Marvelov Punisher
Marvelov Punisher

Na obodu ozbiljnih razgovora o nasilju u Vašingtonu ispred zgrade kongresa i u njoj od 6. januara, te u senci novog – ovaj put sa daleko većim šansama za uspeh – pokušaja da se sa mesta predsednika opozove Trump, pojavila se i jedna zabavna tema. Fotograf je, naime, u kadru uhvatio maskiranog uzurpatora u sali za sednice sa znakom junaka iz stripa „Punisher“ na grudima (Slika 1).

Sl. 1: Win McNamee/Getty Images
Slika 1: Win McNamee/Getty Images

Ne vidi se najbolje, pa sliku treba uvećati (Slika 2):

Sl. 2
Slika 2

Mrtvačka glava Punishera na zastavi Sjedinjenih Država jedva se dakle raspoznaje golim okom. Ali, i toliko je bilo dovoljno da se na društvenim mrežama a onda i u medijima ispostavi zahtev Marvel Comicsu da ili potpuno redizajnira znak (slika na vrhu teksta) i junaka koji ga nosi; ili ukloni znak; ili ukine junaka; ili junaka, barem na neko vreme, dok ne prođe gužva, pošalje u penziju.

Tako se na moralnu paniku uzurpatora s jedne strane odgovorilo moralnom panikom branilaca poretka s druge. Na ludilo prvih, dakle, ludilom su odgovorili potonji. Što nije neočekivano kada se simboli iz popularne kulture shvate ozbiljno i kao smernice upotrebe u realnom životu: recimo, kada se sa svim značenjima što ih nose u svetu fikcije izliju u polje politike. Nije to ni prvi ni poslednji put da ljudi posegnu za simbolima ili gestovima iz filmova ili stripova kako bi slali jedni drugima poruke o problemima koji ih realno tište.

Čitalac će se možda setiti kako su studenti na Tajlandu pružili otpor vojnim vlastima posle državnog udara iz 2014. pozdravom Katniss Everdeen (Slika 3) iz trilogije „Igre gladi“. Na to su vojne vlasti odgovorile zabranom prikazivanja filmova snimljenih po istoimenim romanima.

Sl. 3: Rungroj Yongrit/European Pressphoto Agency
Slika 3: Rungroj Yongrit/European Pressphoto Agency

Iskorišćen je iste godine bio i lik Harryja Pottera u pokušaju da se mobilišu strasni čitaoci fantastičnih avantura mladog čarobnjaka i podrže zahtev nezadovoljnih radnika u lancu restorana Burger King za veću nadnicu.

U poređenju sa stripovskim Frankom Castleom, to jest Punisherom, i Katniss Everdeen i Harry Potter ostaju krajnje nevini dečji junaci. Delo autora Punishera Gerryja Conwaya i scenariste najboljih priča o ovom junaku Gartha Ennisa daleko je od izmaštanih priča Suzann Collins i J.K. Rowling. Punisher je, dodajmo, daleko i od nimalo dečjeg junaka Alana Moorea iz crtanog romana „V for Vendetta“ čiju je masku, i toga ćemo se ovde setiti, iskoristio nekada popularni hakerski pokret Anonymous. Bilo je to daleke 2012. Anonymousi su tada pod maskom Mooreovog osvetnika i borca protiv totalitarnog poretka pozvali ljude na ulicu da se suprotstave ugrožavanju privatnosti i cenzuri na internetu.

Naprosto, ni među junacima stripova nema tako mnogo brutalnih i krvoločnih protagonista na strani, uslovno rečeno, dobra kao što je Frank Castle. Punisher je, recimo to tako, razobručeno nasilje u službi pravde. On je osvetnik s one strane zakona i ne sputavaju ga nikakvi obziri. On masakrira svoje protivnike bez trunke griže savesti. Priče o njemu ne idu u žanr horrora isključivo zato što u crno-beloj slici sveta iz priča Conwaya i Ennisa, Punisher nepogrešivo razikuje dobro od zla.

Da bi sklopio koliko-toliko podnošljive priče o preko svake mere nasilnom Punisheru, Garth Ennis je uradio dve stvari. Prvo je sa svog junaka doslovno oljuštio sve što je ljudsko. Castle je bio vojnik u više sumnjivih intervencionističkih misija Sjedinjenih Država i lično iskusio tragične posledice korumpiranih poredaka u vojsci i državi. Iz čega je, naknadno, izvukao zaključak da ko želi pravdu, mora je uzeti u svoje ruke. Po povratku iz vojske, na njegove oči, Castlu su zlikovci pobili porodicu. Tako je u Punisheru ubijeno i ono malo što je posle rata preostalo od ljudskosti. Povratak u „normalan“ život, hoće da nas uveri priča, za njega više nije bio moguć. Ostala je samo osveta.

U drugom koraku, Ennis sklapa svet Castlovih antagonista – beskrupuloznih i nemilosrdnih zločinaca, kojima policija i pravosuđe, što zbog slabosti što zbog korupcije, ne mogu ništa. Tako Ennis nastoji, opet ne sasvim do kraja uverljivo, da opravda Punisherov osvetnički pohod.1

Kada su ga pitali šta misli o nasilnicima u zgradi kongresa sa znakom Punishera na grudima, Ennis je mirno odgovorio da je reč o slaboumnim budalama koje u svojim lažima slede ništariju od predsednika i pojma nemaju o njegovom junaka. A onda je podsetio da nisu samo demonstranti od 6. januara nosili Punisherovu mrtvačku glavu. Isti znak skloni su da ponesu i policajci i vojnici kada skinu uniforme i raskomote se u letnjim kampovima.

Svi oni, naglasiće Ennis, za razliku od njegovog junaka, imaju nekakve živote sa svojim svakodnevnim rutinama kojima mogu da se vrate. I stoga niko od njih nije ni blizu da se nađe u situaciji u kojoj se našao Ennisov fiktivni junak. Strip, fikcija uopšte, to dozvoljava – junaka gledamo samo u akciji. Između dva osvetnička pohoda, nema života za Punishera. Stvarni život ne trpi te cezure. Zato što nisu mogući takvi prekidi, stvarnost je ipak barem malo komplikovanija od Ennisovog stripa. Ali, nekim ljudima očito se dopala proizvoljna upotreba sile nad arbitrarno izabranim metama, što zapravo nema nikakve veze sa Punisherom. Njegove mete nesumnjivo su zaslužile kaznu. U stvarnom životu stvari su uvek, ne može se to dovoljno puta ponoviti i naglasiti, složenije.

Čitalac stripova zna da su praktično svi superjunaci autsajderi, marginalci: oni ne pripadaju zajednici koju štite i spasavaju. Kao takvi, oni su iznad etičkih pravila na kojima zajednica stoji. Svoju posebnost oni mahom duguju svom neljudskom poreklu ili sticaju okolnosti koji je od njih načinio svojevrsne nadljude. Punisher im u tom smislu nije nalik. Njega su razočaranje i bol učinili drugačijim. (Samo po tome, možda bi mu bio blizak Mooreov osvetnik iz „V for Vendetta“.) Ali, sve i ako se nađe poneko spreman da se identifikuje sa tolikim razočaranjem i bolom, nedostaje onaj drugi korak iz Ennisove priče – crno-beli svet dobra i zla.2

Ennis uporno objašnjava gde greše nasilnici koji se identifikuju sa njegovim junakom, bilo da dolaze iz redova vojske i policije ili iz redova profašističkih grupa američkih belih suprematista. Na sve svoje argumente i objašnjenja, on na kraju dodaje još jedan ubedljiv razlog – demonstranti su nosili i zastave Sjedinjenih Država i skandirali ime svoje zemlje, da li to znači da treba promeniti zastavu i zemlju?

Na Ennisa se nadovezuje Conway. On je proletos pozvao da se ljudi okupe pod znakom Punishera kako bi finansijski podržali pokret „Crni životi su važni“ (BLM – Black Lives Matter). Conway je precizno objasnio i gde leži privlačnost njegovog junaka. Frank Castle je svojevrsna uteha, kompenzacija za nedostatak pravde u realnom svetu. Punisher je moguć samo tamo gde institucije ne rade svoj posao i beznadežno su korumpirane. Pokret BLM realni je pandan fiktivnom Punisheru – mobilisanje ljudi da se izvrši pritisak da se institucije poprave i rade svoj posao kako treba.

Veliki komercijalni uspeh stripova o Punisheru iz devedesetih i prve decenije dvehiljaditih pokazuje pored ostalog i koliko je ljudima bilo blisko osećanje da su uskraćeni za pravdu. Ali, to naravno nije sve, pošto se dela popularne kulture nikada ne mogu redukovati na samo jedan učinak i jedno tumačenje. Priča o Punisheru sa sobom nosi i jednostavnu mapu sveta pomoću koje je lako odvojiti dobro od zla. Kada se ta mapa projektuje na realni svet, a pri tom se prihvati i lakoća moralne procene iz stripa, dobijemo ljude u američkom kongresu sa mrtvačkom glavom na grudima – oni su spremni da prigrle Trumpove laži jer su sklopljene po crno-belom principu stripovskih priča.

Teorija zavere QAnona, kojoj su redom sklone pristalice Trumpa iz redova takozvanog običnog sveta, ima sve karakteristike stripovske priče. Samo što za razliku od stripa pretenduje na istinu o realnom svetu. Pedofilija nije nasumično izabrani ključni element te teorije. Malo šta može izazvati moralno zgražanje kao što to čini pedofilija. Na zgražanje, a ne na činjenice računa teorija zavere QAnona. Baš kao što to čini i stripovska priča o Punisheru. Stvar je elementarne zdrave pameti da se stripovi i fikcija uopšte ne čitaju kao neposredni izvori istine. Isto bi moralo da važi i za teorije zavere.

Brisanje simbola i cenzurisanje stripova neće uticati na vraćanje zdrave pameti. To je jeftino i nimalo delotvorno rešenje za ozbiljan problem. Ali, odavde nam se može učiniti da taj problem nije naš. Zašto bi nama uopšte bilo bitno šta će se desiti sa jednim zloupotrebljenim amblemom iz stripa koji je popularan u Sjedinjenim Državama? Ili, kad smo već kod toga, sa američkim predsednikom ili oba doma kongresa? Čitalac je u pravu kada sleže ramenima – ne mora nam biti važno. Istina, znak na grudima je nebitan, ali je obrazac koji se iza njega nazire u priči o uzurpatorima iz tamošnjeg kongresa, sa Trumpom na čelu, na delu i u našem javnom prostoru. I ne stavljaju ga ovde u pogon pristalice teorija zavera sa margine ili maloumni čitaoci stripova – ovde je to središnji deo zvanične politike i stiže, kao u Americi, sa samog vrha, sa mesta predsednika.

Ovdašnje kaljanje ljudi u javnom prostoru, kome redovno pribegava domaći režim, analogno je teorijama zavere QAnona ili narativnim obrascima priče o Punisheru. Žiteljima Srbije nameće se jedna primitivno jednostavna crno-bela slika domaćeg „sveta“. U tom šematizovanom krajoliku, Vučić je za sebe prigrabio ulogu brutalnog Punishera, neprekidnim provociranjem žitelja Srbije da se zgražavaju nad arbitrarno izabranim živim metama. Da bi podela uloga bila delotvorna, neophodno je da njegovi zgroženi sledbenici – sva je prilika, ne zato što su slaboumni, nego zato što iz toga izvlače korist – ne haju za istinu i činjenice. Popularna kultura nam neprekidno potvrđuje da takvi obrasci rade – u fikciji. To ne znači da je zato treba ukinuti. To znači da treba skloniti sve one, uključujući pored ostalih svakako i Trumpa i Vučića, koji to zloupotrebljavaju u stvarnom životu.

Peščanik.net, 13.01.2021.

TRAMPOZOIK

________________

  1. Inače, sam Ennis je potpuno svestan svih mana superherojskih ili osvetničkih žanr-priča i od srca im se smeje u serijalu nastalom pre nego što je uzeo da radi na Punisheru – „Hitman“. Ali, kao u jednako parodijskom „Preacheru“ i kasnijem „Punisheru“, ni u „Hitmanu“ Ennis ne odustaje od veličanja „muškog“ prijateljstva, te „muške“ časti i solidarnosti. Jeste, sve su to izrazito konzervativne, patrijarhalne vrednosti, ali Ennis ipak uspeva da ih u svojim pričama učini dopadljivim i dragim.
  2. Naravno, čitalac zna, pričamo ovde o bajkama za odrasle (muškarce).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)