Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

U pojedinim tabloidnim medijima žestokim napadima izložen je ovih dana voditelj emisije 24 minuta Zoran Kesić zbog šale na račun učestalog neukusnog tandrbalskog šenluka u režiji vlasti povodom svakog otvaranja jedne ili druge deonice autoputa kroz Srbiju. U okviru satiričnog komentara o najnovijoj u nizu opsesija balafurdije na vlasti Kesić je doveo u vezu ovo uličarsko narodno veselje sa običajem pompeznog obeležavanja „krsne slave“ (koja se u novije vreme neretko pomodarski proslavlja u formatu kafanskog veselja), pa je predloženo uvođenje novog slavskog praznika – svete Putke. Za potrebe skeča prerađena je jedna ikona, kojoj je na glavi prikazane ženske figure docrtan šlem, a u ruci znak STOP. Skeč nije bez duhovitosti, a daleko i od toga da je usamljen primer takvih prerada. Svi napadi na Kesića sadrže više-manje istu primedbu: reč je o nedopustivom skrnavljenju svetinja, vređanju verskih osećanja pravoslavnih vernika, omalovažavanju Srpske pravoslavne crkve, neukusnom sprdanju sa svetačkom ličnošću. Dakle – arsenal buzdovanskih optužbi, koje u kontekstu u kojem su SPC, pravoslavlje i verski identitet vaskolikog Srpstva ideološko-politički visokoprivilegovani predstavljaju svojevrsni poziv na linč.

Napadi na Kesića, međutim, imaju svoju političku motivaciju: da je kojim slučajem reč o nekom nacional-šovenskom satiričnom poduhvatu, sličnog sadržaja, isti „objektivni“ komentatori ćutali bi kao da su bez glasa. Kao što, uostalom, i ćute na istinski problematična, besramna i blasfemična omalovažavanja koja svakodnevno prosipa režimska mašinerija, od samog njenog vrha pa do dna (oličenog, primera radi, u jednoj prorežimskoj antisatiričnoj kontra-emisiji, operisanoj od humora, svakog osećaja mere i obzira prema bilo kome i bilo čemu.) Dakle, motivacija za kritiku pomenutog skeča je providna, ali to je, uistinu, manji problem: svako ima pravo da napada političkog neistomišljenika i da, u istoj ili sličnoj situaciji, ne napada političkog saveznika. To je deo političke igre.

Mnogo opakije od politikantske kritike satire jeste sama ideja, od koje licemerno ili iskreno, sasvim svejedno, polaze kritičari u ovom konkretnom slučaju, a to je ideja da verske svetinje spadaju u domen za koji važi zabrana bilo kakvog profanisanja. To primitivno stanje svesti podjednako kao i računica da će se politički kapitalizovati slučaj skeča (koji nepravoverno postupa sa svetačkom ikonom) u kontekstu u kojem je političko pravoslavlje jedna od najprivilegovanijih ideologija u ovom društvu u najmanju ruku je direktan udar na pravu svetinju čovečanstva – slobodu izražavanja. Bez obzira da li se radi o verskoj zatucanosti ili o političkom parazitiranju na toj zatucanosti efekat takvih napada je isti – anticivilizacijski pokušaj sužavanja polja slobode, koja je svetinja veća od svih svetaca, svetica, pa i samog boga, u ma kojoj od njegovih maštovitih manifestacija.

Nema nikakve sumnje da je poklonicima političko-verske ortodoksije takođe otvoreno polje kritike onoga što prepoznaju kao omalovažavanje svojih zabluda. To niko ne osporava. Ali je sadržaj te kritike takođe podložan kritici. I tako ukrug, jer to je demokratija. Istini za volju, veliko je pitanje da li je baš sve što neko prepoznaje kao uvredu verskih osećanja istovremeno uvredljivo sa stanovišta drugog vernika. Možda su tvorci skeča koji je povod ovog teksta i sami vernici – ko bi to znao i, na kraju krajeva – zašto bi iko to morao da zna? Međutim, ovde je suštinski važna sama pojava da je kritika upućena sa politizovanog (pseudo)religijskog stanovišta, uz svest onih koji kritikuju da se apelom na religijsku ortodoksnost može postići željeni politički cilj, ma koliko sporedan. Tužno je društvo u kojem takva računica pruža makar i nadu u pozitivan skor onome ko je izvodi. Relativni uspeh modernih društava je potiskivanje verskog sadržaja u sferu politički (pretežno) irelevantnog. Iako se još ponegde može nešto politički postići zazivanjem autoriteta vere, napredak političke kulture uspeo je da dobaci makar dotle da se sloboda neverovanja smatra makar ravnopravnom sa slobodom verovanja, iz čega je konsekventno sledilo deprivilegovanje verske dogme i svega povezanog sa religijom i njeno svrgavanje sa pijedestala nedodirljivosti. Neuviđanje toga je maligni deficit demokratske svesti, koji ne iznenađuje, ali upozorava.

Peščanik.net, 28.12.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.