U jednoj političko-dijaloškoj TV emisiji emitovanoj ovih dana, u kojoj su predstavnici različitih partija tematizirali mogućnost održavanja takozvanog Dejtona 2, a u kontekstu nedavnog Hrvatskog narodnog sabora i najavljenog referenduma u Republici Srpskoj, pojedini učesnici su višestruko insistirali da trenutno u krizi nije država BiH, nego isključivo Federacija, odnosno da je, konsekventno, ovoj zemlji eventualno potreban Vašington 2, a nikako Dejton 2. Predstavnici stranaka sa sjedištem u Republici Srpskoj svom su sagovorniku iz stranke sa, kako se to kaže, hrvatskim predznakom gotovo doslovno rekli da su se hrvatski političari kad su 1994. godine potpisali Vašingtonski sporazum, s oproštenjem, zajebali.
Ipak, oni s boljim pamćenjem lako će se sjetiti da u vrijeme potpisivanja Vašingtonskog sporazuma među hrvatskom političkom elitom, ne samo u Bosni i Hercegovini, sam čin potpisivanja i stvaranja Federacije BiH baš i nije izazvao neko posebno oduševljenje. Tuđmanovom režimu su, međutim, prijetile sankcije, a ni takozvano “stanje na terenu”, odnosno situacija na frontu između Armije RBiH i HVO-a nije, iz hrvatske perspektive, baš bila sjajna. Bilo je, dakle, potrebno da pred vlastitom javnošću i svojim sljedbenicima Tuđman pojasni takvu promjenu kursa. On je tada kazao da je, eto, maltene morao pristati na Federaciju Bošnjaka i Hrvata i njezino (kasnije projicirano) konfederalno povezivanje sa Hrvatskom jer su Hrvatskoj Amerika i Evropska unija dale mandat da “europeizira Bošnjake”. Shvatio je, dakle, Tuđman da bi ona “zemljica Bosna”, o kojoj je javno fantazirao u osvit 1992. godine, mala država sa bosanskomuslimanskom većinom koja bi funkcionisala kao tampon između velike Hrvatske i velike Srbije, bila geopolitička prijetnja cijeloj Evropi, mudžahedinski kamp sa stolicom na East Riveru, evropska Palestina i teroristička odskočna daska, pa se velikodušno odlučio žrtvovati i svom narodu ostaviti na teret da tu orijentalnu bagru “europeizira”, on kao povjesničar je ionako znao da je Hrvatska nekad već bila “predziđe kršćanstva”, pa i sada, eto, može biti predziđe mirnog sna za Renea iz Pariza te Heidi iz Hamburga.
U posljednje vrijeme ponovo se aktuelizira priča o mogućem raspadu Bosne i Hercegovine. Ostvarenje takve mogućnosti je, što bi rekli kolege sa BBC-a, “highly unlikely”, ali ne treba širiti iluziju da je posve nezamislivo kako to, recimo, čini Enver Kazaz, najbolji politički analitičar među ekspertima za bošnjački roman i najveći ekspert za bošnjački roman među političkim analitičarima. Takozvana međunarodna zajednica neće odobriti nikakvu jednostranu secesiju, što najbolje pokazuje slučaj Kosova čiji je status de iure još neriješen, ali eventualni interni dogovor svih strana o disoluciji po svoj prilici bi bio prihvaćen. Takav dogovor je nerealan, ali vrijedi se, makar i hipotetički, suprotstaviti jednom rasprostranjenom argumentu kojim neki navodno dobronamjerni komentatori mašu kao glavnim i maltene jedinim razlogom zbog kojeg se Bosna i Hercegovina ne smije raspasti. Radi se zapravo o varijaciji na već pominjani tuđmanovski rasistički stereotip prema kojem bi eventualna državica sa apsolutnom bosanskomuslimanskom većinom nužno bila tek međunarodno priznata talibansko-teroristička baza. Zagovornici te logike uporno tvrde da bi takva eventualna “zemljica Bosna” bila apsolutno jedinstvena kao država s muslimanskom većinom na evropskom tlu, zaboravljajući po metodu slijepe mrlje da takva država već postoji, a da se zove Albanija. Postavlja se, međutim, pitanje: Otkud uvjerenost da bi se bosanski muslimani, ako bi u nekoj državi bili apsolutna većina, nužno “pretvorili” u fundamentaliste? Ne sporeći da se Islamska zajednica u BiH u posljednje dvije decenije posve nesekularno petlja u poslove koji joj ne spadaju u “zonu odgovornosti”, valja primijetiti da “Crkva u Hrvata” i Srpska pravoslavna crkva u tom smislu uopšte ne zaostaju, ako u određenim aspektima i ne prednjače.
Ideja da će se bosanski muslimani koji se od stresa nakon radnog dana i stresa zbog nezaposlenosti liječe ispijanjem piva volšebno pretvoriti u vjerske fanatike koji stres liječe isključivo tespihom, a samo zato jer su u nekoj društveno-političkoj zajednici postali apsolutna većina, prilično je rasistička. Takva je, naravno, i ideja da će u istim okolnostima bosanske muslimanke zamijeniti mini suknje i dekoltirane haljine hidžabima i burkama. Otkud uopšte potreba da se takvi hipotetski (i uza sve – nerealni) scenariji koriste kao argument protiv raspada Bosne i Hercegovine, kad već postoji mnogo jači argument: od međunarodnog prava do historijske pravde? Odgovor se nameće sam od sebe. Iz perspektive “dobronamjernih” analitičara iz Hrvatske, recimo, etničko čišćenje samo po sebi nije problematično ako teritorij Republike Hrvatske čini etnički homogenijim nego ikad ranije u novijoj historiji. Neuspjeh Bosne i Hercegovine iz iste perspektive, da parafraziram Nebojšu Jovanovića i Damira Arsenijevića, “leži u činjenici da nacionalistička načela nisu do kraja normalizirana”. Konstantno potenciranje fantazme “straha na Zapadu” od potencijalne muslimanske državice u srcu Evrope, zapravo je podsvjesna odbrambena reakcija na užas zbog svijesti da je sopstvena politička zajednica izgrađena na temelju etničkog čišćenja. Radikalizam se tu pojavljuje kao rezultat mehanizma projekcije po principu: Ako je etnička homogenizacija od nas napravila ovo, šta li bi tek napravila od vas?!
Oslobođenje, 25.04.2011.
Peščanik.net, 26.04.2011.
