Prije par mjeseci sam se napokon uspio domoći knjige Rajka Grlića Neispričane priče. Knjiga je strukturirana kao filmski riječnik gdje se filmska terminologija koristi kao autobiografsko polazište pisca/režisera. Svaki termin je ujedno i duševni toponim, fragmentirano sjećanje na jedan bogati ali i raspolovljeni život. Grlić je napisao jednu veliku malu knjigu. Bitna je između ostalog jer fali filmskih autobiografija. Fali knjiga o filmu, filmskoj historiji i kulturnom naslijeđu koje nije prekinuto raspadom Jugoslavije.
Razlog zašto sjedim i pišem ovaj tekst je razgovor održan krajem decembra, baziran na prevođenju knjige na engleski jezik koji je ujedno reaktualizirao i samu biografiju. Osim Grlića, o knjizi i mnogočemu drugom su pričali akademski radnici Aida Vidan, Eric Gordy, Gordana Crnković, Sunnie Rucker-Chang pod vođstvom Vere Mijojlić koja vodi South East European Film Festival u Los Angelesu.
Razgovor je bio poticajan. Svi su gosti naglasili egzil i transnacionalnost kao crvenu nit kroz sopstvene živote i Grlićeve fragmente. Profesorica Crnković je napravila predivan ekspoze o Grlićevom poimanju identiteta. On je naime po njoj relacijske prirode, pravi se i prepravlja, nadograđuje i upotpunjuje uz i skupa sa drugim ljudima. On nije sam sebi dovoljan, zatvoren i završen. Ne, identitarna kičmena moždina dobija poticaje iz priča, mjesta, iz putovanja i hrane, vina i filmova, slika i tekstova i u konstantnom je pokretu.
Grlić uspjeva biti pronicljiv hroničar društava u kojima živi, istovremeno pozicioniran i unutra i vani. Neispričane priče su međuprostori kojima sjećanja služe kao hirurški konac kojim pisac operiše, objedinjuje i formira siže i fabulu svog i tuđih života. Opuštena i blaga ironija promatrača na vjetrometini je prisutna ali nije gorka. Knjiga nije optužujući akt, ne koristi se u revizionističke svrhe, za prepravljanje biografije ili teleološko pisanje historije. Ja je čitam kao pokušaj da se na ogoljen način priča o preklopljenoj prošlosti i sadašnjici koji neometano borave jedni kod drugih. Fragmentarna forma dopušta i sopstvena učitavanja. Grlić nam jasno i glasno daje do znanja da nije talac ideološki omeđenih pripadanja. To ni u kom slučaju nije znak da je knjiga deideologizirana; naprosto je prenijansirana da bi se uklapala u već pripremljene kalupe jedne ili druge strane.
U knjigu kao i život u nekoliko rečenica mogu stati crtice o desetogodišnjem nepričanju sa Lordanom Zafranovićem, kao i refleksija o blijeđenju osvijetljenih fresaka u Romi od Fellinija, o provociranju ruskih ministara kulture i vraćanju digniteta Elmaru Klosu i Branku Baueru. O dedi koji ostavlja kuću prevarantici, o potrošenim novcima, nikad stečenim honorarima.
Od jesenas Neispričane priče mezim skoro svakodnevno. Pročitam po jednu zabilješku; vratim se na neku već pročitanu, pa ostavim. Pokušavam je razgoditi da mi što duže traje. Premalo je filmskih (auto)biografija koje ne pokušavaju da sabiju apsolutno svaki događaj i svaki crveni tepih u priču o uspjehu. Grlić piše usput o uspjehu, češće govori o neuspjesima. O nesnimljenim filmovima, o neuspjelim skicama i nerazrađenim idejama, što njega samog što okružujućih kolektiva. Neuspjesi kao rijetki validni motivi pisanja biografija su možda formalno i strukturno jedine istinite priče i o bivšoj državi. Ako je zašećerena nostalgija uvijek donekle moralno korumpiran narativ, možda se priča o Jugoslaviji može sklapati od nerealiziranih puzzle dijelova. Propale skice kao ogledalo naroda koji je živio u neostvarenoj ideji?
Grlić je u toku razgovora natuknuo da sada u 75. godini života vidi sebe kako se „vraća“ u Istru, kako mu je Istra jedini pojam nečeg nalik na dom. U knjizi doduše piše da ni Istra nije alergična na izljeve šovinizma i uskogrudosti prema strancima, ali ipak pruža kosmopolitizam koji se razlikuje od drugih, većinom „očišćenih“ sredina. I dok je možda u stvarnosti našao dom, u knjizi mu se otima.
Čini mi se da je Grlić skupa sa nekoliko kolega proveo pola života odbijajući navući na sebe jedan šinjel, dok je u drugoj polovini provedenoj van doma pokušavao odgonetnuti kakav mu je bio miris. Odlazak cementira prošlost kao zamisao i samim tim onemogućava potpuni povratak. Kako se vratiti u maglovitu pretpostavku o pripadnosti domu? Istu vrst emocionalne, kognitivne ili psihološke disonanse koju nalazim u tekstovima Rajka Grlića, pronalazio sam i u promišljanjima Mire Furlan, kojoj će uskoro godinu dana od smrti. Donekle izopćeni, Furlan i Grlić su se vraćali. Mira Furlan je kroz nekoliko uloga intertekstualno ispričala i svoju verziju priče, komentarisala sopstvena neslaganja s kolektivima kroz post-jugoslovenske flešbekove. Prije deset godina je ovako komentarisala pojam doma: „Jednom kad čovjek emigrira, kad napusti svoj ‘dom’, jednom kad se napravi taj korak odlaska cijela ideja ‘doma’ se relativizira i on prestaje biti geografskim pojmom. To postaje osjećaj, a također možda samo i iluzija. Uvijek smo stranci, zauvijek i svuda.“
Grlić i njegove kolege s FAMU-a te Karpo Godina, Slobodan Šijan i nekoliko preostalih filmskih radnika iste generacije su posljednji filmski Jugosloveni koji su prepolovili radni staž između stare države i novih rezervata u razvoju. Jugoslavija će s nestankom te generacije i zauvijek nestati iz fizičkog mizanscena. Taj sistem se i u knjizi doima, možda zbog paučine vremenskog rastojanja nataloženog na trepavicama, a možda i zbog neminovnog poređenja sa sunovratom nakon raspada, kao jedna zajebancija, polurazigrani performans koji dugo vremena neće biti moguće ponoviti. Jedna freska koja je pod jakim snopom svjetla uslovljena neumitnim izblijeđivanjem indeksikaliteta onog nečeg zabilježenog.
Peščanik.net, 12.01.2022.
JUGOSLAVIJA