senka palminog drva i zeleni list

Shadow Photography, Palm Tree And Green Leaf

Martovski parlamentarni izbori koštali su nas koliko i majske poplave. Ne, razume se, zbog izbornih rezultata, nego čisto matematički. Neplaniranom povećanju ovogodišnjih budžetskih rashoda izbori su sa dva milijarde dinara doprineli gotovo isto kao i poplave (2,5 milijardi RSD). Doduše, poplave su nas u stvari koštale sedam milijardi, ali s obzirom na to da je iz donacija pokriveno četiri i po milijarde, nama je „ostao ostatak“ od dve i po.

Kad se sve skupi, ta elementarna nepogoda zbilja ogromne razorne snage budžet je pogodila manje od mnogih drugih, na prvi pogled znatno manjih razornih sila. Uzmimo, recimo, Srbijagas. Sa devet milijardi novih troškova on je dao ubedljivo najveći pojedinačni doprinos probijanju budžetskih okvira. Štaviše, ukupno gledano Srbijagas će građane Srbije ove godine koštati 25 milijardi dinara. I to nije sve, pošto je već od Vlade Srbije dobio garancije za novo zaduženje od blizu 20 milijardi dinara koje će se vraćati iduće godine. Sve to i ne bi bilo tako strašno da Vlada prošle godine nije dala „časnu reč“ da će problem Srbijagasa biti rešen do leta ove godine i da posle toga više neće biti popusta. Kao što vidimo, Vlada je opet popustila mada to nije baš pametno.

Ovo je samo jedan mali detalj iz analize rebalansa budžeta za 2014. godinu koju je Fiskalni savet predstavio u ponedeljak 27. oktobra. I koji treba da ilustruje generalnu ocenu Fiskalnog saveta koja kaže da je „trenutno stanje javnih finansija u Srbiji – neodrživo“.

Naravno, kao što je poznato rebalans je u tom trenutku već bio usvojen, ali ovom analizom Fiskalni savet nije samo ispunjavao svoju zakonsku obavezu, nego je u sistematičnoj i konzistentnoj formi ukazao na ključne nedostatke ovogodišnjeg rebalansiranog državnog proračuna. To je tim važnije jer em je skupštinska rasprava upriličena za vikend kad najveći broj ljudi ipak odluči da radi nešto pametnije nego da sedi ispred televizora, em iz te rasprave javnost i nije mogla mnogo toga nazreti. Dobrim delom i zbog vrlo neravnopravnog tretmana opozicije. Recimo, za jednu istu stvar vladajući poslanici mogli su da repliciraju koliko hoće, dok je to pravo poslanicima „oporbe“ bez pardona uskraćivano.

Ključna odlika ovogodišnjeg rebalansa, kao i samog budžeta za 2014, jeste da on nastavlja, pa i pojačava, lošu praksu iz prethodnih godina. Da se medicinskim rečnikom poslužimo, stalno se povećava loš holesterol, a smanjuje dobar. I u budžetskom organizmu, naime, kao u ljudskom, postoje dobri i loši troškovi: loši su subvencije, dotacije i slični rashodi koji narušavaju zdravlje budžeta, dok su dobri investicije i drugi rashodi (recimo za restrukturiranje privrednog organizma) koji u perspektivi poboljšavaju stanje nacionalne ekonomije, pa time i konsoliduju državni fiskus, tj. blagajnu.

Dakle, „dobar holesterol“ je smanjen za 20 milijardi dinara. Najveći deo te sume, 15 milijardi, odnosi se na troškove za završetak privatizacije (to je onih 157 preduzeća u restrukturiranju koja nikako da se restrukturiraju (a ka’ će ne zna se), ostalo na planirane a neizvršene investicije.

Sa druge strane, loši troškovi su u rebalansu povećani za oko 40 milijardi dinara. Najveći deo te sume odnosi se na nove i neplanirane rashode (20 milijardi), ali je njihov dobar deo rezultat lošeg budžetskog planiranja (mada se čini da je pre svega reč o svesnoj odluci da se neki troškovi jednostavno ne prikažu).

U stvari, ma koliko to bilo (politički) bolno i opasno po rejting, smanjenje plata u javnom sektoru i penzija lakši je deo posla. Ako se pod poslom podrazumeva finansijska konsolidacija Srbije, razume se. A što je po Vladu i premijera najgore, moglo bi se pokazati i kao nepotrebno. Naime, ova mera će doneti uštedu od oko 400 miliona evra. Sa druge strane, kako je to iz same Vlade više puta saopšteno, državni deficit Srbije trebalo bi da se u naredne četiri godine smanji za oko dve milijarde evra. To znači, a to su i Vučić i Vujović govorili, da bi u 2015. trebalo da se uštedi (bar) 700 (a možda i 800) miliona evra. Gde naći tih 300 miliona, pitanje je sad (za milijardu dolara).

Siva ekonomija se, uprkos velikim očekivanjima, pokazala kao prilično siromašan izvor, a javna preduzeća, kao što se i očekivalo, kao tvrd orah. Planirano je da se borbom protiv sive ekonomije obezbedi prihod od 16 milijardi dinara (150 miliona evra; otprilike po trećina od PDV-a, akciza i doprinosa na plate), a ostvareno je – nula. Ništa.

Javna preduzeća koštaju državni budžet, tačnije građane Srbije, direktno i indirektno, oko milijardu i po evra. Ali, ove godine ti izdaci ne da nisu smanjeni, nego su još i povećani. Štaviše, desilo se nešto nezapamćeno čak i u našoj budžetskoj praksi koja je svašta videla: država je počela da subvencioniše lokalna komunalna preduzeća. Pa je tako Gradsko saobraćajno Beograd od države dobilo dve milijarde dinara. Skijališta i Radio-televiziju Srbije da i ne pominjemo (još dve i po milijarde). Beograd na vodi – samo 500 miliončića. (Štagar je ovde pobrkanih lončića.)

Tu je nesumnjivo najveće „nalazište štednje“. Odnosno, džaba „kresanje“ plata i penzija bez „kresanja“ javnog sektora. Da bi se to postiglo, kako se kaže u analizi Fiskalnog saveta, „potreban je potpuni zaokret u vođenju fiskalne politike, ali i u upravljanju javnim, državnim preduzećima i bankama. Jer, alternativa je kriza javnog duga – pad BDP-a za oko 10 odsto, visoka inflacija, deprecijacija dinara i veliki pad životnog standarda“.

***

Stvarni deficit države Srbije veći je za 80 milijardi dinara od prikazanog – poslanicima nacionalne Skupštine, kao i celokupnoj javnosti Srbije. Dakle, kaže Fiskalni savet, nije 225 nego 300 milijardi dinara. Do toga je došlo zato što u obračun nisu uključeni tzv. rashodi „ispod crte“, tj. oko 60 milijardi dinara potrošenih na velika državna preduzeća i banke. I još 20 milijardi koji se odnose na tzv. projektne zajmove, tj. kredite uzete od Kine i Azerbejdžana.

„Neophodno je sve rashode Republike uključiti u budžet i deficit tako da i Skupština može o njima da raspravlja, što sada nije slučaj“, konstatuje FS.

Razne kazne i penali koje će država Srbija platiti u ovoj godini dosežu 10 milijardi dinara. To je gotovo dvostruko više nego što je planirano (4,5 milijardi). Što je još gore to je, u ukupnom iznosu, tačno onoliko koliko se uštedelo uvođenjem solidarnog poreza, tj. 10 milijardi dinara.

Popravljanju makroekonomske „krvne slike“ Srbije najviše je doprineo Zavod za statistiku. Naime, RZS je nedavno prešao na novu metodologiju obračuna bruto domaćeg proizvoda. Novi obračun, koji obuhvata razdoblje 1997-2013, povećao je BDP Srbije za sedam odsto. To je dovelo do pada učešća javnog duga i fiskalnog deficita u BDP-u. Javni dug je u 2014. sa 73 odsto BDP-a pao na 68 odsto, a fiskalni deficit sa 8,5 na 7,6 odsto.

Budžet, tačnije skupštinska rasprava o rebalansu, otvorila je i pitanje gubitka Narodne banke Srbije. NBS je, naime, u prošloj godini ostvarila gubitak od 43,6 milijardi dinara. Iako stara, jer datira još iz jula, ta vest je neprijatno iznenadila domaću javnost, kao što je prethodno sigurno iznenadila i Vladu koja je budžetom planirala da joj NBS donese prihod tri milijarde dinara.

U saopštenju koje je tim povodom izdala NBS kaže se, između ostalog, da „NBS ima zakonsku obavezu da obezbeđuje monetarnu i finansijsku stabilnost, što je u 2013. uspešno i ostvareno. Zbog opštih ekonomskih okolnosti cena postizanja tih rezultata bila je veća. Stabilnost kursa, cena ukupnog finansijskog sistema i makroekonomskog okruženja od izuzetnog je značaja… Zbog toga smatramo da je cena te stabilnosti potpuno opravdana, naročito jer ne košta građane koji bi, da je ta stabilnost izostala, trpeli velike troškove“.

Sa druge strane, Dejan Šoškić, bivši guverner centralne banke, smatra da je glavni uzrok gubitka od oko 400 miliona evra u suviše restriktivnoj politici NBS usmerenoj na veštačko jačanje dinara. Rast vrednosti dinara od sredine 2012. godine činio je da sve devizne pozicije u deviznim rezervama zemlje vrede manje u dinarima i da su prinosi od njihovog ulaganja u dinarskoj protivvrednosti manji. Drugi uzrok je visoka referentna kamatna stopa i veliki tzv. repo stok, tj. veliki iznos dinara koje su banke deponovale kod NBS, a na koje im NBS plaća kamatu. To je takođe uticalo na jačanje dinara, ali je imalo svoju vrlo jasnu cenu koju je NBS platila poslovnim bankama. Svakako se može postaviti i pitanje operativne efikasnosti, odnosno racionalnosti u poslovanju same banke, pre svega u pogledu broja zaposlenih, njihovih plata i ostalih troškova poslovanja. Bilo je i nekih drugih uzroka – kao što je pad vrednosti zlata i hartija od vrednosti na međunarodnom tržištu, ali za to NBS, što bi se reklo, nije kriva, to je objektivna stvar.

Ovo je izuzetno veliki gubitak i iako neće biti nadoknađen iz sredstava poreskih obveznika nego iz kapitala banke, predstavlja lošu stvar, smatra Šoškić. Tačno je da je 2006. takođe zabeležen gubitak od oko 30 milijardi dinara, ali on je tada bio rezultat velikih stranih investicija i neophodnosti „sterilizacije“, tj. povlačenja viška dinara sa tržišta, dok je 2007. gubitak bio svega osam milijardi. Od 2008. do 2012. godine NBS je ostvarivala gubitak od oko, u proseku, 50-60 milijardi dinara godišnje i svake godine je iz tog dobitka uplaćivala sredstva u budžet Srbije.

U načelu, kaže Šoškić, kad vrednost dinara pada i kad je, u našim uslovima, referentna kamatna stopa (relativno) niska, centralna banka po pravilu ostvaruje dobit. Zato se, dodaje, već sada može reći da raste verovatnoća da će ove godine „poslovati“ sa dobitkom.

Novi magazin, 30.10.2014.

Blog Mijata Lakićevića, 30.10.2014.

Peščanik.net, 31.10.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.