Radio emisija 09.11.2012, govore: Dubravka Ugrešić i Miloš Ćirić.

 
Svetlana Lukić: Predsednika sportistu je smenio predsednik botaničar. Sa Andrićevog venca je stigla depeša da svi koji rade u državnoj službi, a drugih zaposlenih i nema, tokom cele nedelje uoči 11. novembra na vidno mesto treba da zataknu cvet Ramonda nataliae. Vlada i predsednik žele da se od ove godine, sve noseći Ramonda nataliae na reveru, u ruci, zubima… gde ko može, pridružimo državama i narodima koji toga dana slave pobedu u Prvom svetskom ratu. To je još jedan korak u pridruživanju porodici evropskih naroda, a i dobro je za nacionalni moral da se makar na trenutak setimo kako je biti na pobedničkoj strani. Među cvećarima i botaničarima, naviknutima na Koštuničin različak, još uvek vlada zabuna da li je novi srpski nacionalni cvet u stvari isto što i Ramonda serbica, endemska vrsta koju je otkrio Josif Pančić. Ako jeste, biće još veći poduhvat nabrati pola miliona tih ljupkih cvetića. Cvet koji je dobio ime po kraljici Nataliji je izabran jer ga zovu i cvet feniks: kada izgleda da je uveo i spreman za herbarijum, dve-tri kapljice vode ga smesta vaskrsnu, vaistinu. To našeg novog ljubitelja flore iz nekog razloga asocira na Srbiju. Ako imate problem da za svoj rever pronađete Natalijinu ramondu, zamislite kako bi vam bilo da su vlada i predsednik doneli zakon da novi državni praznik obeležavaju nekim drugim srpskim endemskim i ugroženim vrstama, kao što su cela Pančićeva omorika ili živi lešinar beloglavi sup. Inače, jednog od najpoznatijih primeraka beloglavog supa u Srbiji, po imenu Uroš Nejaki, ovih dana posle tromesečnog egzila u Poljskoj, na silu vraćaju kući.

Predsednik je pre nekoliko dana pekao rakiju, sada slaže herbarijum želeći da nam pokaže kako on, za razliku od prethodnika, poštuje svoja ustavna ovlašćenja. Za kršenje zakona i ustava zadužen je pomahnitali Aleksandar Vučić koji sa Dačićem, ili uprkos njemu, sprema čistku u MUP-u. Generalske epolete u policiji će leteti, navodno zbog afere sa prisluškivanjem, iskonstruisane ili stvarne, kao da to ima neke veze, i kao da osim nagađanja imamo načina da saznamo ko tu najviše laže. Ako na ovu vladu primenimo misaonu alatku zvanu Okamova britva, po kojoj je najprostije rešenje najčešće i tačno, onda dolazimo do zaključka i da jedni druge prisluškuju, ali i da Vučić želi da sprovede čistku među raznim uniformama i dovede svoje oružane formacije. To je shvatio i direktor Vojno bezbednosne službe Svetko Kovač, koji je juče na proslavi dana tog dela naoružanog naroda, zamolio Vučića da pod hitno donese zakon koji bi njega i njegove delije stavio pod civilnu kontrolu. Svetko je shvatio da se svilen gajtan sprema direktoru i generalima policije i voleo bi da ga sultan preskoči, makar u ovom krugu.

Nije mi jasno koje obaveštajne i kontraobaveštajne službe ratuju jedna sa drugom, koji rodovi policije sa kojim rodovima vojske, ali je jasno da preko njih ruke obaraju predsednik i potpredsednik vlade. Na Zlatiboru je situacija još neobičnija, tamo je juče sam sa sobom ruke obarao Mlađan Dinkić. Pre neki dan nam je sa olakšanjem saopštio da smo jesenas visili nad ambisom, ali da nas je on ekspertskom rukom uhvatio za kosu i izvukao na čvrsto tle, ali je već juče studentima ekonomije rekao da smo pred katastrofom. Plašio je decu pričama da ćemo do kraja godine imati “istorijski deficit” i “istorijski javni dug”. Veći javni dug od Srbije u ovom trenutku imaju samo Albanija i Mađarska, a budžetski deficit nam je najviši u regionu. Iduće nedelje dolazi delegacija MMF-a i Dinkićevo drugo ja se izgleda zabrinulo za ishod tih pregovora.

A šta za sve to vreme radi opozicija? Najveća opoziciona stranka se sa svojim bivšim članom, aktuelnim ministrom Goranom Kneževićem, otima za 160.000 evra. Sud je prošle nedelje oslobađajući Kneževića rekao da taj novac pripada DS-u i sada demokrati hoće natrag svoje evriće. Kažu da će ih dati u humanitarne svrhe. Međutim, njihov bivši član preko tvitera poručuje da će novac vratiti tadašnjim donatorima stranke, a “DS sam sve po spisku… vratio na prošlim izborima”.

Borba za mesto šefa najveće opozicione stranke završena je tako što je zlatna akcija DS-a pripala Draganu Đilasu, a zlatni padobran Borisu Tadiću. Zlatnim padobranom Amerikanci zovu astronomske otpremnine koje propale firme isplaćuju menadžerima koji su ih doveli do bankrota. I zlatne akcije i padobran i sve što sija, u LDP-u su oduvek bili u rukama jednog čoveka – to nam sa zakašnjenjem od nekoliko godina saopštava jedan od osnivača ove partije Nenad Prokić. Do pre neki dan najverniji i najteatralniji samuraj Čedomira Jovanovića, Nenad Prokić je poslao pismo gradu i svetu i odjahao u zalazak sunca. Više neće da bude ni samuraj, ni ronin, nego samo obični, kako kaže, ljubavnik Slobode. Usledila je serija pisama uvređenih i poniženih članova LDP-a koji otkazuju poslušnost donedavnom gospodaru. On se nije potresao, jer zna da mu u ovoj zemlji nisu neophodni ni članovi, ni simpatizeri, ni birači da bi imao stranku i poslanike. A i na vreme se pobrinuo za zlatne padobrane.

Ove nedelje su se, osim otkrivanja Ramonda nataliae i pobede Đokovića nad Congom i Marejem, desile još neke dobre stvari: Amerikanci su izabrali Baraka Obamu a ne Mita Romnija. Sve te žene, Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, homoseksualci, intelektualci, radnici… znali su da Romni ne dolazi u obzir, znali su između čega biraju. Obama im je posle pobede govorio o onim stvarima za kojima milioni Amerikanaca još uvek čeznu; zbog toga su i izašli na izbore, uprkos očaju zbog ekonomske krize. Bilo je uzbudljivo gledati sve te ljude koji su slavili Obaminu pobedu. Tog trenutka su zajedno sa njim poverovali da još uvek nije došao kraj američkom snu, srednjem sloju, porodičnim vrednostima, jednakosti ljudi… Dok sam ih gledala kako sa uzbuđenjem, makar te večeri, sa Obamom kreću na još jedno putovanje u potrazi za snom, setila sam se Stendalove definicije usamljenosti: usamljenost nije u tome što smo sami, nego u tome što više ne postoji ništa za čime čeznemo.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je jedan od naših najmlađih sagovornika, politikolog Miloš Ćirić.

Miloš Ćirić: Kad Obama izađe i počne da priča o ‘našim očevima osnivačima’, on priča o nečemu što se dogodilo pre 200 godina. On sebe posmatra kao čuvara nekakvih vrednosti. I zašto on u svakom svom govoru obavezno ima deo ‘svi smo mi jednaki’? To je toliko jednostavno, a rezultat tog političkog stava je da posle ovih izbora imate najveći broj žena senatora, među njima novu senatorku koja je otvoreno homoseksualne orijentacije, da imate legalizaciju ovoga i onoga, po raznoraznim državama se otvaraju pitanja. Gledajući to, stvarno imaš utisak da prisustvuješ nekom savremenom svetu. Iz naše perspektive govoriti o reformi zdravstvenog sistema u Americi je stvarno potpuno sumanuto.

Mi polazimo iz situacije gde upravo tih osnovnih, ljudskih vrednosti nema. Obzirom da ih nema, a one su temelj modernog društva, onda ne možete da se čudite kada se okrenete oko sebe i vidite da ste u jednoj jazbini. U toj jazbini su se sada rastrčali svi, što vukovi, što štakori, što pacovi, i sad ujeda ko gde stigne, boreći se za to na kom će mestu u lancu ishrane biti. Imati pred sobom primer koji govori da je drugačija zajednica moguća, a živeti u zajednici koja je međusobno u ratu, je poprilično stresno. Čoveče, pa ovo je taj trenutak, ovo se dešava u istoj godini, to je nečija realnost. I onda se normalno pitaš ‘pa, čekaj, što to nije i moja realnost’. Naš kontekst je potpuno izmešten iz ove realnosti.

U Srbiji nije više pitanje toga da li postoje teme i da li je došao kraj svih tema. Došao je kraj politike, ja sam to tako nazvao. Zapravo, nemate više prema čemu da se odnosite. Ne mogu ja sada da izađem i komentarišem nešto što je postupak koji dolazi ni iz čega. To nije politika. Imali smo jedno formirano mnjenje o tome da politike ovde zapravo ima i svi smo duvali u taj balon koji se sada naprasno izduvao. Poverovali smo u jedan konstrukt koji je zasnovan na fikciji, kao što nam je Ustav zasnovan na fikciji, tako nam je i taj stav zasnovan na fikciji, jer ovde politike više nema. Umesto politike, imaš jednu kartelizovanu političku scenu koja se lažno predstavlja. Mi njima i dalje tepamo i zovemo ih ‘političke stranke’. To su interesne grupe, grupice ljudi koji su duboko kriminalizovani i korumpirani i koji koriste javne resurse i javnu stvar za svoje lične potrebe. I to je to, nema šta sad da to zovem političkim sistemom, kakav politički sistem u Srbiji postoji? Pa, čekajte, je l’ mi imamo neki nazovi Ustav koji treba u startu odbaciti, jer kažem, zasnovan je na fikciji. U toj preambuli može da piše i da je Portoriko deo Srbije, pa da se onda tako odnosimo prema tome – Portoriko će zauvek biti deo Srbije i okej.

Ako je sve što radite zasnovano na magli i fikciji ne možete da očekujete dobar rezultat, osim za one grupe koje tu ‘politiku’ sprovode. To je jedna laž koju su oni progurali tako što su uspeli da potplate više od pola ove države i javnog prostora da pumpaju tu priču kako je to neka sad razlika između DS-a i SNS-a, kako ove primaju u socijalističku internacionalu itd. Pa kažu, ‘tu postoje razlike u ideologijama’, kojim ideologijama? To je situacija iz koje mi treba da krenemo u nešto. A ne da, to je ovo što su mnogi pričali, jedva čekamo reformu DS-a, pa će tu sad nešto da se desi, pa evo, mi ćemo da pomognemo. Pa, čekaj, jeste vi normalni? Kakva reforma DS-a? Oni svi treba da budu procesuirani prvo, pa onda da idu u reformu, ustvari, tako da se reformišu. Sada se pootvaralo toliko tema koje su u vezi sa DS-om i to je dobro, jer inače se to ne bi pokrenulo. Oni su bili nosioci ideje da nada postoji, da mi nekakvim tromim, smotanim i malim koracima ipak idemo napred. Nikuda mi nismo otišli od 2003. godine do danas. Sagledati tu stvar na taj način mislim da bi moglo da pomogne da se kaže ‘dobro, hajde onda da krenemo od neke nule’.

Evropska opcija se raspala ubistvom Zorana Đinđića i tačka, te se u tom smislu stvarno ne uzbuđujem preterano oko toga kad ovi počnu ‘konkretno’ da nabrajaju šta će oni navodno da urade na putu ka EU. Stvarno me to ne zanima, nije me zanimalo ni kod DS-a, zato što je DS propustila istorijsku šansu da sve to uradi. Ne kažem da bi proces bio završen, ali ovo oko čega se kao društvo okupljamo, to je moglo da se reši. Moglo je da se zasadi nešto, pa da se to neguje i gaji, a ne, šta si ti radio – ti si rehabilitovao devedesete godine, Miloševićeve i Šešeljeve naslednike i sad kukaš što su ti isti došli glave jer su došli na vlast. Pa, da su se otvorili svi procesi koje je trebalo otvoriti i protiv Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića i Ivice Dačića i svih tih ljudi, što je DS sve imala u šaci, njih danas verovatno ne bi bilo na tzv. političkoj sceni Srbije. Ili bi ih bilo, ali bi podsećali na ove ludake iz DSS-a. Evo, i njima tepam, jer se percipiraju kao neki mračnjaci, neki poludeli kaluđeri, što je pogrešno. To su sve krivična dela, krivično delo do krivičnog dela sedi tamo.

Boris Tadić sada izlazi i kuka što je izgubio izbore, ide redom po medijima i plače kako su njega zavadili s narodom, kako on ništa nije hteo loše, pa ne, mislim, taj neki potpuno kretenski kompleks me posebno iritira zato što više ni ne znam ko se na to prima. Snežana Malović, ne znam ko, ne mogu da shvatim da neko i dalje u to veruje i da neko i dalje može da brani celu tu ‘garnituru’, kako se oni međusobno nazivaju. To jeste tačno, to je garnitura i to je kriminalna grupa, to nije politička stranka. Znači, ne možeš ti da sakupiš 20 ljudi od kojih je 20 u prekršaju i da to zoveš političkom strankom. Pa, dobro, hajde, zovi, možeš da zoveš i udruženjem kardiovaskularnih hirurga, ali ne znam da li će neko da ide kod njih da se leči. To se sada razbija, vidite da se tu zapravo sve vreme ponavlja ono što je bila i glavna ideja belih listića – razlika nema, to je sve deo jedne iste pokvarene slike. U čemu se onda sastoji moja odgovornost prema ovom društvu? Da pristanem na zločin i na rehabilitaciju zločina od 1941. pa na ovamo?

Diže mi se kosa na glavi kad čujem ogroman broj ljudi kako javno pati za Tadićem, za Čedom Jovanovićem, pa je opet kriv beli glas. Mislim, Teofil Pančić seo na taj beli glas, on ne namerava da ustane nikada odatle. Mislim, da li ti imaš neku drugu temu? I ne samo on, nego cela ta ekipa, daj, bre, ostavi me više na miru, daj mi neku drugu temu. Rekao sam pedeset puta o tome šta sam imao i gotovo. Odmah viču – Vesna Pešić! Ma, Vesna Pešić nije beli glas, za početak, ona se izjasnila između dva predsednička kruga za koga glasa. Mislim da je ona napravila pogrešnu političku procenu između dva kruga izbora. Videla je da su ovi osvojili na Republici dovoljno, pomislila je da će uspeti da formiraju vladu, videla je da se sprema drugi krug izbora i ona je to i rekla 78 puta do sada – ja sam glasala za ovog da bih razbila tu koncentraciju vlasti koja se skupila u rukama jednog čoveka koji se zove Boris Tadić. Međutim, desilo se ono na šta ona nije računala i što je možda sad tema da je to bila njena pogrešna politička procena, a to je da oni nisu uspeli da formiraju vlast pa smo dobili isto, samo su promenili kape.

Sad Vesnu Pešić posmatraju kao nekakvu predsednicu belih glasova. To prvo nije tačno, a drugo, niko je od belih glasača tako ne percipira. Zato što je to potpuno individualna inicijativa, to su neki ljudi koji su odlučili da tako glasaju po svojoj savesti, iz nekih svojih razloga. Nemoj ti meni sad tu da stavljaš nekakvog vođu. Druga je stvar što su mnogi probali da postanu vođe tog nazovi pokreta. To ni nije pokret, ali jeste jedina novost koja se desila u prethodnih deset godina u Srbiji. Odjedanput se pojavljuje izvestan broj ljudi koji nije veliki, ali nije ni mali, i koji odlučuje da jednostavno iskaže svoje nezadovoljstvo jer politike ovde više nema. Ja sam iz tog razloga bio beli glas, ne zato što mi je tako rekla Vesna Pešić ili ne znam ni ja ko. S druge strane, argument u vezi sa Vesnom Pešić vam pada u startu jer ona uopšte nije beli glas, a to se nekako super zakamufliralo, uh baš je ovo zgodno, ajde sad svi na Vesnu Pešić. Hajde sad da nađemo neku zanimljiviju temu, jer ih ima, ali pošto se stiče utisak da ih navodno nema onda hajde to što je najlakše. U tom smislu je taj konstrukt opasan.

Kad se vratimo na Ameriku i na sve ovo o čemu pričamo, pogledajte ovu strašnu oluju koja se tamo desila. Kada se dešavaju takve stvari, a njih će biti sve više zbog posledica globalnog zagrevanja, imate primer gradonačelnika Njujorka koji kaže ‘ne, ne, ja se do sad nisam izjašnjavao, ali sam odlučio da glasam za Obamu zato što on priznaje posledice globalnog zagrevanja’. To je tačka na kojoj oni prave izbor. I sve vreme gledate te slike, taj užas i najave da dolazi oluja, da će da počisti pola istočne obale, da im preti jedna strašna opasnost. Tu vidite tu neverovatnu organizovanost, uvezanost svih nivoa, i vlasti i među građanima. Dok sam to gledao, sve vreme sam se pitao šta bi bilo da se ovo kod nas desilo, šta bi se desilo da Sendi prođe kroz Srbiju. Pa, ispunilo bi se ono proročanstvo – svi bi Srbi stali pod jednu šljivu. Prvo što bi se međusobno poubijali, a uz to mislim da bi ovi svi sa vlasti negde zbrisali. Kao ono kad je cenjeni, visokopoštovani i žaljeni Tadić pobegao u Rumuniju kad su palili Beograd. Ide Sendi, pakuje se državni vrh, odlazi na neko lepo mesto dok oluja ne prođe, posle dođu i to je to. Pa, Tadić je to sve vreme radio, kad su bile one poplave po Srbiji pa kad on posle ide i pokazuje na one džakove, niste ovo dobro stavili. Ne, ne, samo da nas zaobiđu prirodne katastrofe, nekako ćemo se izvući, ali ako nas to snađe, nema nam spasa, nema ovde ko to da organizuje.

S druge strane, i opet se vraćam na to, mi se kao pojedinci ne osećamo kao deo jedne šire slike koja treba da se spasi. Pogledajte, ako ništa drugo, crne hronike i šta se radi na dnevnom nivou, o čemu ćute sociolozi, antropolozi i profesori univerziteta. Ne bavi se taj sociolog time da kaže ‘čekaj da vidim, jeste li vi svesni koliko je porastao procenat samoubistava među mladima u Srbiji’, što je potpuno nečuveno, koliki je uopšte broj samoubistava u ovoj zemlji. Zatim, porodično nasilje se kod nas posmatra kao neka trivija, to je ono – pre vremenske prognoze ide da li je ovaj ubio ženu sekirom ili ona njega, upucao sina pa sebe… Zamislite tu količinu besa koji se nagomilao da ga strefi jedna Sendi. Mi oluju ne bismo ni dočekali, mi bismo se preventivno poubijali. Ja sam očajan kad to kažem, ali mi je malo i smešno, jer stvarno imam taj utisak, ej, nemoj nešto sad tu da pukne, živim na petom spratu, pa otkud znam da li ću da stignem do podruma. I ja sam počeo tako da razmišljam, uopšte se ne obazirem na druge oko sebe, ne, beži, spašavaj se, čuvaj svoju glavu, valjda ćeš i ti da stigneš pod tu šljivu, pošto nam je ta šljiva ustvari politički ideal i svaki drugi. Ako uspeš da se smestiš pod tu Tarabićevu šljivu – odlično, ima nas dvadesetak i mi ćemo da krenemo sve ispočetka.

DS danas ne ume da bude opozicija, a podsećam da je to stranka koja je većinu svog političkog delovanja u istoriji provela kao opozicija. Pritom, kakva je DS onda bila, ko je sve činio tu stranku, a danas imate esenciju DS-a i bivše ministre koji sede u Parlamentu kao po kazni. Pratim kako se ponašaju dok ovi izlažu i dok ih optužuju, verovatno s razlogom i s pravom, oni gledaju u pod, neprijatno im je što su tu. Njima je poslaničko mesto i biti poslanik stvarno dno života, ispod toga nema. Za njih ni nema, njima je poslaničko mesto u toj hijerarhiji kriminala i korupcije ustvari to, i sa tog dna sad ima tu da se stidim jer sam, zamisli, narodni poslanik. Naravno, neću nikada uzeti reč, naravno, neću odgovoriti na to što ovi pričaju, ne zanima me. Većina njih čak ni ne sedi u sali. Nešto se međusobno domunđavaju, smeju, kao ha-ha-ha, super smo mi, mi smo i dalje ekipa, držimo se… Onaj nesretni Mirko Cvetković, što je opet konstrukt da je on neki nesretni čovek, on je vrlo odgovoran za svoje ponašanje i trebalo bi da odgovara za to, ali on isto onako sedi potpuno izbezumljen i ispran. Postavljaju mu pitanje, on ne zna odgovor, bivši premijer koji danas ne zna odgovor, koji bi trebalo da puca iz svih topova na novu vlast i da kaže ‘ne, ne ne treba tako, treba ovako’. DS nije mogla da se dogovori ko će da im bude predsednik poslaničkog kluba. Dragoljuba Mićunovića takođe percipiranog kao nekog nesretnog starog čoveka, a koji takođe ima veliku ulogu u svemu ovome, su na to mesto postavili praktično na silu. On je rekao ‘ma, nisam ja hteo, deca me teraju, pa hajde da uzmem ja, kad neće niko drugi’. Neće niko da bude predsednik poslaničkog kluba najveće opozicione stranke u Srbiji i oni su kao moja alternativa, ja za njima treba da patim.

Ne samo da postoji mogućnost da će oni vrlo brzo ponovo da se vrate, nego oni na to i igraju. Ostavili su to korito trulih jabuka, ovi sad tu nešto grizu, traže to još malo što je ostalo zdravo da uzmu i stave u svoj džep, dok ovi sede čekajući svoj ponovni trenutak, jer nema ko drugi da dođe. Napravili su takav sistem da nema ko drugi da se pojavi, ali opet, kad pogledate unazad, ništa to mene ne čudi. Ja se čudim ovima što se čude. Pretendujem da koristim mozak svaki dan, to sve ima neku svoju unutrašnju logiku, a oni se sada ponašaju kao jedna banda iz ćoška i tamo u senci sede i ćoškare, guraju se laktovima, podsmevaju se ovima i čekaju njihovo vreme da se vrati. I njihovo vreme će se vratiti pre ili kasnije. To sad već zavisi od toga kad ćemo da bankrotiramo, sve političke odluke su usmerene na to – sve ćemo da uradimo samo da ne bankrotiramo pod mojom vlašću i dok sam ja na navodnoj straži. A šta ja čuvam? Jedan razbijeni i opljačkani sef, ne čuvam nekakve vrednosti, kao Obama.

Ne, nas se vrednosti ni ne tiču, a ovi koji se predstavljaju kao da ih se tiču, poput Čedomira Jovanovića i LDP-a, oni se takođe raspadaju, to se sad jasno vidi. Jedno je kad iz stranke ode neko ko se tu priključio kao nezavisna ličnost, a drugo je kad ode jedan od osnivača, kad ode jedna tako epska ličnost kakav je Nenad Prokić. S druge strane, to sve što Nenad Prokić priča danas, mogao je da priča i pre pet godina kada su neki od nas o tome takođe razgovarali i pre par godina kada je napadao i ovu emisiju i Peščanikov sajt i ljude koji sarađuju sa Peščanikom da su oni jedna, kako je to zvao – ‘zloslutna pojava’ – koja je ukazivala na iste probleme o kojima on govori danas. Čedomir Jovanović sad preuzima njegovu ulogu od onda. To je stvarno bilo ultrakomično kad Jovanović na rođendanu svoje stranke kaže – ne, ne, mi ćemo na ove optužbe odgovoriti još većim radom. Ustvari se bore za svoj sitni, bedni interes koji im je bacila DS kao kosku. LDP je pokvarila DS, ja sam glasao za LDP ne samo što je izgovarao dobar tekst, nego zato što se videlo da postoji neka namera, postoje neki ljudi. Kako je to krenulo da se rasipa – pa, tako što je to takođe struktuirano totalitarno, pa ovi niži slojevi, oni nisu ni stigli do te koske koja je bačena vrhu. A pošto je koska bačena vrhu oni su to zagrizli. Ne možeš da laješ kad imaš kosku u ustima. Stvarno se čudim zašto se ne pripoje DS-u, šta čekaju? U čemu je razlika?

Isto se pitam u čemu je razlika između Tomislava Nikolića i Borisa Tadića. Obojica negiraju genocid, to je meni bitno. Ne zanima me njihova politika agrarne reforme. Šta radi Boris Tadić? Pre dve nedelje gostuje u Nedeljom u dva na hrvatskoj televiziji, pa onda kaže ‘ja ću kao političar sačekati sa tumačenjima toga što se dogodilo, dok ja kao privatno lice imam neki stav’. Vrlo je interesantno da on pravi distinkciju između sebe kao privatnog lica i sebe kao političara. To je kao ono kad Vuk Jeremić nastupa u određenom, kako on kaže, kapacitetu. Pritom, oni se izjašnjavaju na temu koja je, kako bih rekao, baš nebitna, i onda Tadić još kaže da će sačekati sa tumačenjima dok se ne završe sve pravne procedure. Ne znam kako ga ovaj novinar nije podsetio da su se sve pravne procedure završile. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju 2004. godine je u procesu protiv Radislava Krstića njega osudio na 35 godina zatvora za genocid u Srebrenici. Međunarodni sud pravde 2007. godine je utvrdio da je u Srebrenici izvršen genocid i proglasio Srbiju odgovornom zbog nesprečavanja tog genocida i nekažnjavanja pojedinaca, što može da se tumači da je Srbija krila optužene za genocid u Srebrenici, kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Pa, za čijeg vremena i vakta se to dešavalo? Pa, za vremena tog istog Borisa Tadića koji sada kao privatno lice ima nešto o tome da kaže, a to baš stvarno ne bi sad jer žuri na koncert Miroslava Ilića.

Kad ste vi čuli Čedomira Jovanovića da je izgovorio bilo šta smisleno o Kosovu, a da to nije 2007. ili 2008. godina, mislim na onaj govor njegov u Skupštini? Čedomir Jovanović je povukao svoju izjavu o tome da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Je l’ onaj intervju sa Dodikom bio nekakav marketinški trik, šta je to bilo? Pa onda ide kod Danice Vučinić u emisiju, lupa šakom o sto, ona žena ne može da veruje šta joj priča – ‘nisam ja to rekao, kad sam ja to rekao, kad sam ja to rekao…’ Pa, čekaj, čoveče, da li je moguće da ti mene stvarno sada praviš idiotom da ja to nisam čuo i da ti to nisi izgovorio? Pa, čega se mi onda igramo ovde? On je povukao izjavu koja je ključna za njega i za njegovu stranku. S druge strane, bavi se rehabilitacijom jednog četničkog vojvode i jednog četničkog vođe, bavi se rehabilitacijom Draže Mihajlovića. Uveo je SPO u LDP, a da ne govorimo o tome da jednu jedinu reč u kampanji o političkoj pozadini ubistva Zorana Đinđića nije izgovorio, niti uopšte o celom tom slučaju. To je pitanje na kome oni padaju.

Ove tri stvari – genocid u Srebrenici, etničko čišćenje na Kosovu, atentat na Đinđića. Tu se vide vrednosti o kojima treba da raspravljamo. Je l’ smo mi antifašističko društvo ili nismo, da li smo mi pravna država ili nismo, je l’ smo svi jednaki pred zakonom ili nismo, kad se radi o političkoj pozadini ubistva Zorana Đinđića. Je l’ može sud da bude do te mere instruiran da pravi potpuno montirane optužnice i da namerno isključuje ljude koji su očigledno bili umešani u to? I ko to sve radi? Pa, to sve radi Boris Tadić. Dakle, bilo je jasno i onda, samo se sada to otvorilo kao tema, jer on konačno nije tu da to i dalje zataškava. Pojedinci u toj stranci, to što tvrde da imaju najškolovaniji kadar i tako, to me ništa ne zanima, pali ste. Uostalom, koji je to najškolovaniji kadar, šta su to oni postigli, u kakvom je stanju ekonomija ove zemlje? Pa, to su valjda neki rezultati. Božidar Đelić i dalje priča onu njegovu priču o tome kako je išao u sve svetske korporacije, odustao od lepog života na Zapadu da bi pomogao Srbiji. Pa kako si joj pomogao? Pomogao si sebi, nisi pomogao Srbiji. To sad zvuči preekstremno, nije tačno da oni nisu ništa nikada uradili, ali hoću da kažem, nebitno je pred ovim, pred temama koje su zapravo teme, sve drugo su opšta mesta. Iskreno verujem da se oni raduju kad pominjemo opšta mesta, da je njima baš super kad ja sad uhvatim i kažem – aha, čekaj da vidim šta je izjavio Nikolić dok je pekao rakiju u šajkači i adidas trenerci pre nedelju dana, pa će to sad da bude tema. Pa, to nije tema, šta si ti očekivao drugo od četničkog vojvode, od čoveka koji je vodio dobrovoljce u rat u Hrvatskoj? Šta ti očekuješ od Ivice Dačića, portparola genocida? Tako treba da ga zovemo, on je to. Sada se sa svih strana čuje da se vraćaju devedesete, pa one nigde nisu ni odlazile, to se samo zakamufliralo. Boris Tadić i DS su to dozvolili, nisu popunili rupe, a to je sve trebalo zatrpati, posaditi nešto novo da niče, a ne još više rovariti, pa se sad čude što su svi pacovi pojurili napolje. Pa, dao si im prostor, legitimizovao si ih i rehabilitovao, usput i jednako koliko i oni negirao njihove zločine.

Koji su naši kriterijumi u odnosu na diktaturu? Okej je kad je to Boris Tadić i Miki Rakić, a nije okej kad je to Toma Nikolić i Aleksandar Vučić? Koji je to princip, mislim, šta je problem sada, a nije bio ranije? Šta je novi problem u Srbiji? Pa, otkud to uzbuđenje sada, otkud tolika napetost? Pritom, i to je sve na neku silu, to je sve glumljeno. Diže se panika – prisluškuju predsednika, prisluškuju prvog potpredsednika vlade – pa, prisluškuju pola miliona ljudi pored toga, pa nikoga nije briga. 400 hiljada ljudi u ovoj zemlji se svakog dana prisluškuje i građanine proevropske orijentacije tebi je to okej, pa ne prisluškuje se od prekjuče od kad je došao Tomislav Nikolić. Taj sistem je već bio uspostavljen, oni su samo došli da to naslede i to je to, da prođe njihov red, pa da se ovi vrate. Ovaj će sad da uzme da hapsi, pa dobro, neka hapsi, doći će neko pa će njega da hapsi. I to je jedino što će tu da se kao dešava. I čuveno pitanje – kako komentarišete sto dana vlade? Pa, da li ste vi normalni? Hajde da ocenimo sve to i kad završimo sa ocenjivanjem da se pokupimo i odemo kući i da gleda svako svoja posla i pazi da ga ne ujede nešto ispod kreveta, jer su nagrnuli sa svih strana.

Čujem da se okolo formiraju nekakve grupe, neke nove kvazistranke, neke nove fatamorgane u koje ja sad treba da verujem. Trenutno se bavim odgovaranjem ljudi da pristupaju u nove stranke. Pa, da li je moguće da smo svi poverovali u to da je jedini način da se organizujemo ako uđemo u tzv. političku stranku? Sad će mene nekakvi Zorani Živkovići da vade, ej, i ja treba da kažem – evo, ja ću da uložim svoje znanje, energiju i mladost za tebe, čoveče, da operem tvoju biografiju. Ma ne, ti misliš da sam imbecil. Stalno pitam, je l’ postoji neki drugi način? Kažu, ‘da, ali koji je način dovoljno efektivan’. Pa, šta sad ti meni pričaš o efektivnosti! Efektivniji u odnosu na šta? Šta si ti to drugo probao, pa da znaš da nije efektivno? Ne, nego si video kosku tamo, pa trčiš da je zagrizeš. Pa idi, trči, nema problema, ali nemoj da se stvara opet nekakva iluzija o tome da je u ovom društvu danas moguće formirati političku stranku koja nije nastala na jednom građanskom okupljanju oko nekoliko stvari. Te stvari su – da se promeni Ustav, Zakon o političkim strankama, izborni zakoni, ceo taj deo sistema koji utiče na tu vrstu udruživanja, pa onda da pričamo o vrednosnim osnovama tog udruživanja. A ne ti meni već izbacuješ da ćeš ti u ovom sistemu kao nešto da promeniš, kao što je Čanak išao u Veliki brat da sa dna pokaže koliko je to dno, jer on je kao iznad svega toga. Nova politička stranka nije tema. Zoran Živković je čekao poslednji trenutak da vidi šta će da odluči Glavni odbor, aha. Sad se svi pravimo kao da ne znamo šta će biti – jao, što je neizvesna sednica Glavnog odbora, šta će Tadić da kaže, da li će uspeti da se ne pocepa stranka, jer to je strašno važno. Pa, jeste strašno važno za njih, jer zajedno će lakše da dođu gde su bili i da nastave to što su radili.

Poklopilo se tako da je današnji datum dosta važan za temu koju smatram najbitnijom i koja bi, verujem, da se o njoj govori, da se razvija i otkriva, donela promene u našem realnom političkom životu. Govorim o pobuni Jedinice za specijalne operacije koja se dogodila pre 11 godina. U novembru 2001. godine na današnji dan uhapšena su braća Banović. Njih su uhapsili pripadnici JSO-a u Obrenovcu. Braća Banović, za one koji ne znaju, bili su najsuroviji stražari logora Keraterm u Bosni kod Prijedora, oni su u vreme otvaranja logora Keraterm, koji je bio samo jedan od logora u Bosni, bili pripadnici vojske Republike Srpske. U tom logoru, mučili su, na mestu ubijali i na sve moguće načine zlostavljali zatočenike kojih je bilo, različite su procene, negde između 1.500 i 3.000 ljudi je prošlo kroz čini mi se taj logor, a kroz sve logore preko 7.000. Zatvorenici u logoru Keraterm su uglavnom bili bosanski muslimani, bio je i određen broj bosanskih Hrvata. U trenutku kada se to dešava braća Banović imaju 23 godine.

Sve što se danas dešava liči na neki udaljeni šum kome mi neprestano prisustvujemo, često od strane onih koje percipiramo kao ljude koji su uvek bili na antiratnoj strani. Taj tekst se potrošio, priča se prosto razvodnila. Grozan je taj primer, ali pomenuću ga sada – sećam se kada sam počeo da studiram, tu na potezu od Slavije pa do Knez Mihailove ide tako svaki dan jedna žena sa onim ponudama za pozorište. Ona prilazi ljudima i uvek je to pitanje ‘da li volite pozorište’. Sećam se te žene kad sam krenuo da studiram, svaki put kad tu prođem ona je jako živahna, animira me, ona obavlja taj neki svoj posao. Kako su godine prolazile ja i dalje praktično svaki dan srećem tu ženu, koja je postala deo ulice i grada, ali ona je u međuvremenu očigledno psihički dosta popustila. Vi sada vidite tu osobu koja i dalje prelazi taj isti put svaki dan i u tim međuvremenima dok nekoga ne zaustavi ona bukvalno bunca. Trese glavom, nešto sama sa sobom raspravlja, gleda u torbu, stavlja torbu na rame, stavlja je u ruku i onda kad nekoga spazi, to je trenutak njene koncentracije, ona potpuno tačno izgovara isti tekst kao i pre sedam godina. Ona je jedino tada u stanju da racionalno posmatra stvari i da izgovori to kao mašina. Čim joj kažeš ‘ne, nisam zainteresovan’ ona se vraća u svoje buncanje.

I to meni liči na to, moramo da promenimo priču ako nećemo da poludimo, jer svi ti ljudi potpuno tačno izgovaraju tekst kad treba, a u međuvremenu se raspravljaju sami sa sobom i međusobno. Tu nema nikakve koordinacije, nikakvog rezultata, s druge strane, nikakve dinamike, to ništa ne pokreće. Stvarno mora da se krene od nekud, od neke nule. A ne ovako – sto puta padaš, sto puta ustaješ misleći da nisi sto puta pao. Pa, ne, mora ispočetka. Nakrivo smo sagradili temelj, pa smo nakrivo sagradili prizemlje, pa prvi sprat, pa drugi, pa peti, pa se čudimo što se sad to raspada. Ne možeš sad od petog sprata da gradiš kako treba, moraš sve to da srušiš, da počistiš te pacove ispod i da lepo na jednoj zdravoj zemlji nešto počneš da gradiš jedno po jedno, pa polako, kad stigneš. To se nadovezuje na ove takozvane političke stranke, ne možeš od petog sprata kuće koja se ruši da praviš soliter, pa sve da si i Dragan Đilas, pašće to. Bojim se kad se to bude desilo da onda više neće biti nikoga da to čak ni počisti.

Svetlana Lukić: U Beogradu je ovih dana bila književnica Dubravka Ugrešić. Dubravka je bila gost selektor ovogodišnjeg filmskog festivala Slobodna zona na kome je prikazano nekoliko veoma uzbudljivih filmova, među njima i film Hana Arent Margaret fon Trote. Dubravka Ugrešić poslednje dve decenije ne živi na Balkanu, nego na relaciji Evropa – Amerika. Baza joj je u Amsterdamu.

Dubravka Ugrešić: Tamo se stalno susrećem sa istim dosadnim pitanjem ‘a kada ćete se vratiti kući i da li ćete se ikad vratiti kući’. To, kako se vidi da ljudi barataju idejama kuća – emigracija, egzil – dom, koji uopće više ne važe, jer ako nema više egzila onda nema doma, ako nema vani nema unutra. Nema više tih opozicija, osim toga, putovanja, promjene doma, sve je to rezervirano za zapadnoevropljane, a vas gledaju, tj. mene u ovom slučaju, kao nekoga tko se mora vratit kući. A zašto bih se morala vratit kući? Kad se postavi to pitanje oni ne znaju odgovor, zaista zašto? Zašto je za Holanđane prirodno da žive u Portugalu, a za mene neprirodno da živim u Holandiji? Zašto se baš ja moram vratiti kući? Odatle počinju svi ti stereotipi i stereotipizacije. Osim toga, nikome ne pada na pamet, ni ovim ideolozima nacionalnim i nacionalističkim, da dom ne stoji, dom isto putuje kao i njegova slika.

Gledala sam jedanput jedan grozan video klip – neki novokomponirani pjevač pjeva pjesmu o domu, on se vraća kući iz inozemstva, čeka ga stara majka, sa onom crnom maramom podvezanom ispod vrata. Majka naravno živi u kamenoj kući i uopće na kamenjaru i pored ognjišta. Ognjište, dom, majka – to je to. A on se uspeo tamo u odjelcu i sa akten taškom, ne znam zašto je akten taška simbol dolaska iz inozemstva, valjda je mercedes ostavio u podnožju brda, a u akten taški su pare i sad on pjeva tu odu svom domu, svojoj majci i ognjištu. To postoji samo u jeftinim narodnjacima, jer taj dom se mjenja, valjda majka ostari, valjda umre, valjda padne neka cigla, sruši se krov, nešto se valjda desi, k vragu. Posade neko drvo pored te kuće, malo trave, stave neki cvjet, pojma nemam. Sve to još uvijek postoji kao isti stereotip u odnosu na istočnu i zapadnu Evropu, Balkan.

Kada smo sad malo razgovarali o Beogradu, pa onda vi pitate da li mi se promjenio Beograd. I onda se čudite ovim mladim ljudima koji dolaze tu i njima je super, evo, i meni je super. Možda ima čak i neke pravde u tome, koliko je jača fašizacija društva, a ova naša društva jesu fašizirana i taj proces ide stalno. Mislim, ne znam da li je baš fašizacija prava rječ, ali ide ta stega, to ide sa svih strana. Crkva, naši političari, škola, obrazovni sistem, sve je to jedan proces, a drugi proces je kreativnost. Znate, vi mislite da restoran nije važna stvar, pa je, evo, ovaj u kome sjedimo, koji je tako kreativno dizajniran, u svakom slučaju je ugodniji nego u Parizu u ovom trenutku.

Došla sam u Beograd na festival Slobodna zona. Moram priznati da mi se sve jako dopalo, dopao mi se izbor filmova, ekipa mladih ljudi koji rade taj festival sa puno entuzijazma, dopalo mi se kako su dizajnirani plakati, programi, sve to skupa. Dopalo mi se kako ljudi reagiraju, dopala mi se glad za tim filmovima. Znate, vi ne možete naći kartu, to ipak govori o jednoj kulturnoj gladi koja je fantastična, što samo znači da je ovo zaista jedna vitalno urbana sredina, da nema apatije. U Sarajevu sam imala isti taj osjećaj. Jedan je stereotip da je ovo provincija, ne, dapače, suprotno, imala sam osjećaj da ja dolazim iz provincije, iz Amsterdama. Tako, stvari se mjenjaju i zato treba putovati, mislim da se stalno treba kretati da se razbijaju ti stereotipi i da ne mislimo da živimo u najboljim svjetovima. Meni je bilo jako zgodno prije nekih godinu-dve-tri kada je jedna holandska novinarka napravila jednu javnu diskusiju i počela je vrlo ljepo, rekla je ‘znate, ja sam imala osjećaj da živim u najboljem društvu koje se može zamisliti, demokratsko, ovo, ono’, svi ovi pozitivni stereotipi, tolerancija, eutanazija, droge lake i tako, gej parade, prostitucija, dobro ne baš to… I onda se našla u Berlinu, tako je ona rekla i tamo je odjedanput čula niz prigovora na račun života u Holandiji i to je naprosto zgrozilo, jer nikad tako nije vidjela svoju vlastitu zemlju. I zato je odlučila da napravi tu diskusiju. Pozvala je troje stranih novinara da nešto kažu, a u drugom delu večeri je pozvala ministra za turizam. Diskusija je krenula u posve neočekivanom pravcu, odnosno očekivanom. Naime, razgovaralo se šta učiniti da Holandija ima bolji imidž u inozemstvu. Kao da sam se našla u Hrvatskoj, gdje sada razmišljaju o brendu, šta učiniti da Hrvatska ima bolji imidž u inozemstvu, isto je i u Srbiji. Na ovoj diskusiji bila sam jedina koja je viknula ‘napravite konačno semafor na Lejdseplejnu u Amsterdamu pa onda mislite o imidžu’.

Zapravo je sve podlo, zato što živimo u svjetu slika, svjetu imidža. U krajnjoj liniji, biramo predsjednika prema tome kako izgleda, što s druge stane nije loše, jer su političari počeli nešto bolje izgledati. Barem idu kod zubara i malo na neki lifting, malo brinu za tu odjeću, ali kao da više nikog ne zanima suština, nego taj imidž. I onda se dolazi do pitanja šta je zapravo demokracija.

Kada iz Amerike dođem u Evropu onda imam taj osjećaj vremeplova, kao da sam se vratila nazad, onda se mjenja perspektiva, sve se suzi, sve postane malo, pogotovo ako sletim iz Njujorka u Amsterdam. Dakle, iz Novog Amsterdama u stari Amsterdam. Odjedanput se sve boje mjenjaju, nebo se mjenja, drveće postaje malo, jer raste na pjesku, sve bude kao u Alisi u zemlji čudesa, koja je pojela kolačić i smanjila se ili se povećala prema svjetu. Nikad nisam bila recimo u Africi, nikad nisam bila u Južnoj Americi i sad sam prije dvje godine po prvi puta bila, ali sasvim malo, moje iskustvo je potpuno zanemarljivo, putovala sam u Sidnej i onda sam tako napravila mali put sa strane u Hongkong i na Bali. To je bilo potpuno fantastično zato što mi je odjedanput postalo jasno da u tom Hongkongu na primjer ili u Sidneju, Evropa ne postoji. Moj je bar svjet to, Evropa – Amerika. I onda odjedanput ustanovite da toga nema, ne postoji. Azija, sve je tamo.

I onda mi je prvi put palo na pamet, bože, pa ja da imam djecu ja bih ih tjerala da uče kineski. U Hongkongu imaju svoj Holivud, svoje glumce, svoje reference, svoje okolne kulture. Pogotovo kad se skrola po tom televizijskom programu, odjedanput nema Evrope, pa potpuno je nevažna. Naši ljudi koji žive posvuda po svjetu, to je isto priča za sebe, jer na tom rajskom Baliju sam odmah pronašla neku koloniju bivših Jugoslovena, mislim, Slovenci koji tamo žive i koji šest mjeseci surfaju, a onda se valjda vrate, neko živi tamo za stalno, neka jugoslavenska djeca koja uče indonezijski. Žive od nekih sitnih, malih biznisa, neka djevojka sa Hvara je otvorila nekakvi mali štand sa sendvičima, neki tip iz Beograda se bavi iznajmljivanjem kuća.

Najprijatnije od svega i najveće iznenađenje je koliko su mladi Amerikanci na Zukoti parku, to sam vidjela dok sam tamo bila, slobodni kada upotrebljavaju termine. Ti termini za njih imaju tako čvrsto značenje – kapitalizam, komunizam, samoupravljanje, a mi ih upotrebljavamo sa strahom ili uvjek fusnotiramo ili mislimo da je ružno upotrebiti rječ kapitalizam. To samo govori o tome da su stvari nekim ljudima očito jasnije, a neki kao mi ovdje smo zapravo prilično zbunjeni oko svega što se događa. Evropa je isto oprezna, ona je opreznija recimo od Amerikanaca, ali ja mislim zbog Evropske unije. Ne znam zašto je stvorena fama da se to ne smje kritizirati, da ne podlježe kritici, kao da će se od kritike srušiti cijeli sistem. Ja sam uvijek imala osjećaj da kritizirati EU je kao kritizirati komunizam otprilike. Sve se događa u nekim headquaters u Briselu.

Pamtim jednu od epizoda koja spada u ponižavajuće epizode u mom životu. 2000. godine je nekakvih sto pisaca putovalo vlakom, pa dobro, to je bio tako neozbiljan projekt, ali je bio vrlo prijatan. Putovali smo vlakom kroz cjelu Evropu, pogotovo kroz njezin sjeverni dio i onda smo došli u Brisel i tamo posjetili dvorac taj birokratski, Vašington Evrope. Tamo nas je dočekao neko zadužen za kulturu, neko je organizirao da nama, stotini okupljenih pisaca, podjeli papire i olovke i da napišemo naše želje, što bismo mi u Evropi mjenjali. I sad, većina se ipak ozbiljno prihvatila posla, onda je to složeno u neku kutiju, onda je neko izabrao iz kutije dva-tri papira i onda su autori morali glasno pročitati to što su napisali. I to je bilo sve. Predstavnica za kulturu nije čak imala vremena da odsluša to sve skupa, oni su to čitali nama. To je sav moj susret sa tim birokratskim strukturama EU.

Očito treba mjenjati sistem, kako to zamišljamo da sistem koji ne radi da će proraditi ili da se to opet neće dogoditi sa milijunskim žrtvama? Mi ne znamo dubinu svega toga, ne znamo stvarne ogromne žrtve svega toga, tu se pomiču kontinenti cjeli. Da, mi nešto čujemo, gledamo neke dokumentarne filmove, pa onda znamo kako su tu rješili Islanđani. Nešto čujemo o nekoj štednji, čujemo o nekim malim pokušajima da se ljudi izvuku iz krize. Odjedanput je u Americi postalo popularno samoupravljanje, ali ne znamo šta je to, čujemo samo tako jednu priču o nekoj maloj fabrici u kojoj radnici vladaju. Tako da, ja ne znam ko je uopće sposoban da sve to vidi, iz koje perspektive, odakle. Mislim, ja se ne usuđujem misliti o tome i to je najstrašnije od svega, to je ta globalna manipulacija.

Idemo sad ovako, mi smo domaćice, okej, ja čak nisam sposobna vodit svoje malo domaćinstvo. Ja imam radijatore, imam centralno grijanje, količina potrošene energije u tim radijatorima se mjeri nekakvim aparatićima. Na tim aparatićima nema nikakve brojke, ja svaki put kad gledam prazan je taj mali displej. Moji su računi za grijanje enormni, onda ja nazovem servis koji vodi računa o cijeloj zgradi, i kažem ‘slušajte, moji računi su enormni’. Onda oni kažu ‘da, ali vi imate mjerače, a za te mjerače je odgovoran servis u Roterdamu’. Onda ja nazovem tamo, ali prije toga naravno treba čekati, oni brojevi, 1, 2, 3, 4, 5, 10, da bi mi na kraju, ukoliko uopće imam sreće da dođem do živog glasa, taj živi glas rekao ‘pa, evo, sad sam prekontrolirala ili prekontrolirao na kompjuteru, ti mjerači rade’. Onda vi hoćete postaviti racionalno pitanje ‘pa, kako vi to u Roterdamu znate’. Je l’ ja moram sad upisati fiziku, jer ona tvrdi da to radi, mora da sam ja idiot, ja sam sigurno glupa, pa pustimo, platiću. U protivnom, mislim ako hoću stvari tjerat do kraja moram uzeti advokata i računovođu, a ja za to nemam novaca.

Bilo šta što dotaknem u svom malom domaćinstvu mene ispunjava užasnom paranojom, kafkijanskim osjećajima nerješivosti i totalnog apsurda. Ja ne mogu više dobiti poštu, nemojte mi slati pismo, paket ili nešto, zato što više nema državne pošte. Državna pošta u Holandiji je privatna i to također rješavaju servisi. Ukoliko mene nema kod kuće kad oni dođu da donesu paket onda oni ostave papirić, na tom papiriću nejasno piše, jer ti dostavljači, oni su nepismeni, često su i stranci koji ne znaju čitati. E sad, ako ja samo na poštu potrošim toliko vremena, zamislimo koliko bih ja zapravo potrošila na sve drugo u svom minimalnom domaćinstvu da dođem do racionalnog odgovora. Kako ja, ako ne mogu rješiti ovo racionalno, mogu bilo šta reći o krizi.

Dobila sam sada jednu maniju, to je manija brojanja, ja brojim koliko ima muškaraca u vladi, koliko ima žena u vladi, brojim moć i vlast, gledam ko su kolumnisti i gdje su kolumnistice, gledam manipulacije. Mislim da ima sve više i više žena na svjetu koje naprosto broje. U Americi, što se književnosti tiče, postoji jedna ženska organizacija zove se Vida. Recimo, one su ustanovile da dvje trećine kritika, recenzija koje izlaze u američkim novinama se sve odnose na knjige čiji su autori muškarci. Ali mislim da bi te brojačke grupe trebale postojati u svim sferama, da se konačno vidi ko stoji iza toga. Mi Hrvatska ili mi Srbija ili mi Amerika ili mi Avganistan, ko smo to mi? Muškarci ili žene? Jesu li to isti problemi, ko je u većini, ko je u manjini? Postalo je ružno i nepodnošljivo i tu zapravo vidite da je bez obzira na parole diskriminacija strašna, ona je gora nego što je bila, moram priznati, zato što se sada u sve uključila nacija. Sa nacijom i ratom uključila se i ova urgentnost.

Koji su prioriteti? Prioriteti su naravno uvjek muški prioriteti, kao što su i muškarci prioritet, a ne žene. Znate, ona poznata formula ‘najprije žene i djeca’, to su oni koji skaču u more, a ovi ostaju na palubi. Tu je naravno i crkva koja je sve vratila unazad i vlada direktno. To su floskule, to su priče da je vjeronauka u školama slobodan izbor – nije. Znate, žene, nije sva krivica niti u muškarcima, nego i u ženama koje nisu osvjestile svoju poziciju uopće, niti šta bi one da dođu na vlast. Žene često idu protiv žena. Feministkinje, borci za ženska prava, često se ponašaju kao vlasnice bordela. Ne mogu reći da je situacija kristalno jasna kada znate da imate urednice novina i portala, deklarirane feministkinje, koje furaju porno u svojim novinama.

Ja ne znam ništa o novcu, ništa, pojma nemam, šta ja znam o ostalom šta se sve valja, ali posve je moguće da krize nema, da je kriza zapravo jedna nametnuta situacija koja služi za zadnje isisavanje novca. Pa, s druge strane će nas morati reanimirati, ubiće nas sve, ubiće nas, a onda će nas morati reanimirati jer im trebaju potrošači da bi sami opstali, jer ovo sad podsjeća malo na rezanje grane na kojoj sjede. Možda su važne ove male akcije, one su uvjek prijatne. Recimo, meni se strašno dopao film Edukatori, koji je zapravo prethodnica svih ovih pokreta, to je jako zgodna jedna priča o studentima u Berlinu. I sad, dvojica studenata, oni su neka vrsta terorista, a čime se oni bave, oni su popisali u Berlinu sve bogate četvrti, vlasnike svih bogatih vila, pa kad oni nisu kod kuće ovi onda uđu unutra. Ništa nikad ne ukradu, ali recimo pošemere namještaje, pa onda, ne znam, sofu stave u bazen i onda napišu poruku ‘vama je zapravo odzvonilo, te debele, bogate godine su prošle’. Drugim rječima, utjerivanje straha u kosti bogatašima da se naprosto zna da su oni bogati. Da, to su edukatori, dakle, oni se bave edukacijom, podizanjem svjesti i to je ono što su svi ovi pokreti, ništa oni nisu za sebe rješili, teško je to i očekivati, ali oni podižu svjest o tome šta nam se svima događa.

Ne mogu ni ja ništa učiniti, ali mogu napisati esej o ovim mojim poštarima i sve ovo što sam pričala. Ili će sve potonuti u nevidljivost, odbijanje svakog kontakta sa svime što je vidljivo. Imam jedan fantastičan primjer, jedan tip Holanđanin se naprosto isključio iz svega, to je čovjek koji nema bankovnog računa, nema kartice, telefona, adrese, koji nema ničega, ničega. On se bavi fizičkim radom, tako zaradi za kruh. Recimo, sa djevojkom se preselio u neko bugarsko selo, seljaci ga uče kako da gaji paradajz, a on seljacima popravlja krov na kući. To potpuno isključenje, oslanjanje na vlastite fizičke snage, minimum koji se uvjek da nekako zaraditi fizičkim radom. Eto, to, možda to, pojma nemam… Cjela masa ljudi koja odlazi, milioni ljudi koji naprosto odlaze nekud u neki underground i počnu funkcionirati zahvaljujući nekim svojim vezama, robnom razmenom. Lako je vladati ljudima, ali kad nestane ljudi, šta onda?

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, slušali ste politikologa Miloša Ćirića i književnicu Dubravku Ugrešić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

 
Emisija Peščanik, 09.11.2012.

Peščanik.net, 13.11.2012.