Petog aprila 1992. zvanično je počela opsada Sarajeva, iako su borbe trajale neko vrijeme u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Tog 5. aprila su na protestima za mir usmrćene Suada Dilberović i Olga Sučić. Snajperom je pucano na ljude. Sutradan je Sarajevo već bilo u ratu a u ostatku Bosne i Hercegovine, gdje rat još nije stigao izbiti, ljudi su izašli na ulice da protestuju protiv nasilja. Ove fotografije su preuzete iz jednog amaterskog filma sa demonstracija šestog aprila 1992. godine. Na fotografijama sam i ja, skupa sa drugarima. 

Osjećam se prilično zbunjeno kada gledam materijal. Mašemo jugoslovenskim zastavama i Titovim slikama, pjevamo, skandiramo. Izgledamo sretno i zajapureno. Mnoštvo pitanja. Roditelji su me pustili da protestujem protiv rata? Tokom rata? Šta želimo, šta mislimo da će se desiti? Nažalost, sjećanje ponekad funkcioniše kao naknadno digitalizirani materijal. Što se više zumira, slika postaje zamućenija. Prijatelji koji zajedno sa mnom gledaju u kameru danas su razbacani svuda, uglavnom po Amerikama i Evropama. Sastajemo se ako i kada možemo, često na sasvim drugom mjestu od onoga gdje smo protestovali za mir u aprilu 1992.

30 godina kasnije, sve tri političke strane obilježavaju datume početaka rata na svoje načine. Heterogeni, fragmentirani i paralelni narativi se oblikuju već pune tri decenije i bilo bi suludo očekivati da će u dogledno vrijeme doći bar i do minimuma konsenzusa oko onoga „šta nam se to u stvari desilo“. Tri dominantna diskursa ipak ne govore u ime svih građana Bosne i Hercegovine. Postojimo i mi, istini za volju u velikoj manjini, koji pokušavamo ne tumačiti prošlost ni sadašnjost kroz jednostavnu optiku nacionalizma.

U sezoni „proslavljanja“ početaka rata teško je ostati hladne glave. Svakojaki klovnovi koriste priliku da se uteftere u historijske anale, melju bez zadrške, prave idolopoklonske performanse, bestidno prekrajaju svoje priče potpomognuti tuđom bestidnošću gutanja laži. Mimikrija i vašar stopljeni u maglu i blato revizije.

Selektivno sjećanje ne odlikuje samo „nas“. Ni kaljuga bestidnosti, ni bezvrijedni nacionalizam baziran na dimu i lomačama spaljivanja prethodnih paradigmi u korist novo-starih kolektivnih istina. Ni po čemu taj naš dio Evrope nije drugačiji od ostatka svijeta, pa ni po vulgariziranom pogledu unatrag.

Konstruiranje kolektivnih sjećanja kroz državne projekte stvaranja lieux de memoire, prostora sjećanja radi obilježavanja posebno bitnih mitskih trenutaka nije u stvari ništa neobično. Svaka država kroz slične rituale pokušava da historijsko sjećanje obnavlja i komunicira sa građanima. To se dešava kroz slavljenje praznika, dizanje memorijalnih centara, skulptura, gradnjom muzeja. Način na koji se to radi u fragmentarnoj Bosni i Hercegovini ipak češće percipiram kao još jedan simbolički šamar političkih, tj ekonomskih elita ljudima koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Nedostatak vizija za bolji život se najjednostavnije nadomješta pričama o slavnoj prošlosti.

Ove godine je recimo objavljeno da će se u Sarajevu „svečano otvoriti novih 100 metara tunela spasa“. Hodanje kroz tunel je trebao tih dana biti besplatan, tako da Bosanci i Hercegovci koji valjda nisu imali sredstava da prođu kroz istoimeni, što za vrijeme rata što danas, napokon mogu da vide taj hvalevrijedan turistički objekt. Tunel, koliko god bitan bio u povezivanju ratnog Sarajeva sa ostatkom države, dobro služi kao projekat mistificiranja prošlosti. Ne priča se više o švercu, o tome ko je i na koje načine mogao ući i izaći iz ratnog Sarajeva. Sjećanje se retušira zarad političkih poena i pakuje u neukusna svečanja otvaranja. Osim šetnjice tunelom, ovih dana se u Sarajevu mogao oprobati i koji recept ratnih specijaliteta. Zašto bi nekom 30 godina poslije uopšte palo na pamet da jede hranu pravljenu u neimaštini i ratu se, čini se, ne postavlja. Svečana otvaranja tunela, kušanja nekog ratnog recepta obezvrjeđuju i one preostale grame dostojanstvenog sjećanja na prave metke, granate i prave ljude pokošene u pokretu i trenu.

Pojeftinjavanje komemoracija, korištenje straha od drugog kao jedine – ili u svakom slučaju najjače – potpore konstruisanja identiteta žrtve se dešava na svim stranama de facto podijeljene Bosne i Hercegovine. Zastave koje su nacionalne stranke povezale u vezi s prvim stranačkim izborima u BiH prije 30 godina, još nisu raspetljane koliko god političke vođe uvjeravale „svoje“ narode u suprotno. Sve tri strane profitiraju vodeći zemlju nikud već tri decenije, a sekularna Bosna i Hercegovina danas zvuči samo kao oksimoron. Bakir Izetbegović je recimo, prije nekoliko dana, u ramazanskom intervjuu za televiziju Hayat gdje se skupa sa suprugom Sebijom Izetbegović podsjetio i rata, jasno i glasno rekao šta on smatra vezivnim tkivom Bosne i Hercegovine:

„Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci, da nema Bošnjaka ne znam do kad bi Bosna potrajala a vezivno tkivo unutar Bošnjaka je vjera. Da nema vjere mi bi polako izgubili identitet i rasuli se, ako bi se mi rasuli rasula bi se i zemlja. Izgubili bi ono što su naši preci radili što su držali hiljadu godina. Dakle mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu… ja nisam zabrinut za ovu zemlju.“

Osim zlobe u implikaciji da je vjera ono što drži zemlju na okupu, a ne politički amanet Izetbegovićevog oca koji je skupa sa Miloševićem i Tuđmanom ozvaničio politički apartheid u Daytonu, te naravno onog nedorečenog, da ateizam nije dobar za BiH, Izetbegovićeve riječi mi ovdje zvuče i kao naredba juniorskim snagama SDA. Umjesto „članske karte biblioteke“ koja viri iz prednjeg džepa, poželjno je biti viđen u prvim safovima u džamijama. No moj ateizam i sumnja u to da je vjera u današnjoj Bosni i Hercegovini ekvivalentna partijskoj knjižici neće naravno promijeniti ništa. Istina jeste da se mladi kadrovi treniraju kroz optiku nacije i vjere.

Dr. sci. Belma Buljubašić, vanredna profesorica na Odsjeku žurnalistike/komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu je već napisala izdašnu analizu ramazanskog intervjua s bračnim supružnicima i prvima u Bošnjaka. Buljubašić sjajno interpretira sve ono izrečeno i neizrečeno te naziva intervju estradizacijom religije u političke svrhe.

Sve te grahijade, izbori raznoraznih misica, turniri u malom fudbalu služe za zamagljivanje pogleda i narativa te konstruišu jeftine spektakle nebrige i nebitnosti u kojima se raznorazne „gazije“, rođene dobrano nakon rata šepure u džamijama i na crvenim tepisima te hvališu tajkunsko-političkim vezama sa odabranim familijama. Politički poltronizam mladih elita čini da mladež koja se ne prepoznaje u nacionalističkim teokratijama Srba, Hrvata i Bošnjaka odlazi iz zemlje. Poetesa Dijala Hasanbegović iz Sarajeva je prije nekoliko godina naslovila svoju zbirku poezije lucidnim i možda donekle proročanskim naslovom koji sažima masivni brain drain iz BiH: Neće biti djece za rat.

Gledajući ponovo slike i snimke s protesta iz 1992, pokušavam da osim gađenja i patetičnog samosažaljenja u sebi iskopam i rijetke trenutke autentične radosti i protesta koji toliko dugo traje bez većih promjena. Bunta koji je rastao paralelno sa prebrojavanjima i ukopavanjima u rovove. I kad se vraćam u vrijeme pred početak rata – potpuno naivno i dječje – nosim sa sobom par ranjenih sjećanja. Kraj 80-ih i početak 90-ih. Period uramljen u stripove, NBA i otkrivanje muzike kroz Omladinski program Radio Sarajeva, soundtrack lijenih popodneva dok mama pegla bijeli veš. U jednoj zemlji koja nikad nije dobila šansu, u kojoj su kolone mladih ljudi u šake dobili papovke i kalašnjikove da bi napokon u praksi ostvarili ono što su ih učili oznojeni nastavnici Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, te svi oni vojni oficiri koji su decenijama usplahireno maštali o ratovima i pogromima.

I još uvijek nalazim bunt i nepripadanje, između ostalog i u ovoj pjesmi u koju je – kao što Damir Nikšić jednom reče – Masa zapakovao to vrijeme bolje od bilo kakvog muzeja.

30 godina k’o 30 sekundi a moja istina još uvijek ovako zvuči:

Bijednih ideala, na dnu okeana
Najgore je biti stranac u svome plemenu

Podrška forumZFD

Peščanik.net, 19.04.2022.

SARAJEVO