Berlinska palata, foto: LRB
Berlinska palata, foto: LRB

Prošlo je već 30 godina od odluke Bundestaga da nemačku prestonicu iz pospanog Bona preseli u ujedinjeni Berlin. Mnogi su u ono vreme izražavali bojazan da je to najava povratka nacionalizma u nemačku politiku. Ali ni najmaštovitiji među kritičarima nisu mogli naslutiti da će centar stare nove prestonice, Ostrvo muzeja na reci Špre, jednog dana dočekati obnovu džinovske palate pruskih vladara. Zagovornici projekta obnove danas rado govore da palata, kao novi dom kolekcije Foruma Humbolt, velike zbirke predmeta iz Afrike i Azije, potvrđuje spremnost Nemačke da se uključi u „dijalog kultura“. To nije tačno. Poruka koju ova palata šalje upisana je na njenu fasadu, delimično finansiranu prilozima nemačkih biznismena. Kao spomenik jednoj zagušljivoj i filistejskoj kulturnoj klimi, ona je primerena kadenca na kraju ere koja je protekla u znaku Angele Merkel.

Konzervativni zapadnonemački intelektualci pokrenuli su inicijativu za obnovu palate ubrzo posle pada Berlinskog zida. Srušena je 1950. godine po naređenju Waltera Ulbrichta, tadašnjeg istočnonemačkog lidera; od palate je sačuvan samo jedan portal, onaj s kog je komunista Karl Liebknecht objavio stvaranje nemačke republike 1918. godine, i priključen zgradi Politbiroa. Plac je stajao prazan do 70-ih godina, kada je Istočna Nemačka podigla „Palatu Republike“ – veliku četvrtastu modernističku građevinu u kojoj su se pored razvlašćenog parlamenta nalazili restorani, kuglana, koncertne sale (tu su nastupali Harry Belafonte i Carlos Santana) i umetnička galerija pod parolom: „Mogu li komunisti da sanjaju?“

U kampanji za rušenje komunističke građevine i rekonstrukciju stare palate konzervativci su morali da se izbore sa mnoštvom optužbi, od tvrdnji da je njihov predlog trijumfalistički, do negodovanja zbog negativnih konotacija pruske vladavine. Odgovarali su da je rekonstrukcija neophodna da bi se ispravno razumela istorija prestonice. Wolf Jobst Siedler, uticajni izdavač koji je umro 2013. godine, jednom prilikom je izjavio: „Ova palata nije bila u Berlinu. Ona je bila Berlin / Das Schloss lag nicht in Berlin. Berlin war das Schloss“. Njegovi saveznici su uveli u upotrebu termin Stadtschloss (gradska palata) koji govori o njenoj neodvojivosti od grada.

To su besmislice. Berlin je nastao polovinom 13. veka; najstariji zamak u gradu, koji je sagradio izborni knez Brandenburga Friedrich II („Gvozdenozubi“), datira iz 1443. Njegov projekat je od početka nailazio na otpor. Friedrichov plan da sagradi Zwingburg, pravu tvrđavu, nije se dopao stanovnicima Berlina koji su strahovali da će im Landesherr ubuduće stalno visiti nad glavom (Friedrich je prethodno samo sporadično posećivao Berlin), pa su mu poplavili gradilište. Izgradnja je ipak nastavljena. Verzija na osnovu koje je sagrađena obnovljena palata većim delom je nastala početkom 18. veka, po projektu baroknog vajara i arhitekte Andreasa Schlütera. Njena izgradnja je bila važna za simboličku politiku Friedricha I, koji se krunisao kao kralj Prusije 1771. godine. Zgrada se nije dopala Friedrichu II (Velikom), koji je u Potsdamu podigao palatu Sansusi u rokoko stilu, u kojoj je provodio najveći deo vremena. Izgleda da je jedini vladar koji je rado boravio u ovom „kamenom lavirintu“ (gde je izveo i niz neukusnih renovacija) bio Wilhelm II.

Pobornici obnove tvrde da je građevina izgubila imperijalne konotacije posle abdikacije cara 1918. godine, kada je deo palate pretvoren u stambenu zgradu u koju su se mogli useliti i obični građani, dok je deo rezervisan za muzeje, uključujući i muzej posvećen Leibesübungen, fizičkom vežbanju. Takođe naglašavaju da su u ovom prostoru i posle Drugog svetskog rata organizovane izložbe moderne umetnosti; palata je bila teško oštećena u bombardovanju, ali je sačuvala strukturnu stabilnost. Možda bi mogla postati nešto slično Luvru, tvrde oni.

Godine 1993, grupa građana je prikupila novac za postavljanje ogromne skele na koju je okačena odštampana replika originalne barokne fasade. Cilj nije bio da se ukaže na lepotu Schlüterovog projekta (koji je svima već bio dobro poznat), već da se stanovnicima Berlina pokaže da je bulevaru koji vodi do Brandenburške kapije, Unter der Linden, potrebna još jedna masivna građevina na suprotnom kraju da bi se zona Mitea arhitektonski uravnotežila, kao i da bi se bulevar povezao sa ostalim monumentalnim građevinama u okruženju. (Tu su Schinkelov Stari muzej, raskošna protestantska katedrala Dom, prestižni projekat Wilhelma II, i nacistička Rajhsbanka, koja danas pripada nemačkom Ministarstvu spoljnih poslova.) Palata republike nije bila ni dovoljno grandiozna ni dovoljno velika za tu svrhu, budući da je zauzimala samo polovinu parcele. Slobodan prostor s leve strane bulevara korišćen je povremeno kao parking ili kao prostor za parade i proslave socijalističkog rukovodstva.

Skela sa naslikanom fasadom ostavila je dobar utisak; u međuvremenu, otkriveno je da je u izgradnji Palate Republike korišćen azbest. Planovi da se ona pretvori u kulturni centar sličan varšavskoj Palati kulture, čudovištu staljinističke arhitekture iz 1955. godine koje se danas navodi kao jedan od uspelih primera urbane integracije u periodu posle 1989, nisu se ostvarili. Gerhard Schröder, u čijem mandatu je preseljenje u Berlin obavljeno, podržao je inicijativu uz obrazloženje da „narodu treba nahraniti dušu“. Bundestag je 2002. glasao za rekonstrukciju većinom od gotovo dve trećine glasova. Kao Genosse der Bosse (prijatelj šefova), Schröder je dobru stranu obnove video i u tome što su velike firme i „civilno društvo“ – ohrabreni rečima Henrya Kissingera i drugih pobornika rekonstrukcije – obećali da će priložiti značajne iznose.

Pokretačka sila iza ovog projekta bio je Wilhelm von Boddien, hamburški biznismen opsednut pruskom istorijom, koji se obogatio prodajući traktore. Njegova kompanija je bankrotirala, ali berlinska fantazija je premašila sva očekivanja. U predlogu za rekonstrukciju nije bilo precizirano koliko verno se mora pratiti originalni projekat: odluka o tome prepuštena je komisiji sastavljenoj od uglednih ljudi koja je raspisala konkurs. Na konkursu je pobedio Franco Stella, ne naročito poznat italijanski arhitekta koji je predložio da se barokna fasada rekonstruiše sa tri strane, a da četvrta bude izvedena u stilu racionalizma, arhitektonskog stila bliskog italijanskom fašizmu. Poštovaoci Stellinog opusa su taj oštri kontrast između raskošnog – i zombifikovanog – baroka i strogog modernizma protumačili kao svojevrsni ustupak kritičarima neopruskog istoricizma, čime su i oni zadovoljeni i tako „uključeni“ u ovaj projekat; dopalo im se i to što će Schlüterov izvorni omaž uzorima iz antičkog Rima biti dopunjen novijom italijanskom tradicijom sasvim drugačije vrste.

Odluka o spoljašnjem izgledu konačno je doneta, ali funkcija buduće građevine je ostala misterija. Rasprave o tome šta bi trebalo smestiti u džinovsku zgradu najzad su razrešene predlogom da to bude Forum Humbolt – da se u novi izložbeni prostor smeste Etnološki muzej i Muzej istočnoazijske umetnosti. Ovakav izbor je takođe iskorišćen kao dobar odgovor kritičarima rekonstrukcije. Wilhelm Humboldt nije bio samo važan filozof jezika, već i liberalni teoretičar koji se ne može dovesti u vezu sa istorijom autoritarizma; što je još važnije, njegov brat Alexander, čuveni prirodnjak, geograf, istraživač i borac protiv kolonijalizma, i dan danas je veoma popularan u Južnoj Americi (na Kubi postoji veliki nacionalni park Alejandro de Humboldt). U popularnoj naučnoj literaturi i dečjim knjigama u Nemačkoj Alexander je dobio ulogu preteče klimatskog aktivizma.

Činilo se da je to plan koji ne može omanuti: slavljenje Bildunga, manje više izvan istorijskog konteksta, u sobi čuda 21. veka koja govori o „želji da se upozna Drugi“, kao što je rekla Monika Grütters, demohrišćanska ministarka kulture (i sama istoričarka umetnosti po obrazovanju). Ali onda su počeli problemi. Kritičari su primetili da su mnogi od eksponata koji su već dugo stajali u izložbenom prostoru u berlinskom predgrađu Dalem, gde nisu privlačili mnogo publike, uprljani istorijom kolonijalizma i nasilja. Na primer, čuveni Lufboot, 52 stope dugačak i bogato dekorisan čamac iz južnog Pacifika, koji je u novu palatu spušten pomoću krana dok je još trajala izgradnja, doneli su nemački kolonizatori koji su harali Novim Bizmarkovim arhipelagom na Papui Novoj Gvineji, tvrdi istoričar Götz Aly.

Ugledna savetnica foruma, francuska istoričarka umetnosti Bénédicte Savoy, podnela je ostavku u znak protesta još 2017. Izjavila je da se projekat „pretvorio u Černobilj“; umesto da doprinese praktikovanju „otvorenosti“ i promoviše „raznolikost perspektiva“, projekat je na samom početku opterećen pitanjem o poreklu umetničkih dela koje će ostati duboko zakopano u njemu „kao atomski otpad“. Ukazala je i na jednu fundamentalnu kontradikciju: obnova palate je pokazala da se istorija može promeniti, dok se u isto vreme onima koji zahtevaju restituciju opljačkanih umetničkih dela odgovara da to nije moguće.

***

Obnova palate, završena 2020. godine, koštala je 700 miliona evra. Otvaranje za javnost odloženo je zbog pandemije do ovog leta; spratovi na kojima se nalaze najkontroverzniji eksponati otvoriće se tek na jesen. Kustosi rado naglašavaju da je palata već obavila važnu političku funkciju otvaranjem debate o poreklu muzejskih eksponata, što je najzad dovelo do obećanja vlade da će Nigeriji vratiti, između ostalog, beninske bronzane predmete iz 13. veka.

U neodmerenom pokušaju kompenzacije, na izložbama koje su otvorene ovog leta – jedna na temu „globalnog Berlina“ i druga pod naslovom „Slon-čovek-slonovača“ – veoma često se pominju kolonijalizam i kapitalizam. U kataloge je uključeno objašnjenje o tome šta su „kritičke studije bele rase“. Posetioci izložbe o slonovači sve vreme čuju neprijatan zvuk koji liči na otežano disanje – da bi na kraju obilaska saznali da je to snimak disanja umirućeg slona. Table na kojima se objašnjava poreklo eksponata obeleženi su crvenim i belim prugama, kao da je posetiocima potreban dodatni podsticaj da se uzdrže od prihvatanja nekritičkog stava prema izloženim predmetima. Još jedan gest kritičke pacifikacije su upotrebljeni ostaci Palate Republike. Sačuvani su neki od originalnih natpisa, uključujući znak da su kuglana, restoran i „mesto za okupljanje socijalističke omladine“ već prepuni, koji sada stoje iznad ulaza u moderni kafić. U prodavnici suvenira može se kupiti komplet za samogradnju modela Palate Republike (kao i majice na kojima piše „Alexander, Wilhelm, und ich“, gde je „ich“ ispisano u bojama duge).

Takvi simboli „inkluzivnosti“ unutar zgrade zasenjeni su mnogo snažnijim simbolima na njenom eksterijeru – simbolima koji su mogli biti izostavljeni. Najneodmereniji simbol te vrste je kupola sa zlatnim krstom na vrhu. Kupolu je polovinom 19. veka dodao Friedrich Wilhelm IV, potvrđujući tako božanska prava kraljeva pred pretnjom buržoaske revolucije. Uz krst je dodao i veliki natpis ispisan zlatnim slovima u kom su citirana dva biblijska stiha kojima se objavljuje da će se „svako koleno prignuti pred Isusom“. Njegov naslednik, Wilhelm II, poslednji pruski kralj, tražio je da kupola na Rajhstagu, sagrađena krajem 19. veka, ne bude viša od krsta na palati. U odluci Bundestaga iz 2002. obnova kupole nije bila predviđena; za to su se pobrinuli privatni donatori, kao što je udovica Wernera Ottoa, osnivača najveće nemačke kompanije za poštanske isporuke, kome je priznanje odato plaketom na zgradi. Kritičari su dobili odgovor da moramo ostati verni originalu – osim, valjda, onda kada ne moramo. Siedler nije bio u pravu – ova palata svakako nije grad – ali danas, kao neka džinovska nejestiva torta, Sahnetorte, kako je rekao jedan kritičar, dominira čitavim područjem Mitea, zračeći svojom šupljom veličinom na sve strane. Ovde nema ni trunke ironije, za razliku od, na primer, Gradske palate u Potsdamu iz vremena Friedricha II u kojoj se danas nalazi skupština Brandenburga, a na kojoj su ispisane reči „Ceci n’est pas un château“ (Ovo nije palata).

Palata svedoči o očiglednom zadovoljstvu Nemaca rezultatima postignutim u procesu Vergangenheitsbewältigunga – suočavanja sa nacističkom prošlošću – jer u protivnom ne bi sebi dopustili obnovu jednog tako neprimerenog simbola kraljevske moći. Manjkom imaginacije projekat podseća na odluku da se velika čistina Potsdamer placa popuni neupečatljivom poslovnom arhitekturom, odluku koju su osporavali Rem Koolhaas i mnogi drugi.

***

Kakve veze sve to ima sa Angelom Merkel? Nije bila na vlasti kada je odluka o rekonstrukciji doneta i, za razliku od Helmuta Kohla, koji je studirao istoriju i mnogo je držao do spomenika i muzeja, uvek se dosledno uzdržavala od velikih istorijski gestova (nije bilo držanja za ruke s francuskim predsednicima). Angela Merkel se trudila da potpuno zanemari sve simboličke dimenzije politike. Ipak, osobeni spoj kosmopolitskog, napadno samokritičnog liberalizma i konzervativne građevine za koju se izborio poslovni svet učinio je ovaj projekat sasvim primerenim spomenikom Nemačkoj koju je stvorila Angela Merkel. Isto se može reći i za strategiju kojom je projekat nametnut: otezanje u donošenju odluka i upotreba baroknih političkih procesa da se protivnici izmore.

Njena vlada se hvali ulogom koju je imala u održavanju „liberalnog međunarodnog poretka“, promovisanju ljudskih prava i zaštiti životne sredine. Ipak, nemački poslovni ljudi – naročito oni iz izuzetno moćne auto-industrije – pronalaze načine da otklone mogućnost da plemeniti ciljevi ugroze njihove interese. Angela Merkel često upozorava na opasne populiste kao što je Marine Le Pen, iako njena partija u isto vreme razvija prijateljske odnose sa autoritarnim liderima kao što je Viktor Orban. Orban je nemačkim fabrikama omogućio da u Mađarskoj posluju pod „kineskim uslovima“ – plate su niske, subvencije visoke i praktično nema sindikata i ekološkog aktivizma. CDU zauzvrat gleda kroz prste na to kako Budimpešta raspolaže novcem Evropske unije. Takođe, svesni činjenice da je Nemačka u evropskoj dužničkoj krizi dobro prošla pre svega zahvaljujući izvozu u Kinu, nemački lideri nikako ne bi želeli da uznemire Peking; geoekonomski interesi će osigurati i da Putin dobije svoj novi gasovod, što će ruskom režimu omogućiti da zaobiđe (i potencijalno uceni) Ukrajinu.

Gotovo je izvesno da će njen verovatni naslednik, Armin Laschet, nastaviti politiku koju su kritičari opisali kao „merkantilizam“. Lascheta prati reputacija veselog Rajnlandera, a njegovo najjače oružje, kao i u Kohlovom slučaju, jeste to što ga protivnici olako potcenjuju. Kao i Angela Merkel, on spremno usvaja pozicije rivala i tako ih razoružava: bio je jedan od prvih demohrišćana koji su pokušali da stranku distanciraju od antimigrantskih sentimenata. Učinio je to sa pozicije „ministra za integraciju“ (i tako zaradio nadimak Türken-Armin). Podržavao je kancelarkinu migracionu politiku 2015. godine. Kada je to korisno, sposoban je i da se prilagodi. Komentarišući situaciju u Avganistanu, nedavno je izjavio da se „2015. ne sme ponoviti“ i da Nemačka ne može pomoći „svima“ (pa zato ne treba da pomogne nikome).

Laschet se nije najbolje snašao u pandemiji. Često je grešio zalažući se za prerana otvaranja, kao i neprimerenim korišćenjem imidža prijateljskog, ali frivolnog karnevalskog zabavljača. Njegovi pozivi na smanjivanje birokratije i brže prihvatanje digitalne tehnologije u Nemačkoj ne zvuče uverljivo, ako se ima u vidu da je njegova partija na vlasti već 16 godina. S druge strane, čini se da je u ovoj političkoj utakmici cilj da se ustanovi ko će biti najsličniji Angeli Merkel, ako je moguće više nego ona sama. Socijaldemokratski kandidat, ministar finansija u koaliciji, Olaf Scholz, kampanju temelji na obećanju da će biti besprekorno kompetentan kao Beamter (državni službenik). Zeleni, za koje su neki komentatori u neodmerenom zanosu tvrdili da mogu pobediti na ovim izborima, toliko su se poželeli povratka na vlast – možda u koaliciji sa Laschetom – da u vreme katastrofalne reakcije koalicije na pandemiju nisu ni bili opozicija. Istina je da su njihovi stavovi u pogledu odnosa sa Pekingom i Moskvom oštriji i da bi njihovi predlozi za borbu protiv klimatskih promena mogli zabrinuti poslovne ljude. Ali verovatnije je da će ponovo pobediti pragmatizam: u Baden-Virtembergu, gde dominiraju Daimler i drugi izvozni gospodari sveta, pokazali su se kao pouzdan i poslovnom svetu naklonjen partner CDU.

Uprkos pandemiji, katastrofi u Avganistanu i klimatskim promenama, izborna kampanja prolazi bez velikih uzbuđenja, u znaku onoga što Nemci danas opisuju kao Bräsigkeit – što je neprevodiva reč, a najpribližniji prevod bilo bi samozadovoljstvo. Zemlji su neophodne javne investicije: infrastruktura propada, internet je sramno spor. Spokojstvo koje preovladava u zemlji svedoči o uticaju koji je Angela Merkel izvršila na samo razumevanje demokratije u Nemačkoj: demokratije kao niza finih tehnokratskih podešavanja i kao sredstva za promovisanja Zusammenhalta, „zajedništva“, reči koja ima zanimljivu istoriju u javnom diskursu u Nemačkoj, a danas je mantra svih političkih partija.

Takav stav – umerenost über alles – najzad će dobiti i svoj simbolički izraz, u neposrednoj blizini pruskog Diznilenda. Na mestu gde je nekada stajala statua Wilhelma I, postaviće se „participativni“ nacionalni spomenik slobodi i jedinstvu u slavu revolucije u Istočnoj Nemačkoj 1989. godine. Spomenik ima oblik džinovske činije za voće sa zlatom ispisanim rečima „Mi smo narod. Mi smo jedan narod“. Na ovaj „kinetički umetnički objekat“, kako su ga opisali projektanti, može stati 1.400 ljudi: spomenik će se nakriviti na stranu ako na jednom kraju činije bude stajalo 20 „participanata“ više nego na drugom – što, naravno, govori o moći naroda. U svakom slučaju, pouka je da je najbolje držati se sredine, održavati ravnotežu i čuvati se rizika lutanja po obodima činije.

London Review of Books, 09.09.2021.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 14.09.2021.