Izvanredna situacija koja u Hrvatskoj, cinično i mimo Ustava, nije proglašena iako se provodi, dovela je do raznoraznih problematičnih situacija. I to iz vrlo jednostavnog razloga jer sistem u svojim totalitarnim refleksima prepoznaje građane kao neprijatelje, što bi bilo znatno manje učinkovito da se nije razvio doušnički refleks, patentiran u devedesetima. Tako iznova imamo anonimne prijave protiv susjeda, hajku na društvenim mrežama protiv ljudi koji izlaze u šetnju koja nije i ne može biti zabranjena, situacije u kojima s nebodera odgovorni građani gađaju šetače pasa kamenjem i čitav niz sličnih stvari od strane samoorganiziranih zabrinutih i poslušnih građana. Sve skupa ne bi naravno išlo bez podrške vladajućima u mainstream medijima koji, ne samo što izgledaju kao da je zemlja u ratu i na putu prema devedesetima, nego taj osjećaj i potpiruju. Nadrealno izgledaju rečenice apsolutne glorifikacije premijera, ministara ili šefice Zarazne koje možemo čitati ovih dana u vodećim hrvatskim medijima.
Boris Rašeta briljira u panegiricima koje ispisuje vladajućima u tjedniku Express, s prigodnom naslovnicom fotografije spomenika banu Jelačiću s dijelom srušene zgrade i natpisom ‘Nema predaje: Hrvatska u ratu’. Tako, npr. o premijeru Plenkoviću piše: „Kritiziran kao birokrat, gleda nevoljama u oči i bori se s njima. Poput Churchilla, mada lišen njegove bujne karizme, pruža otpor u zraku, na zemlji, na plažama i u brdima, poručujući da se nikad nećemo predati“. Rašeta nije zaobišao ni ministra unutrašnjih poslova, Davora Božinovića: „Pametan je i obrazovan, smiren, gospodskih manira, posve zamisliv kao lik koji se jednako ponaša u Strizivojni, kao i u Domu lordova. Danas, međutim, taj diplomat koji je od protivnika ocjenjivan kao čovjek bez svojstava ili birokrat, odjeven u odoru primjerenu izvanrednom stanju, vrlo prirodno izgovara riječi kao što su ‘naređujem’, ‘zabranjujem’ i slične, ali to nema prizvuk represije, ne zvuči kao argument sile, nego kao sila iza koje stoje argumenti“. Ovdje se nije zgorega podsjetiti da je riječ o ministru čija policija je suočena s vrlo ozbiljnim i argumentiranim optužbama o kontinuiranom nasilju nad izbjeglicama u pograničnom području, o njihovom nezakonitom vraćanju u Bosnu i Hercegovinu, kao i o ministru čija je policija čak i propucala nekolicinu ljudi iz tog izbjegličkog vala. Istina je da je ta tema potpuno iščeznula iz javnog prostora posljednjih sedmica, ali je ipak iznenađujuće da netko tko sve to jako dobro zna može ispisivati ovakve rečenice.
Ne zaostaje ni Jutarnji list, u kojem Nino Đula, poznat po sličnom panegiriku Ivici Todoriću, za Alemku Markotić piše: „Baš zato Alemka Markotić, čudesna liječnica iz Zarazne, danas djeluje kao svetica. Zato što zna, zato što joj vjerujemo, jer su joj dopustili da radi ono za što se usavršila i jer ima potporu i zaštitu. Zato što je očito oko nje uspješno napravljen kordon, neprobojan obruč obrane od svih koji bi se htjeli praviti pametni kako bi sad oni učinili nešto bitno bolje i drugačije. E takav se svetac, poput Alemke Markotić, sada očekuje i za skršenu ekonomiju“. Tomislav Čadež o istoj osobi u istom mediju: „Ratujemo protiv virusa, a infektolozi epidemiolozi naši su generali. Za taj rat ne znamo koliko će trajati, ni u nas ni u cijelom svijetu, možda godinama, budući da će virus nakon početnih poraza i sklopljenih primirja opet navaliti, sve dok ga definitivno ne svladamo, po mogućnosti uza što manje žrtava. Dr. Alemka Markotić naša je dakle generalica bez premca, mene prije svega podsjeća na pokojnoga generala Stipetića, sličnu energiju emanira, smirena a borbena. Vjerujem joj, kao što sam vjerovao generalu Stipetiću“. Ministar zdravstva Vili Beroš izlazi na naslovnici magazina Gloria na fotografiji sa suprugom, uz ekskluzivnu reportažu iz njihovog doma, uz suprugine riječi: „Vraća se kasno navečer, ali ni tada ne staje, nego nastavlja telefonski koordinirati sve aktere borbe s koronom. To su silne WhatsApp grupe, to su europski ministri na drugoj liniji, tako da njegov posao zaista traje do dugo u noć“.
Navedeno predstavlja tek manji dio medijskih napisa koji vjerno oslikavaju nekritičku glorifikaciju vladajućih, što za posljedicu može imati samo dokidanje mogućnosti za suvislu javnu raspravu o potezima koje vuku, o ustavnosti tih poteza, o tome zbog čega bolnice selektivno prihvaćaju ljude i općenito o svim nelogičnostima i problemima s kojima se susrećemo. Svi drugačiji glasovi gurnuti su na marginu i proskribirani kao nepoželjni, što imajući u vidu iskustvo devedesetih, činjenicu da je riječ o istoj vladajućoj stranci i jednako podatnom društvu za masovnu podršku jednoumlju prilično zabrinjava.
Peščanik.net, 01.04.2020.
KORONA