maxres

 
Povodom najave skorog formiranja takozvane “prljave banke” u Srbiji, potrebno je građanima još jednom skrenuti pažnju na to o čemu se tu radi i kakva su iskustva država sa sličnim projektima. Objasniću o kakvom je projektu reč, koja mu je funkcija, kakva su iskustva sa sličnim projektom u Sloveniji i ukazaću na racionalan predlog slovenačke levice u vezi sa njim. Tvrdim da se ovakvim potezima samo privileguje krupni kapital, uz rizik da budem proglašen zastupnikom teorije zavere, ako ne baš i ludakom. Veliki broj samorazumljivih ekonomskih mera (a tu spadaju i nužnost štednje, kao i teza da je ekonomija osnovni zadatak političkog sistema) počiva, naime, na zabludama, polu-informacijama i radikalnim simplifikacijama.

Podsetimo se – “prljava banka” je institucija čiji je posao da od komercijalnih i poslovnih banaka otkupi nenaplative kredite. U pitanju je manevar koji bi trebalo da omogući povećan protok finansija u komercijalnim bankama, da ih oslobodi tereta i da im ubrizga inekciju novca za otvaranje kreditnog ciklusa. Što se tiče nenaplativih kredita, njih otkupom plaća budžet: da li su zadužene firme u stečaju, da li nemaju imovinu ili zbog nekih trećih razloga, u svakom slučaju, njihovi krediti se nemaju odakle naplatiti i nikada neće biti naplaćeni.

Na prvi pogled, fond za otkup nenaplativih kredita zaista izgleda kao ideja o kojoj vredi razmisliti: krediti se ne mogu naplatiti, banke imaju manjak novca, privreda ima manjak kredita. Međutim, iskustva zemalja iz regiona nam pokazuju da je takav manevar tek deo šire logike socijalizacije gubitaka i privatizacije profita. Na primer, u Sloveniji je pre nekoliko meseci kreirana slična institucija – takozvana loša banka – sa istom funkcijom. I već se nameću neki zaključci, a na eventualne probleme i strukturne zloupotrebe je ukazao niko drugi do “retrogradna levica”.

Mladi autor Sašo Furlan je naveo hardcore podatke posle kojih će biti teško braniti navodnu samorazumljivost ovog finansijskog ćiribu-ćiriba: eventualna dokapitalizacija banaka koštala bi čak osam puta manje nego što je koštalo formiranje prljave banke. Korupcija je strukturno ugrađena u takav projekat, jer upravni odbor prljave banke po pravilu čine članovi upravnih odbora komercijalnih banaka i predstavnici političke elite, pa ne treba sumnjati u to šta se dešava “iza zavese”. Nema dakle sumnje da je ceo proces samo ulepšani prenos društvenog novca u privatne ruke. Doduše, u maskiranje i ulepšavanje takvih poteza se ulaže sve manje, jer su građani toliko anestezirani da ne primećuju pljačku svojih novčanika, što i jeste strateški cilj tranzicija ove vrste.

Ali pošto se nalazimo usred globalnog krstaškog pohoda na ne-rad (a zapravo pohoda za osiromašenje stanovništva), podsetimo se i na još jednu stvar: banke ne stvaraju i ne proizvode. One pozajmljuju novac i kasnije ga uzimaju nazad s kamatom. Prilično lagodno i renterijerski, ako mene pitate. Ono što taj renterijerski život čini opravdanim i neophodnim jeste činjenica da se pozajmljivanjem preuzima određeni rizik. On je nesumnjivo sastavni deo svakog bankarskog poduhvata, počev od minusa na kartici za čokoladnu bananicu pa do pozajmice za neki državni projekat, jer uvek postoji mogućnost da onaj kome pozajmite novac propadne, pa vam ga ne može vraćati, ili da postane dovoljno moćan, pa vam ga ne mora vraćati. Ali – ko reskira, profitira. Nije li to moto savremenog sveta?

Visokorizični bankarski “poduhvati” nisu problem isključivo vezan za zemlje postsocijalizma. U krahu 2008. hazardersko bankarstvo je generisalo ogromnu količinu precenjene finansijske imovine i sve je preko noći otišlo dođavola. Pored toga što nam je najednom postalo jasno na kakve je načine pravljeno bogatstvo tih godina (a od tada još i više i znatno prljavijim sredstvima – zlatno doba kapitalizma za bogate je počelo tek sa dolaskom krize), tada smo shvatili i da je bilo nemoguće sticati milijarde dolara profita bez taloženja nekog malignog nusproizvoda.

Furlan skreće pažnju na predlog slovenačke leve stranke da se šteta, koja je već načinjena formiranjem loše banke, koliko-toliko popravi tako što će se socijalizovati i demokratizovati delovanje banaka. Pošto bi dokapitalizacijom država postala vlasnik dela banaka, ona bi mogla da utiče na smanjenje količine rizičnih investicija time što bi ulaganje usmerila u dugoročnije i manje rizično investiranje u razvoj privrede, proizvodnje i izvoza. Ali predlog nije bio prihvaćen: državni intervencionizam je, navodno, inherentno loš jer privileguje loše privredne subjekte, mada ostaje nejasno kako to državni intervencionizam nije privilegovanje subjekata koji loše posluju kada se posledice finansijske kocke prebacuju na teret budžeta i leđa građana.

Građane uvek treba podsećati na to da su oni i savremena država u temeljno antagonističkom odnosu, jer ona je postala ništa više do moćna batina koja održava red. Uostalom, zašto država i ne bi bila u funkciji privatnog kapitala kad smo već rekli da društvo ne postoji, da društvenog dobra nema te da će se glad siromašnih najbolje utoliti porcijom ponosa, najčešće nacionalnog, u čijoj proizvodnji su angažovane ključne državne institucije: kultura i obrazovanje.

Predlog koji nam je predočio Furlan je na dobrom tragu utoliko što na koncu zahteva usmeravanje sredstava u proizvodnju. Međutim, taj predlog je, što se trenutne političko-ekonomske globalne elite tiče, neprihvatljiv jer s jedne strane proizvodnja više nije osnova funkcionisanja postproizvodne ekonomije (već je to finansijska spekulacija), a s druge strane on podrazumeva jednak tretman za sve oblike vlasništva: radničko, “gazdinsko” i korporativno. Ali ravnopravni tretman svih oblika vlasništva je nedopustiv u situaciji korporativnog fundamentalizma, pa kolektivno sećanje na uspešnost radničkog vlasništva mora biti potisnuto da bi se konstruisala izmišljotina o demijurg-kapitalistima.

Ostaje da odgovorimo na ključno pitanje: zašto će se iz državne kase davati novac bankama iako se tvrdi da je upravo nedostatak novca najveći problem, te da zato moramo u oštru štednju? Odgovor je jasan: u ime reprodukcije mita o uspehu privatnog kapitala. Izgleda da je ovo ključna tačka političkog angažmana danas: stalno treba podsećati na to da će država u proizvodnju konstitutivnih mitova ulagati ogromnu količinu sile i resursa.

 
Peščanik.net, 12.05.2014.