Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Poznato je koliko je naš premijer vredan. I da se ne libi da to ističe. Pa ipak, čak i uz to saznanje, neobično deluje njegova nedavna izjava: “Radim marljivo, koliko sam fabrika otvorio? Kada me budu smenili za 10 godina neće moći da okreče sve te fabrike i neće kolima moći da obiđu sve puteve koje sam napravio“.

Šta je premijer ovim hteo da kaže? To jest, šta nam govori ta rečenica? Ne mislim pri tome na taj rok od cele jedne decenije – da li je to pretnja ili obećanje uzmite kako vam drago – koliko je on sam procenio svoj o(p)stanak na vlasti. (Koji se, uzgred, sasvim lepo poklapa sa njegovom skorašnjom izjavom da će Srbija u Evropsku uniju ući 2025. godine.)

Pitanje koje se, naime, nameće jeste da li premijer u svoje lične zasluge zaista računa sve to što je u Srbiji izgrađeno za vreme njegove vladavine, praktično dakle u poslednje četiri godine. Normalno je da se političari hvale pa, u tom kontekstu, i da predsednik vlade ističe uspehe svog tima, ali retko ćete sresti, ako uopšte naiđete na takav slučaj, čak i u nedemokratskim režimima, da neko sve zasluge pripisuje sebi, čak i ako jeste lično ponajviše doprineo onome što je vlada uradila.

S druge strane, ako se već meri ekonomski učinak neke vlasti, najpouzdanija mera je rast bruto domaćeg proizvoda. Ako, pak, taj metar uzmemo u ruke, onda naš premijer baš i nema čime da se pohvali. Jer su druge zemlje poslednjih godina napredovale dosta brže. Sa rastom BDP-a od (nešto preko) jedan odsto u poslednje četiri godine Srbija je iza svih zemalja koje po stepenu razvoja spadaju u našu, tj. najnižu kategoriju, jer su Makedonija, Crna Gora i Kosovo ostvarile rast od oko tri odsto, dok su Bosna i Hercegovina i Albanija zabeležile rast od nešto preko dva odsto. Ako poređenje proširimo na znatno razvijenije Sloveniju i Hrvatsku – prva je imala prosek rasta BDP-a od dva odsto, dok je jedino druga, sa porastom BDP-a od svega 0,5 odsto u poslednje četiri godine, bila slabija od Srbije.

Sličnu sliku pruža i ova godina. Čak i ako se ostvari premijerova procena o rastu BDP-a za 2,8 odsto – što je iznad trenutne prognoze Svetske banke koja iznosi 2,5 odsto – Srbija će biti samo ispred Makedonije (čiji rast SB procenjuje na dva odsto), a u rangu sa Bosnom i Hercegovinom, dok će veći skok napraviti Albanija i Crna Gora (3,2 odsto) i Kosovo, koje će imati najviši rast (3,6 odsto). Bez ikakvog trijumfalizma prisećamo se ovde premijerovog tvrdog stava da će Srbija biti „među prve tri države u Evropi po rastu bruto domaćeg proizvoda“ i da takve rezultate „nije imala od Drugog svetskog rata naovamo“, ali se to, kao što vidimo, nažalost nije desilo.

Ni naredna godina ne nudi bolju perspektivu. Kao što smo već pisali – a isto važi i za prethodne podatke, ali „repetitio mater studiorum est“ – dok Vlada rast Srbije procenjuje na tri odsto, SB svim našim susedima predviđa veći rast: BiH 3,2 odsto; Makedonija 3,3; Albanija 3,5; Crna Gora 3,6 i Kosovo 3,9 odsto.

Nije sve ovo ni neko iznenađenje. Sve dok premijer, ili bilo koji zvaničnik stiže da otvori sve što se u jednoj zemlji gradi, čak i ako je super radan, to znači da se gradi malo. A gradi se malo, jer opšti privredni ambijent nije pogodan, pa rade i grade samo retki pojedinci. Po pravilu oni koji su na jedan ili drugi način, partijski ili rođački, povezani sa vrhovnom vlašći. Mislimo na premijerovog brata, šeika Muhameda bin Zajeda, naravno. A na koga ste vi pomislili?

Peščanik.net, 19.12.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)