Da li se i gde danas u Srbiji vodi pristojan, neostrašćen, argumentovani dijalog politike i građana i građanki? Postoji li uopšte svest o neophodnosti civilnog dijaloga koji uspostavlja učešće građana i građanki u donošenju odluka i odgovornost i transparentnost države i drusštva? Zašto se organizacije civilnog društva (OCD), poznatije kao„nevladine”, još u srpskoj javnosti ne prepoznaju kao one koje doprinose opštem dobru?

„Danas u Evropskoj uniji milioni građana i građanki, slobodno i dobrovoljno udruženi, rade u organizacijama civilnog društva u opštem interesu naroda EU, na projektima socijalne integracije, ljudskih prava, environment, razvoja, kulture, sporta itd…

Oni dele zajedničku volju da doprinesu razvoju EU, u kojoj se poštuju ljudska prava i vrednosti, u kojoj se vodi briga o održivom razvoju, koja daje primer internacionalne solidarnosti i veruje u „zajednički život” baziran na socijalnoj pravdi, solidarnosti i jednakosti svih građana i građanki. Kvalitet civilnog dijaloga – kao i socijalnog dijaloga čiji je neophodni dodatak – pokazatalj je zdravlja naših demokratija”.

Ovo su delovi „Manifesta za autentični civilni dijalog”, koji je formulisala koalicija evropskih organizacija civilnog društva, kao platformu u raspravi o Lisabonskom dokumentu, a sve sa ciljem uspostavljanja novih odnosa sa EU institucijama, pre svega sa Evropskim parlamentom.

Ovaj Manifest proistekao je iz očigledne, duboke globalne krize reprezentativnih demokratija i pojave raznovrsnih alternativnih oblika građanske participacije. Ovaj proces traje od 60-ih godina, kada su se pojavili mnogobrojni pokretu za zaštitu prava raznih manjinskih i marginalizovanih grupa, za zaštitu prirodnog okruženja itd. Cilj im je bio da kroz neinstitucionalnu participaciju u javnom životu „izazovu” i dopune tradicionalne oblike reprezentativne demokratije.

Civilni dijalog u nekim naznakama već postoji i u Srbiji, u kojoj se demokratija i demokratske institucije tek uspostavljaju. Prateći dosadašnji razvoj civilnog društva verujem da ga je moguće i razvijati.

Naime, sredinom 90-ih, u vreme ratova, razaranja, siromaštva i represije, formirao se zavidan broj nevladinih organizacija koje su se suprotstavile nacionalizmu i ratu i koje su se hrabro uhvatile u koštac sa njihovim posledicama. Kao primer setite se samo stotina hiljada izbeglica koje je tadašnja vlast blokirala i „pržila” na užarenom autoputu kod Beograda i koji su potom, kao žrtve političkih manipulacija, godinama patili u bedi i iscrpljivali se u borbi za svoja osnovna prava. Maltene jedinu podršku su imali od domaćih i međunarodnih NVO. Isto se dogalalo i sa svim drugim civilizacijskim vrednostima koje su u tom vremenu uništavane, a važna uloga civilnog društva u njihovom očuvanju kulminirala je u direktnom uključivanju i presudnom uticaju OCD i NVO u rušenju režima Slobodana Miloševića i stvaranja preduslova za demokratizaciju Srbije. Zbog takve svoje „biografije” danas je srpsko civilno društvo i među najrazvijenijim i „najžilavijim” na Balkanu (a i šire).

U svemu tome učestvovao je i Danas, kao jedan od retkih medija koji je pružao otpor režimu i zagovarao slobodu i demokratiju. Danas je bio utočište i svojevrstan terapijski prostor u kome su se propoznavali istomišljenici i međusobno se ohrabrivali da izdrže u nimalo lakoj borbi za principe u koje su verovali. Po mom mišljenju, Danas je shvatio i prihvatio ulogu „prosvetitelja” koju je većina drugih medija sa prezirom odbacila. Ja tu ulogu smatram profesionalnom i moralnom obavezom posebno u vremenima kriza i tranzicije.

Nažalost, naša očekivanja da ćemo bez velikih problema i otpora ostvariti reforme nisu se ispunila, i danas smo još daleko od stabilne demokratije i jakih demokratskih institucija. Samim tim, daleko smo i od produktivnog civilnog dijaloga. Da bi se on pokrenuo, potrebno je ojačati poverenje i međusobno razumevanje OCD i države, jer uzajamno nerazumevanje često dovodi do preteranih očekivanja koja ni jedna ni druga strana ne mogu da ispune. Valjda ne treba isticati koliko je za ovaj proces važna uloga medija pa time i Danasa.

U Evropi se govori da „Uz relativno stalan i strukturisan sektorski dijalog postoji potreba da se uspostavi efikasan i održiv okvir za evropski civilni dijalog” i predlaže se „imenovanje evropskog komesara koji bi bio odgovoran za odnose sa OCD i za civilni dijalog, što bi dalo pun kredibilitet celom procesu”. Potrebu razvoja civilnog dijaloga na nivou EU potvrdio je januara ove godine u svom izveštaju i Evropski parlament.

Znam da ova vest naizgled nije uzbudljiva, ali je dugoročno važna, a koliko znam o tome nije izvestio nijedan medij u Srbiji, pa ni Danas. A trebalo je. U ime prošlih vremena i budućnosti.

 
Autor je direktor Građanskih inicijativa

Danas, 10.06.2009.

Peščanik.net, 10.06.2009.