I

Pripadnost u doba nesigurnosti
Jean-Paul Gagnon

 
Postojeća literatura, po mom mišljenju, dovoljno jasno pokazuje da treba preispitati uparivanje termina „nacija“ i „država“.

Postoje dva značajna polja rasprave koja ilustruju moju tezu: prvo je debata između komunitarizma i kosmopolitizma. Možda pomalo pojednostavljeno rečeno, komunitarizam naglašava ulogu države i nižih nivoa vlasti i društva, dok kosmopolitizam tvrdi da ove strukture nemaju dovoljno snage da, kao ranije, zaštite pojedinca. Možda bi nam sinteza Ričarda Šapkota (Richard Shapcott 2010) i Pola Hirsta i Grema Tompsona (Paul Hirst i Grahame Thompson 2009) omogućila da ove dve strane shvatimo kao kompatibilne, ali sada ne bih o tome.

Drugo polje rasprave tiče se socijalnih grupa i toga šta one znače u demokratskim sistemima. Objavljene su i kvantitativne i kvalitativne studije o tome da li uopšte postoje homogena „jezgra“ u pluralističkim društvima i da li su takva „jezgra“ amalgam različitih heterogenih interesa. Ključno je to što se oba ova polja obično koncentrišu na „državu“, a manje na „nacionalnu državu“, jer se ona u sociopolitičkoj stvarnosti sve ređe pojavljuje.

Iako pretpostavljam da nisam jedini, tvrdim da je to tako zbog masovnog kretanja pojedinaca. To se može objasniti ako pogledamo mehanizaciju transporta u poslednjih dvesta godina, kada se transport usavršio i postao pristupačniji. U teoretskom smislu, sa određenom zadrškom zaključujem da je nacija skup etnički sličnih pojedinaca koji praktikuju zajedničke kulturne rituale ili dele slične fetiše (detaljnija rasprava o tome šta čini jednu naciju u: Baycroft and Hewitson 2006; Reich 1991; Visvanathan 2006; kao i u većini Hobsbaumovih radova). Ali čak i ova tanka membrana puca kada „uvećamo“ sliku na individualni nivo i kada heterogenost postane standard. Ali ako prihvatimo ovaj krhki koncept „nacije“, zaključićemo da se ove skupine prostiru preko mnogih različitih država, i da unutar pluralizma država postoji pluralizam nacija.

Ako pokušamo da pronađemo savremenu državu koja uglavnom predstavlja jedinstvenu naciju, onda možda treba da pogledamo male države u Evropi ili na Bliskom istoku, Poput Lihtenštajna ili Katara. Ali i u ovom eksperimentu čekaju nas problemi: koji je procenat kulturno homogenih pojedinaca potreban da bi se država smatrala „nacionalnom državom“? Osim toga, kako se to odražava na prava manjina? Ako je manjinama dopušteno da politički deluju u nacionalnoj državi, da li to doprinosi podeli na naciju i državu?

Možda je na ova pitanja bilo lakše odgovoriti u ranom novom veku, kada su nacionalne države pravno utemeljene. Sada imamo utisak da je u ovim „nacionalnim državama“ ogromna većina podržavala jedan oblik religije, koji je obuhvatao zajedničko shvatanje porodice, rada, prava, dužnosti, časti, rodnih odnosa i tako dalje.

Ali ovo definitivno nije tako danas. Profesor Dejvid Held (David Held) mi je u jednom razgovoru rekao da smo kročili u Doba nesigurnosti, što se lepo nadovezuje na radove profesora Urliha Beka (Ulrich Beck) o rizicima i varijetetima savremenog doba (što je, opet, nešto drugo). Slažem se sa Heldovom tvrdnjom da bi bilo pametno da počnemo sa izgradnjom novih retoričkih struktura koje će nam pomoći da razjasnimo ove nesigurnosti. Upravo zato, želeo bih da uvedem novi termin, koji će možda biti od koristi kada govorimo o zemljama, državama i nacijama.

Kada je reč o vladavini ili pluralitetu naroda na najvišem teritorijalnom nivou, umesto da koristimo sada nerazumljivi izraz „nacionalna država“, možemo koristiti izraz „zemlja-država“. Ovo nam dodatno olakšava razlikovanje vlada „srednjeg nivoa“, koje organizuju države ili provincije unutar „zemlje-države“ (što je još jedna retorička poteškoća sa kojom se susrećemo u našem diskursu). Ovaj termin takođe označava referentnu tačku u promenjivoj prirodi države. Kao što sam već naveo, ona se samo u vrlo ograničenom broju slučajeva može direktno povezati sa jedinstvenom nacijom. U većini sadašnjih slučajeva, unutar zemalja postoje brojne nacije i brojni pluraliteti pojedinaca, što ističe retoričke probleme koje ja (a verovatno mnogi drugi) imam sa izrazom „nacionalna država“.

Iako se u literaturi traži da shvatimo da je izraz „nacionalna država“ prošao kroz morfološke promene, on unosi retoričku konfuziju, pa zato smatram da bi novi termin dobro poslužio za naš diskurs. Nadam se da će se termin „zemlja-država“ prihvatiti i da će pružiti makar mali doprinos u diskusiji o nacijama, „nacionalnoj državi“, sada normativnoj „zemlji-državi“ i zaključcima koji iz te diskusije budu proistekli.

 
II

Odgovor iz Britanije
Michael Gardiner

U Ganjonovom članku o nacionalnoj državi, ističu se dve ideje. Prvo, ideja da država prati naciju toliko automatski, da se može postaviti samo pitanje o brzini i aritmetici, i drugo, da je uloga države da „zaštiti pojedinca“. Ovo nama u Ujedinjenom Kraljevstvu može jedino zvučati čudno: iskustvo nam govori da je prava uloga države da vrši pritisak i nameće dugove kroz monopolizaciju nasilja, i da je država zainteresovana jedino za sebe. Ujedinjeno Kraljevstvo pobija argument da „jedinstvene nacije“ prirodno evoluiraju u države.

Evo jednog primera zašto je ovo važno. U Donjem domu parlamenta – koji su Novi laburisti lagano pretvorili u jedinu efikasnu granu vlasti – obe velike partije glasale su za rat u Iraku, dok su protiv bili samo nacionalisti, ultra-liberali i čudaci. Zašto se to nije desilo u Francuskoj? Hajde da na trenutak zaboravimo „keltske margine“: da li bi englesko političko telo dopustilo ulazak u ovaj rat? Kada se oko milion ljudi slilo na krajnji jug zemlje da protestuje, stekao se jasan utisak da sistem političke reprezentacije ne funkcioniše: ali postojao je i utisak da je državu nemoguće naterati da sluša javno mnjenje. Zašto? Nenacionalna država imala je iza sebe ustavnu aparaturu čiji je zadatak bio da onemogući delovanje. Ljudi su zatim izlagani kolumnama u kojima su se Poli Tojnbi (Polly Toynbee) i njoj slični prenemagali kako „jeste, ali…“, dok se oko nas izgrađivala policijska država.

Zato svaka nacija ne može i ne treba da se jednostavno pretvori u državu, kao prvobitne ribe kojima su izrasle noge, pa su ispuzale na obalu. Može se govoriti o ograničenim mogućnostima Palestine, Tibeta ili Velsa da vode globalni rat, ali je mnogo važnije da je Ujedinjeno Kraljevstvo država bez nacionalne ili građanske potpore, sasvim različita od „jedinstvene nacije“ za koju ovaj autor pretpostavlja da je rasprostranjena. Ovo važi i u istorijskom – kako je država uspostavljena između 1688. i 1815 – i u savremenom smislu, kada sve što je „nacionalno britanski“ smrdi na kulturno nisku ideologiju (Britanija, po definiciji, nema nacionalnog talenta).

Samo je u vreme najveće imperijalne moći, između 1810. i 1860, nelogičnost britanske nacionalne države mogla da se kontinuirano izvozi. Nakon Prvog svetskog rata, ovo je postepeno atrofiralo u državni nacionalizam, u nametanje „nacionalnih“ karakteristika državnom aparatu, što je jedan od razloga zašto „meki staljinizam“ nije toliko detinjast opis vlade Novih laburista, kako se u prvi mah čini. Osim toga, veliki deo kosmopolitske misli ograničen je pragmatičkim i klasnim okvirima, pa tako ističe potrebu za državom; ona može da zarobi pojedinca (ili, preciznije rečeno, ličnost) zvučnim modelima, koji nam ne pružaju nikakvu zaštitu. Očigledan primer toga je britanski „multikulturalizam“, postimperijalna, podgrejana verzija „rase“, koja je korišćena da se ljudi primoraju na genotipsko izjašnjavanje, dok su se zaklinjali na vernost državi.

Dakle, ovo nije pitanje kulturne homogenosti (šta god to značilo), već participativnog državljanstva. Naravno, „masovni pokreti“ su dobri tamo gde oni koji se kreću odlučuju o smeru; s druge strane „zajednički rituali“ su nepotrebni kao odlika nacionalnosti; „etnička sličnost“ je prilično sramna kategorija – i autor ima pravo kada je koristi sa zadrškom – a koncentracije radi, neću sebi dočaravati sliku zajednice sa „sličnim fetišima“. Ukoliko se definišu u odnosu na naciju, ljudi mogu da budu aktivni – građani. Nikakva etnička ni „kulturna“ homogenost nije potrebna: nikakva. I uprkos tonu ovog članka, države i nacije su odvojive, i uvek su i bile, još od doba formiranja država „oko“ nacija (pri čemu je Britanija značajan izuzetak).

Nacije mogu da posluže i kao zaštita od „rase“, totalitarne države i okoštavanja ustavnih sistema – kao u Britaniji od kraja 18. veka. Krajnji cilj nacije nije stvaranje države (po ugledu na, kako se prećutno podrazumeva, prvobitnu državu); cilj može biti upravo suprotan: otvorena i dijalektička politika budućnosti (kakvu ponekad viđamo u edinburškom parlamentu). Povratak na ultra-generički termin „zemlja“, ili pays, može osujetiti političku otvorenost i definisanje državljanstva kao delovanja, i omogućiti povratak svakakvim poludefinisanim etnicizmima i etnokulturalizmima.

I zaista, „zemlja-država“ liči na opis Britanije čoveka koga su prisilili da dve nedelje gleda BBC News. Oni koji su preživeli vladavinu Novih laburista dobro znaju „gde bi nas to odvelo“, zato hvala, ali – ne, hvala.

 
OpenDemocracy, 12.04.2011.

Jean-Paul Gagnon – Nation-state or country-state: how do we discuss belonging in an age of fluidity?
Michael Gardiner – Nation-state or country-state: a response to Gagnon from the UK.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 28.04.2011.