Nosite li majicu s Lenjinom, mašete li zastavom sa srpom i čekićem na prosvjedima? Time činite kazneno djelo u Češkoj. Tako barem mediji i političari tumače izmijenjeni članak 403. Kaznenog zakona, usvojenog u prošlom izbornom razdoblju, a stupio je na snagu početkom ove godine: „Tko osnuje, podrži ili propagira nacistički, komunistički ili drugi pokret koji očito ima za cilj potiskivanje ljudskih prava i sloboda ili zagovara rasnu, etničku, nacionalnu, vjersku ili klasnu mržnju ili mržnju prema drugoj skupini osoba, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.“
Komunizam se tako slovom zakona izjednačava s nacizmom, a zagovaratelji to opravdavaju time što obje ideologije, kako kažu, propagiraju mržnju; nacizam, između ostalih, rasnu, a komunizam klasnu. Protivnici, pak, tvrde da je nacizam bez ikakve sumnje zločinačka ideologija i u teoriji i praksi, ali da komunistička ideja nije, da postoje različiti oblici komunizma i da je novi zakon udarac ljevičarskom pokretu i lijevoj ideji općenito. Kritičari smatraju izjednačavanje komunizma s nacizmom i politički i povijesno kontroverznim, što u konačnici ometa slobodu izražavanja i političkog djelovanja.
Desetine članova Mladih socijaldemokrata organiziralo je u Pragu ispred Ministarstva pravosuđa, u 11:55 sati (simbolično, pet minuta do dvanaest) novogodišnji događaj, pod nazivom „Prvo su došli po komuniste…“ Predsjednik Mladih socijaldemokrata Luděk Svoboda upitao je da li je propagiranje komunističkog pokreta javno čitanje Komunističkog manifesta, pjevanje Internacionale, pjesme Imagine Johna Lennona, izjava za medije da se prazni stanovi trebaju oduzeti, nošenje majice FC Slavije ili pijenje piva Heineken s crvenom zvijezdom?
Mladi socijaldemokrati smatraju da je zakonska formulacija vrlo nejasna, a krivično gonjenje značilo bi gonjenje svega ili ničega, te da je kriminalizacija komunizma napad na cijelu ljevicu: „Prije ili kasnije, socijalisti, socijaldemokrati, socijalni liberali, zeleni, pirati (članovi parlamentarne Piratske stranke, op.a.) i svi koji žele jednakost za sve ljude i pravdu u društvu naći će se na udaru“, napisali su na Facebooku.
Na primjedbe da komunistička ideologija per se nije zločinačka kao što je nacistička, pristaše izjednačavanja nacizma i komunizma naglašavaju kontekst koji bi trebao biti presudan u procjeni kaznenog djela. Kamil Nedvědický, pravnik iz Instituta za proučavanje totalitarnih režima u izjavama češkim medijima naglašava da nije upitna povijesna rasprava ili stručna interpretacija komunizma već aktivno propagiranje i odobravanje totalitarne ideologije i zločina.
Nedvědický ističe da, npr. prodaja predmeta s komunističkim simbolima ili javni nastupi moraju jasno predstavljati promicanje ili obranu komunističkih zločina, da bi mogli podlijegati kaznenom pravu. Procjenu će donijeti sud.
I Petr Blažek, povjesničar, ravnatelj Muzeja sjećanja 20. stoljeća naglašava presudnu ulogu konteksta, tužiteljstva i suda. Po njemu je neophodan uvjet dokazati da je motiv osobe bio širenje mržnje. „Ako netko ode na kostimiranu zabavu i obuče se kao Staljin, da bi bio osuđen, moralo bi se dokazati da je to učinio iz mržnje“, objašnjava Blažek i dodaje da nitko neće biti osuđen jer je uzeo zastavu Sovjetskog Saveza kao simbol Crvene armije i otišao odati počast borcima iz Drugog svjetskog rata.
Pravnik Pavel Uhl, međutim, smatra da informacija koju iznose mediji – da je podržavanje i propagiranje komunizma zabranjeno – netočna. On ističe da je već postojeća definicija kaznenog djela u pravnom sustavu „osnivanje, podržavanje ili promicanje pokreta koji očito ima za cilj potiskivanje ljudskih prava i sloboda ili koji potiče rasnu, etničku, nacionalnu, vjersku ili klasnu mržnju ili mržnju prema drugoj skupini osoba“, samo nadopunjeno dodavanjem fraze „nacistički, komunistički ili drugi pokreti“.
Prema njegovom mišljenju podrška pokretu koji je ispunio navedene parametre, bez obzira da li je nacistički, komunistički ili bilo koji drugi, bila je kriminalna u prošlosti i ostaje kriminalna i danas. Stoga se, smatra, zakon normativno nije promijenio.
Jedan dio pristalica izmijenjenog zakona tvrdi da se njime komunistička ideologija stavlja na istu razinu s zločinačkom ideologijom nacizma, jer je komunistički režim u Čehoslovačkoj bio zločinački i nelegitiman, osuđen je zakonima Češke Republike i ispravno je, smatraju, da se njegovi simboli ne mogu javno propagirati bez kaznenih posljedica.
Od 1. kolovoza 1993. u Češkoj je na snazi zakon o nezakonitosti komunističkog režima, koji su mnogi smatrali deklaratornim. Pristalice ističu da kažnjavanje propagacije komunizma u biti nije postojalo, jer bi se teško provodilo u praksi, a da novi amandman daje zakonskim institucijama jasniji okvir.
Povjesničar Blažek ističe da je postojala asimetrija u pristupu propagiranja komunizma i nacizma. Mišljenja je da je došlo vrijeme je da se nekoga tko poriče postojanje logora za uran u Jachymovu, gdje su ljudi umirali, tretira na isti način kao nekoga tko poriče plinske komore u Auschwitzu.
Kritičari, pak, ponavljaju razlike u ciljevima. Nacizam je od samog početka bio rasno genocidna ideologija; istrebljenje Židova, Roma i drugih naroda bio je njegov temeljni cilj, a komunizam je, na primjer, u čehoslovačkom kontekstu, klasna i politička diktatura u kojoj je masovni teror nastao kao posljedica funkcioniranja režima, a ne kao otvoreni program genocida.
Muriel Blaive, francuska povjesničarka koja se specijalizirala za povijest komunizma i postkomunizma u Srednjoj Evropi, posebno u Čehoslovačkoj i Češkoj, u komentaru objavljenom na češkom portalu lijeve orijentacije „Britské listy“ oštro kritizira izmjenu zakona. Po njezinom mišljenu kriminalizacija komunizma ne štiti demokraciju, već je potkopava i predstavlja političko i pravno minsko polje umjesto adekvatnog načina suočavanja s prošlošću. Blaive smatra da izjednačavanje komunizma i nacizma u zakonu može relativizirati povijesne zločine nacizma.
„Tvrdnja da su oba režima prouzročila usporedivu patnju nije samo povijesno netočna, nego i trivijalizira Holokaust. Podsjetimo se da broj žrtava nacizma u Čehoslovačkoj znatno nadmašuje broj žrtava komunizma (360.000 naspram 4.500). Sve žrtve komunizma zaslužuju empatiju i priznanje – baš kao i sve žrtve nacizma. Natjecanje u patnji nije put prema pravdi, niti je zamjena za istinsko povijesno razumijevanje“, naglašava Blaive i dodaje da je vrlo upitno da bi itko u današnjoj Češkoj Republici ugrozio demokraciju promicanjem komunizma. Za nju je pravi cilj ovog amandmana pružanje prilike institucijama kao što je Institut za proučavanje totalitarnih režima, Muzej sjećanja na 20. stoljeće i Platforma europskog sjećanja i savjesti – sve one su posljednjih godina izgubile javni kredibilitet i društveni značaj – da obnove svoj utjecaj gurajući u zakon usko definiranu, ideološki motiviranu interpretaciju povijesti.
Mnogi su se upitali kakav će utjecaj imati izmijenjeni članak Kaznenog zakona na postojanje Komunističke partije Češke i Moravske, KSČM, nereformirane stranke koja se nikad nije dovoljno jasno distancirala od staljinističke prošlosti i zločina koji su njezini prethodnici činili. I pored toga, ova je stranka u postkomunističkom razdoblju na izborima dobivala oko desetak posto glasova, a 2002. čak 18,3%, da bi 2017. pala na 7,8%, a 2021. prvi put ostaje izvan parlamenta, kao i na prošlojesenskim izborima u koaliciji Stačilo! (Dosta!) koja je osvojila 4,3%.
I na slučaju ove stranke Blaive pokazuje apsurdnost izmjene zakona, jer KSČM i dalje legalno postoji, dok Kazneni zakon kriminalizira ideologiju na kojoj se temelji njezin program. Dakle, zakon dopušta političkoj stranci sudjelovanje na izborima, dok istovremeno postoji mogućnost da se njezini predstavnici ili članovi kažnjavaju zbog podrške njezinom programu. Sve to, ističe Blaive, stvara značajan rizik pravne nedosljednosti i ugroze pravne države.
Po češkim zakonima samo sud može odlučiti o raspuštanju političke stranke na temelju prijedloga Ministarstva unutarnjih poslova. Nereformiranu komunističku stranku KSČM grijeh je računati u ljevicu, a na posljednjim izborima u jesen prošle godine zajedno s njom sahranjena je i najstarija – u postkomunizmu u pojedinim razdobljima najjača češka stranka – preko sto godina stara socijaldemokratska stranka, ČSSD koja je svoj grob počela kopati najprije sudjelovanjem u populističkoj Babišovoj vladi u prvom mandatu od 2017. do 2021., da bi se definitivno pokopala predizbornom koalicijom s proputinovskom KSČM i opskurnim desničarskim strankama u pokretu Stačilo!.
Zanimljivo je da Václav Havel, bivši predsjednik, svjetski poznati disident i dugogodišnji zatvorenik čehoslovačkog komunističkog režima nije bio za zabranu Komunističke stranke Čehoslovačke (KSČ), a poslije raspada zemlje KSČM i zabranu komunističkih stranaka općenito. Smatrao je načelno zabranu političkih stranaka opasnim za demokraciju i politički pluralizam. Podržavao je suočavanje s prošlošću drugim sredstvima: otvaranjem arhiva, imenovanjem zločina komunizma, moralnom odgovornošću i obrazovanjem.
Zanimljiv je još jedan aspekt na koji ukazuje francuska povjesničarka, a to je kako se u čekom društvu gleda na komunističku prošlost: „Što više vremena prolazi, češko društvo sve se više prikazuje kao kolektivna žrtva. Međutim, to neugodno pitanje suradnje s komunističkim (ili nacističkim) režimom, odnosno prilagodbe njemu gura u drugi plan i zgodno se zametne pod tepih. Kao što sam više puta pisala za Britské listy, Milada Horáková, (češka pravnica, političarka, osuđena na smrt 1950. u montiranom političkom procesu, op.a.) predstavljena je kao osoba ’ubijena od strane komunista’ umjesto da se podsjeti da ju je pogubio čitav aparat tadašnje čehoslovačke države.“
Indikativan je i odnos društva prema umjetnosti u tom razdoblju. Pavel Karous, kipar i publicist smatra da patrijarhalni, desni pogled koji dominira javnim prostorom u Češkoj veliki broj ljudi i tema izbacuje iz javnog prostora samo zato što su nastali u komunizmu ili su vezani za to razdoblje. To je bila umjetnost, a ne komunistička umjetnost, izjavio je je Karous uz opasku da pravog komunizma u praksi nigdje nije ni bilo.
Nije zgoreg podsjetiti da je koncem 2019. tada devedesetogodišnjem književniku Milanu Kunderi, koji je od 1975. živio u Francuskoj, nakon 40 godina vraćeno državljanstvo koje mu je oduzeo čehoslovački komunistički režim. Kundera je rijetko odlazio u domovinu, nije davao intervjue iz raznih razloga, a jedan je što su ga mediji 2008. proglasili suradnikom zloglasne tajne službe StB. Njegova supruga i dugogodišnja književna agentica, Věra Kunderová, je nakon nekoliko desetljeća šutnje u medijima u izjavi za jedan češki književni časopis rekla da je najveća greška nakon baršunaste revolucije što su češki disidenti htjeli izbrisati cijelo razdoblje komunizma, što su se odrekli naslijeđa praškog proljeća i što su cijelu eru komunizma stavili u isti koš.
„Iz perspektive disidenata to je, vjerojatno, bilo logično jer kad bi priznali da komunizam nije bio u svemu zlo, onda možda ne bi ispali takvi junaci i borci. Počeli ste iznova, ali ste time prekinuli važan kontinuitet“, istakla je Kunderová.
Što god miriše na ljevicu u Češkoj se proglašava neomarksističkim, komunističkim, totalitarnim, staljinističkim. U novu vladu populista i oligarha Andreja Babiša ušle su dvije ekstremističke stranke čiji se pojedini članovi mirne duše mogu nazvati neofašistima i neonacistima. Protiv lidera jedne od njih, SPD, Tomija Okamure, sada predsjednika parlamenta podignuta je kaznena prijavom za širenje rasne mržnje i netrpeljivosti, a drugog, počasnog predsjednika stranke Motoristi Filipa Tureka predsjednik Petr Pavel odbio je potvrditi kao ministra za zaštitu okoliša (pledirao je na šefa diplomacije!) između ostalog i zbog javnog podržavanja nacizma. Trump je uveo u Ameriku fašističke metode, zločine i nasilje na velika vrata, u cijeloj Evropi cvijeta desni ekstremizam, fašizam i klerofašizam, a češki mediji i javni prostor drve o opasnostima od komunizma. I to u zemlji koja nema parlamentarnu ljevicu, a faktički više i nikakvu.
U međuvremenu češka nakladnička kuća „Naše vojsko“ unatoč izmjeni zakona nudi u svojoj internetskoj trgovini niz predmeta s likovima čehoslovačkih i sovjetskih komunističkih dužnosnika: Gustáva Husáka, Klementa Gotwalda, Brežnjeva, Staljina. Vlasnik nakladničke kuće Emerich Drtina već je bio kažnjavan u prošlosti. Prošle godine sud ga je osudio na uvjetnu kaznu od tri godine s petogodišnjim uvjetnim rokom zbog prodaje predmeta s nacističkim simbolima i likovima.
Prema optužnici, Drtina je između 2017. i 2020. godine prodao više od 3400 šalica i više od 1000 majica s likovima, između ostalih, Adolfa Hitlera, Heinricha Himmlera i Josepha Goebbelsa. Također je tiskao kalendar s likovima Trećeg Reicha i objavio nekoliko knjiga kojima je popularizirao nacističku ideologiju.
Nakladničku kuću policija je i prethodno istraživala zbog majica i šalica s portretima Adolfa Hitlera i Reinharda Heydricha, ali je u ljeto 2018. slučaj zatvoren s obrazloženjem da nije počinjeno kazneno djelo, budući da je motiv bio samo profit u okviru gospodarske djelatnosti. A kad je u pitanju profit, nacizam ili komunizam, koga briga.
Peščanik.net, 22.01.2026.
ANTIFAŠIZAM
