Iskra i ja ostali smo to rano proljeće 1999. još par dana u Parizu, šetali parkovima, viđali prijatelje, iscrpljivali se dugim posjetama muzejima i galerijama. Poslije višesatnog hoda od sobe do sobe, gledanja stotina i stotina slika, osjećali smo se iscijeđeni i umorni više nego da cijeli dan skijamo ili hodamo po Sljemenu; valjda se mozak time brani od prevelike količine informacija.
Na štandovima uz Seinu razgledavali smo reprodukcije, stare knjige i francuske stripove. U engleskoj knjižari i antikvarijatu „Shakespeare“, pored malog parka preko puta crkve Notre Dame, kupujem jednog Arthura Koestlera kojeg nisam čitao i novu knjigu o svemiru Timothya Ferrisa.
Dani su bili već dugi; u Parizu, koji je ista vremenska zona kao i Zagreb ali četrnaest stupnjeva zapadno, sunce zalazi sat kasnije nego u Zagrebu. Predvečer vodim Iskru do Quai des Orfèvres (Obala zlatara). Vadim mobitel: „Odavde moramo nazvati didu Eugena.“ „Zašto baš odavde?“ „To je Kej dez Orfevr trideset šest, prefektura pariške policije, tu Megre ima svoj ured.“ Iskra se smije. Zna da moj tata, njen dida, i ja već godinama, jednom ili dva put tjedno, čitamo zajedno Simenonove romane o inspektoru Maigretu. Kad sam ga dobio pitam ga da pogodi gdje smo. Ne zna. „Ispred Megreova ureda na Kej dez Orfevr!“ Smije se. Kaže da čuje da smo dobro. Šalje pozdrave Desi i Maigretu.
Kući bi se vraćali u sumrak po bulevaru St. Michel ili kroz Luxemburški park. Desanka je dolazila kasno iz svog arhitektonskog biroa s druge strane Pariza, nešto bi skuhali za večeru, pričali i gledali vijesti.
Dva dana poslije vijesti o ubojstvu Kelmendija i njegova dva sina došla je vijest da su ubijeni i viđeniji političari kosovskih Albanaca, Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, Baton Haxhiu.
Sjedimo i šutke pijemo čaj. Rugova i Agani bili su vodeći ljudi nenasilnog otpora zulumima Miloševićevog režima. Rugovu ne poznajem ali se sjećam kakav mi je dobar dojam razumnog, tolerantnog i blagog čovjeka ostavio Agani prije nekoliko mjeseci u Prištini.
„To je strašno. Oni će ih pobiti ili proterati“, kaže Desanka, „a to se ne može sprečiti iz zraka, avionima.“
Na televiziji se izmjenjuju slike kampova punih izbjeglica po Makedoniji i Albaniji sa slikama vlaka koji dovozi izbjeglice do makedonske granice i iz kojeg kulja gomila ljudi s koferima, ruksacima, zavežljajima. Zatim slike starih auti i traktora s prikolicama natrpanih ženama i djecom. Kao da gledam slike iz ratova u Hrvatskoj i BiH. Pada mi na pamet često citirana Tolstojeva rečenica iz Ane Karenjine, o tome kako su sve sretne porodice slične jedna drugoj, a svaka nesretna je nesretna na svoj način. Ne znam što bi na ovo rekao Tolstoj, ali ratovi i politike koje su do ratova dovele, učinile su sve te bezbrojne obitelji nesretnima na više manje isti način.
Gasimo televizor. Desanka nas tjera da idemo u kupaonu prije nje: „Ja trebam malo duže“.
Već smo se zavukli u krevete kad Desanka izlazi iz kupaone s tuljcem na glavi, ručnikom je zamotala kosu, i podsjeća me da bi sutra trebao otići do sjedišta FIDH.
„Ići ću. Ti si mi rekla da si dogovorila s Viljamom da se vidimo.“ „Jesam, rekao je da ti kažem da će biti tamo posle dvanaest, pre podne je na sudu.“
Još malo čitam da bih mogao zaspati, noćna lampa osvjetljuje tamni donji dio velike slike Bate Mihailovića koja visi iznad kreveta. Od kad sam je prvi put vidio ta mi slika dovodi u sjećanje stih jedne Balaševićeve pjesme – „talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog, a crnu nisi štedela …“
Ujutro, dok se Desanka i Iskra muvaju između male kupaone i još manje kuhinje, odlazim u pekaru na obližnjem uglu po tople i hruskave baguette. Doručkujemo. Molim Desanku broj od Termačića, zovem ih, javio se Franjo, iznenadio se i razveselio, kažem mu da smo Iskra i ja tu još danas i da bi ih voljeli vidjeti, dogovaramo se da dođemo do njih sada, prijepodne.
Iz stana izlazimo zajedno i pratimo Desanku do garaže gdje drži auto. Ona radi u arhitektonskom birou u predgrađu Pariza i vozi se svojim malim Mitsubishijem na posao.
Na bulevaru St. Michel Iskra i ja hvatamo bus 38 i vozimo se do Île de la Cité, jednog od dva otoka na Seini u centru Pariza. Odavde je petnaesetak minuta hoda do kratke uličice, okomite na ulicu Rivoli, gdje stanuju Termačići. Mala, stara zgrada, zelena drvena ulazna vrata iza kojih je mračno stubište, škripave drvene stepenice vode na prvi kat. Vrata nam otvara Svetlana, grli Iskru pa mene:
„Baš vam se deco radujem. Naljutila bih se da se niste javili. I već sutra idete?“
Pozdravljam se s Franjom. Zagrlio me je desnom rukom; u nekoj nesreći, pretpostavljam, nikada ga nisam pitao, Franjo je izgubio lijevu ruku.
Franjo je prevoditelj za BHS1 i na francuskim sudovima, on i Svetlana bili su dio IZBOR-a i viđali bi se na sastancima IZBOR-a, ili u njihovom stanu u Parizu. Sastanci IZBOR-a u prvoj polovici devedesetih najčešće su bili u Makedoniji, tamo su i hrvatski i srpski državljani mogli doći bez viza. Upoznali smo se u ljeto 1993. godine na ljubljanskom aerodromu; to je tada bio Zagrebu najbliži aerodrom s kojeg je postojala direktna linija za Skoplje. Iz Pariza je na Brnik doletjela delegacija IZBOR-a i tu sam, osim Termačića, prvi put susreo i Desanku Raspopović i Nikolu Petrovića Njegoša. Gospođa Raspopović nazvala me je par tjedana prije, predstavila se, objasnila ideju i namjere IZBOR-a i pozvala me na neku vrstu međunarodne konferencije o zaštiti ljudskih prava i nepristranog suđenja na sudskim procesima u novonastalim državama poslije raspada Jugoslavije.
Kasnije će se ispostaviti da je sve počelo zabunom.
Desanka je, u ime IZBOR-a, tražila neke viđenije pravnike koji se u Hrvatskoj bave i zaštitom ljudskih prava. Pozvala je odvjetnike Mirka Franceschia iz Splita i Srđa Jakšića iz Dubrovnika. U Zagrebu je zvala Slobodana Budaka; on je rekao da zbog obaveza ne može ali ju je uputio na „profesora Pusića“. Budak je u notesu imao telefonske brojeve mog oca i moj zapisane jedan ispod drugoga i zabunom je dao Desanki moj broj. Desanka se raspitala o „profesoru Pusiću“, saznala je da je to profesor emeritus na Pravnom fakultetu, akademik s četrdeset napisanih knjiga, nazvala me i ljubazno pozvala na konferenciju. Dogovorili smo se da ja određenog dana dođem na Brnik. U zgradi ljubljanskog aerodroma gdje smo dogovorili sastanak, očekivala je starijeg gospodina izgleda primjerenog informacijama koje je dobila. Srđ Jakšić i ja došli smo autom iz Zagreba po izuzetno vrućem danu i ja sam bio u japankama, kratkim hlačama i majci. Pri upoznavanju Francuzi su bili vrlo ljubazni i ničim nisu pokazivali da ih je izgled profesora emeritusa i hrvatskog akademika s ruksakom na leđima i u japankama malo iznenadio.
Zidovi velike sobe u stanu Termačića prekriveni su slikama, tapiserijama jarkih boja, policama s knjigama. Uvijek mi je ta soba imala nešto simpatično, hipijevski. Svetlana nas je posjela za niski stolić od debelog, lakiranog drveta na kojem stoje dvije flaše i na koji ona donosi čaše i suhe kolačiće.
„Ovo je liker od višnje, a ovo je Bivolja trava, poljska votka. Morate da probate“, kaže Svetlana.
Pričamo Franji i Svetlani kako smo se Iskra i ja našli u Chamonixu, kako se ja sutra vraćam u Zagreb, a Iskra je kupila studensku kartu za vlak po Europi i sutra putuje u Španjolsku, kako smo se došli samo javiti… Pitam ih što je s Tatianom,2 gdje je, da li još radi u uredu tužiteljstva ICTY-a?
„Ne“, kaže Franjo, „dobila je pos’o u Uredu za ljudska prava pri Savetu Evrope. U Štrasburu.“
U nekoliko rečenica razgovor neumitno klizi prema ratu i događajima u Srbiji.
„Juče smo čuli na vestima da je srpski ministar pravde predložio uvođenje smrtne kazne dok traje rat s NATO-m. Franjo, kako se ono zove? Dranković?“
„Ne Svetlana, zove se Janković, Dragoljub Janković.“
Franjo se okrene prema Iskri i meni i napravi grimasu:
„To je gomila ludaka. Bile su slike s makedonske granice, to je nepregledan svet, s konjima i kolima, sa vrećama na leđima i zavežljajima preko ramena, majke s malom decom, strašno.“
„Jadni ljudi“, kaže Svetlana, „jadni Albanci i jadni Srbi. Još ne mogu da verujem ovo za Rugovu i Aganija. Znate, deco, da su oni bili ovde, Desanka je organizovala preko eFIDeAša; bili su i Vesna Pešić i Đinđić. I Stojan Cerović. Franjo, kad to beše? U decembru?“
„Jeste, ali nije bio Rugova; Agani je bio. I Bakali.“
„Mislim“, nastavlja Franjo, „šta ako Milošević protera sve Albance s Kosova. A mogao bi; i onda zatraži primirje.“
Okrećem bocu votke i gledam sliku bivola na etiketi.
„Ne znam. Mogao bi.“
„O stotinama hiljada se radi“, kaže Franjo, „Albanija bi možda i mogla podneti, ali Makedonija!? Toliki broj izbeglica doveo bi ju u totalni haos i, možda, gurnuo prema građanskom ratu.“
Sada, nakon nekoliko dana zračnih napada, izgleda kao da su se obje strane preračunale. Niti je Milošević poslije prvih bombi popustio, niti je NATO unatoč, kako su to eufemistički formulirali – nelegalnosti ali legitimnosti akcije, od bombardiranja odustao.
„Nego, vas dvoje, gde ćete da ručate?“, pita Svetlana. „Ajde da ostanete tu na ručku.“
„Ne možemo Svetlana, došli smo se samo javiti, zapravo moramo ići, ja imam sastanak s Viljamom Burdonom kod eFIDeAša.“
„Znaš šta Iskra“, kaže Svetlana, „pusti Zorana da ide, a ti lepo ostani s nama na ručku da se ispričamo k’o ljudi. Ovaj tvoj tata je uvek negde u žurbi.“
***
Hodam preko trga Bastille, kraj valjkaste zgrade nove opere u čijim se staklenim zidovima ogleda cijeli trg. Lijevo, pored nje, niz prometnu ulicu Faubourg Saint-Antoine, to bi bilo kao „ulica predgrađa Svetog Ante“, do prolaza među kućama koji vodi u uličicu Passage de la Main-d’Or (Prolaz zlatne ruke).
Sjedište FIDH-a je na broju 17, velika nova zgrada s masivnim vratima od metala i debelog stakla. Vadim pasoš, portir koji sjedi također iza debelog stakla, ljubazno se smješka, pritiskom na gumb otvara ulazna vrata i samo mahne rukom; očito me se sjeća, zadnji puta sam tu bio prije petnaestak dana. Ove mjere osiguranja nisu sasvim izlišne. Mnoge organizacije – članice FIDH-a, na crnoj su listi režima u njihovim državama, a vjerojatno ni u Francuskoj ne manjka manijaka, od vjerskih do političkih radikala, koji zaštitu ljudskih prava generalno smatraju izdajničkom aktivnošću. Pitam za Williama, portir kaže da nije još došao.
Sadašnji predsjednik FIDH-a je Sidiki Kaba, ugledni pravnik iz Senegala, izabarali smo ga prošle godine na izbornoj konferenciji u Dakru. Sjedimo u njegovoj sobi, pita me da li imam kakve vijesti o Ymeru Jaki i Lirije Osmani, njih je upoznao. Nemam, telefonske linije s Prištinom su prekinute. Kažem mu za Kelmendija. I za Rugovu i Aganija.
Kad je ušao, William nas je našao kako sjedimo šutke. Zovemo Sidikija da ide s nama na ručak, ne može, mora još nešto svršiti.
William me vodi u obližnji mali restoran s lijepim prozorima od šarenog stakla, malo kao vitraži, s cvijećem u loncima ispred njih.
„Ja mislim da smo se mi zadnji puta vidjeli kod Sidikija u njegovoj vikendici.“
„Da, sjećaš se one hrpe jastoga na stolu.“
William je upotrijebio francusku riječ homard (omar) umjesto lobster. Kad smo zadnji puta bili u Dakru Sidiki nas je pozvao u svoju vikendicu na kasni ručak. Kuća je uz pješčanu plažu, sličnu splitskim Bačvicama samo što je 50 kilometara dugačka.
„Ja sam posudio masku od Sidikija. U Jadranu su jastozi duboko i u rupama u stijeni; tamo sam ih vidio na 10 metara dubine, hodaju po pijesku.“
Obojca naručujemo juhu od luka u zapečenoj krušnoj kori. Pitam ga kako je bilo na sudu. William zastupa žrtve i porodice žrtava Pinochetovog režima.3
Kaže da su pred koji dan Englezi donijeli konačnu odluku da se Pinochetu može suditi u Velikoj Britaniji ali samo za zločine počinjene poslije 1988. godine; tada je britansko pravosuđe usvojilo Međunarodnu konvenciju protiv mučenja, od tada se mučenje počinjeno bilo gdje tretira kao kriminal u Velikoj Britaniji.
„Hoće li ga sad izručit Španjolskoj?“4
„Trebali bi ali pritisak političara je velik. U Falklandskom ratu Engleske i Argentine, čileanska vojska, Pinochet, davali su Englezima informacije o uzletanju argentinskih aviona. Margaret Thatcher5 ima s njim dobre odnose.“
„Da se vodećeg političara jedne zemlje može uhapsiti u drugoj zemlji na osnovu optužbi o počinjenim zločinima u njegovoj zemlji naravno da se nekim političarima ne sviđa.“
„Kad je krajem prošlog novembra Vijeće lordova6 donijelo prvu odluku o ekstradiciji Pinocheta Španjolskoj, za to su članovi Vijeća glasali 3:2, pokušalo se tu odluku osporiti na sve moguće načine. Na kraju se našlo da je jedan od članova koji je glasao za izručenje, simpatizer Amnesty International. Kao, nije nepristran prema njegovoj ekselenciji optuženoj za masovna ubojstva. Ali sada, poslije ove odluke, više nema prepreke za izručenje, barem ne pravne“.7
Jedemo. William priča o rođacima ubijenih, o ženama koje su mučene u čileanskim zatvorima, opetovano silovane, sad žive u Francuskoj i žele svjedočiti.
„Čuo sam za naše prijatelje s Kosova,“ iznenada kaže William. „It is the same pattern“ (To je isti obrazac). Za te zločine jednom će se suditi Miloševiću.“ Zapravo nije čudno da je Williama priča o jednim zločinima sjetila na druge, da je u dvije rečenice skočio s Čilea na Kosovo, s Pinocheta na Miloševića.
„Kad smo bili u Dakru jedne večeri sam pričao s Goldstoneom,8 on je mislio da bi se Miloševiću trebalo suditi u Haagu ali bio je vrlo skeptičan oko spremnosti UN-a, Vijeća sigurnosti, da predsjednika jedne države uhapsi i dovede na sud. Možda jednom kad i ako Milošević izgubi vlast, kao što će se sada dogoditi Pinochetu.“
Poslije ručka hodam s Williamom do trga Bastille, pozdravljamo se i dogovaramo „to keep in touch“ (da ostanemo u kontaktu).
Navečer, Iskra i ja se pakiramo, Desanka kuha čaj i sprema večeru u kuhinji. Sjedimo za stolom i čekamo TV vijesti.
„Već se dugo nisam videla s Termačićima“, kaže Desanka. „Šta ste pričali?“
„A uglavnom o Kosovu.“
„Zoran je otišao, ja sam ostala na ručku. Svetlana je za ručkom pričala da su Srbi oborili neki američki nevidljivi avion.“
„Stelt?“9
„Valjda. Kaže da su poslije bile u Beogradu demonstracije. Ljudi su hodali s nacrtanim metama na sebi i nosili natpise ‘Sorry, nismo znali da je nevidljiv’.“
„Da, Beograđani su uvijek imali duha. Deso, jel’ se ti sjećaš njihovih Veselih večeri?“
„Kako da ne, bile su subotom, ili nedeljom; cela porodica bi se okupila oko radija.“
„I mi. Sjedili bi ispred našeg starog Telefunkena, obično baka Mira, moja mama i ja.“
Desanka pita Iskru: „Baka Mira, to je bila mama od tvoje bake Višnje?“
„Je, umrla je 1992., u stotoj.“
„Inače, te emisije su se mijenjale, jedan tjedan su bile iz studija u Zagrebu, poslije i iz Ljubljane, to je bilo ubi bože dosadno i neduhovito, ali beogradske su bile pravi upiš.“
„Jeste, mislim da su na njima govorili i Čkalja i Mija Aleksić.“10
Na malom televizoru promijenila se slika.
„Evo sad će vesti“, kaže Desanka i pojača ton.
Glavna vijest za nas je demanti, spiker kaže „još nepotvrđen“, jučerašnjih vijesti da su ubijeni vodeći političari kosovskih Albanaca Ibrahim Rogova i Fehmi Agani.
„Uh, hvala bogu, samo da ova vest bude tačna.“
Izmjenjuju se slike aviona , lansiranje „tomahawka“ s brodova u Jadranu, bljeskovi eksplozija u noći, američki avioni A-10, poredani na aerodromu u Tirani, prepoznatljivi po dva motora kod repa, specijalizirani za uništavanje tenkova. I beskrajne kolone albanskih izbjeglica s Kosova.
Ostajemo za stolom, Desanka nam natače treću šalicu čaja.
„Nemoj Deso, morat ćemo se dizat na piškenje po noći.“
„Ovo vam je dobar čaj za spavanje, a kupaona vam je tu odmah. Nego, nisi pričao šta si razgovarao s Vilijamom.“
„Vilijam je došao ravno sa suda, sav je bio pod dojmom mogućnosti da Pinoče bude izručen.“
Kažem Iskri za zadnju odluku britanskog suda, za ekstradicijski zahtjev Španjolaca i kako William zastupa žrtve Pinochetovog režima koje žive u Francuskoj.
„Vilijam je, inače, po mom sudu, najzaslužniji da je Francuska potpisala statut Aj Si Sija.“11
„Ti i Vilijam ste bili tamo, u Rimu, ispred eFIDeAša (FIDH) prošlo ljeto!?“ kaže Desanka.
„Da, prošli srpanj. Vilijam je bio kao pravni stručnjak, mene su poslali kao nekog tko nešto zna s terena o zločinima za koje bi Aj Si Si trebao biti nadležan. K’o neku vrstu zamorca s iskustvom.“
Iskra i Desanka se smiju. „Šta je bilo s Francuskom. U čemu je bio problem.“
„Francuska delegacija se jako kolebala da li da potpiše Statut, valjda zbog Stranačke legije; Vilijam ih je uvjeravao cijelu noć, zadnji dan ujutro su potpisali.“
„Je li bila i Hrvatska? Je li potpisala?“
„Je. Pravni savjetnik naše delegacije je bio jedan mlađi docent s Pravnog fakulteta, Ivo Josipović, znamo se s nekih okruglih stolova o Haškom sudu.“
„Vas dvoje, prošla je ponoć! Ti Zorane moraš biti na aerodromu bar dva i po sata pre leta! Jesi li proverio da li ti avion leti?“
„Jesam, kažu da su počeli letjeti.“
Rano je jutro, pozdravio sam se s Desankom, napravila mi je dva sendviča za put, Iskra me prati do obližnje stanice metroa na kojoj staje i RER12 za aerodrom Charles de Gaulle. Ona putuje danas popodne prema Madridu.
Dolazi moj vlak, zagrlili smo se, „Čuvaj se Ika“.
„Tatko ne brini, vidimo se.“
Peščanik.net, 06.07.2024.
Srodni linkovi:
Zoran Pusić – Rat i rašomon 1999. (1)
Zoran Pusić – Kosovo, studeni 1998. (2)
Zoran Pusić – Kosovo, studeni 1998. (1)
KOSOVO________________
- Bosanski, hrvatski, srpski, kratica koja se uvriježila, posebno na sudu u Haagu.
- Tatiana Termačić, kći Franje i Svetlane, došla je u Hrvatsku 1993. u timu Tadeusza Mazowieckog, posebnog izvjestitelja za bivšu Jugoslaviju. Od 1994. vodila je Područni ured Centra za ljudska prava pri UN-u u Zagrebu. Tokom 1994. blisko smo surađivali, posebno po pitanju deložacija. Od 1995. do 1998. radila je u uredu tužiteljstva ICTY-a.
- Augusto Pinochet postavljen je na čelo čileanske vojske od demokratski izabranog predsjednika Allendea 1973. godine. Ubrzo zatim Pinochet provodi krvavi vojni puč u kojem je ubijen predsjednik Allende i stotine njegovih suradnika, uvodi vojnu diktaturu u kojoj su ubijene tisuće ljudi, a deseci tisuća zatvarani i mučeni.
- Pinochet je došao u London na liječenje. Uhapšen je u listopadu 1998. na osnovu interpolove tjeralice. Zahtjev za izručenje Pinocheta španjolskom pravosuđu izdao je španjolski sudac Baltasar Garzón zbog ubojstva preko 170 španjolskih državljana u Čileu.
- Margaret Thatcher, premijerka Ujedinjenog kraljevstva 1979-1990. Kad je Pinochet u Londonu uhapšen, Thatcher mu je poslala flašu viskija i poruku „Škotski viski je britanska institucija koja vas nikad neće iznevjeriti.“
- Vrhovni sud Ujedinjenog kraljevstva. Čine ga pet članova izabranih iz Doma lordova, Gornjeg doma britanskog parlamenta.
- Početkom 2000. godine britanski ministar unutarnjih poslova Jack Straw naređuje da se Pinochet, unatoč odluci suda, a navodno zbog slabog zdravlja, pusti iz (kućnog) pritvora. Po povratku u Čile, gdje je svečano dočekan, počinje pravna bitka, zapravo bitka za Čile kao pravnu državu. Pinochet je osuđivan zbog mnogih ubojstava, mučenja i slučajeva korupcije, oslobađan, ponovo osuđivan na kućni pritvor, da bi umro u svom krevetu 10. prosinca 2006., na Dan ljudskih prava.
- Richard Goldstone, sudac Ustavnog suda Južne Afrike. Borac protiv apartheida. Glavni tužitelj na ICTY i ICTR, Međunarodnim kaznenim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, 1994-1996.
- Američki lovac-bombarder F-117, „Stealth“ (potajnost), specijalno dizajniran kako bi bio praktički nevidljiv za moderne radare. Oborio ga je raketni bataljon VJ u blizini Beograda. Poslije će se pokazati da su ga otkrili zastarijelim ruskim radarom koji je radio na duljim valnim dužinama nego moderni radari.
- Miodrag Petrović Čkalja (1924-2003.), Mija Aleksić (1923-1995.), najslavniji jugoslavenski komičari svog vremena.
- ICC, International Criminal Court (Međunarodni kazneni sud), osnovan u Rimu 17. srpnja 1998. Ima sjedište u Haagu. Nadležan je za suđenje pojedincima optuženim za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i zločin agresije, samo ako države u kojima se zločin dogodio nemaju snage da ih same procesuiraju.
- Pariški gradski ekspresni vlak koji povezuje i udaljenija predgrađa.
