krvavu nostalgiju? Jesu li već zaboravili slogane sa protesta iz 2004, kada su građani skandirali: “Mi smo slobodni i nezavisni; mi smo Evropljani!“?

Potpisnici ovog pisma nemaju nikakvu funkciju ni mandat. Oni se samo trude da promišljaju svet onakav kakav je, ne odustajući ni od čega što je sačinjavalo, i još uvek sačinjava, veličinu evropske civilizacije. I odbijaju da vide Zapad kako ponovo žrtvuje na oltaru loše shvaćenih interesa svoje prijatelje po demokratiji i braću po slobodi. Ne dopustimo Kremlju pravo veta na odnose koje Evropa i Amerika nameravaju da uspostave sa svojim prirodnim saveznicima. Otvorimo vrata NATO-a Ukrajini i Gruziji.

Gospođo kancelarko, gospodine predsedniče, vaša odgovornost je danas ogromna. Slušajte svoje srce, svoju sudbinu i sudbinu svojih naroda. Ne popustite ni pred sirenama za odustajanje ni pred udobnošču stišavanja situacije. Budućnost – bliska – vas posmatra i sudi nam.

 
André Glucksman et Bernard-Henri Lévy, “Accueillez l’Ukraine et la Géorgie”

Le Monde, 01.04.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 02.04.2008.