Samo sat nakon ulaska Hitlera u Pariz, 15. juna 1940. godine, švajcarski pisac i filozof Denis de Rougemont (1906-1985) poslat će članak u dnevnik La Gazette de Lausanne. U njemu će, između ostalog, napisati: “Riječ je o magičnoj nemoći tog pobjednika: sve što hoće prigrabiti mijenja se njegovim prilaženjem u rastopljeno željezo, u hrpu gubavog kamena”. To, kao i osnivanje s filologom Theophilom Spoerrijem jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Lige Gothard, pribavili su Rougemontu, na intervenciju njemačkog ambasadora, zatvor u Švajcarskoj i kasnije progonstvo u Sjedinjenim Američkim Državama. No Rougemont je već u to vrijeme stekao svjetsku slavu knjigom Ljubav i Zapad, objavljenom godinu dana ranije, s prvim engleskim i američkim prevodom koji dolaze prvih mjeseci evropskog i kasnije svjetskog rata.

Ljubav i Zapad složeni je ogled u kojem su pitanja religijske historije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se recipročno objašnjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlaže mogu se svesti na Rougemontovo nastojanje da naspram kršćanstva, pod utjecajem istočne, “manihejske” tradicije, postavi izvorno, “pravovjerno” kršćanstvo, čiji bi istinski nasljednik bio kršćanski personalizam. Fundamentalna suprotnost u životu jeste suprotnost između paganske i kršćanske ljubavi, između eros i agape: između ljubavi koja nas šalje u budućnost i ljubavi koja nas obavezuje ovdje i sada.

“Eros je sužanj smrti, jer hoće egzaltirati život iznad konačnosti i ograničenosti čovjeka kao kreature. Tako nas impuls, koji čini da obožavamo život, stropoštava u njegovo poricanje. U tome je duboka bijeda, očaj erosa, njegovo neizrecivo sužanjstvo – izražavajući to sužanjstvo, agape ga oslobađa. Agape zna da zemaljski i konačni život nije vrijedno obožavati, niti ubijati, treba ga prihvatiti u poslušnosti Vječnosti. Jer naša sudbina, naposljetku, odigrava se ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. S onu stranu ovoga svijeta nema obogotvorujuće noći, nego Sud Stvaratelja”.

Prirodni čovjek, paganin, navodi Rougemont, to nije mogao zamisliti. Bio je osuđen da vjeruje u Eros i predaje se svojoj “najmoćnijoj želji”; da od njega očekuje oslobođenje. Nije mogao drugo nego od erosa načiniti boga. To je bila njegova najveća moć, najopasnija i ujedno najmisterioznija, najdublje povezana sa činjenicom života. Sve paganske religije diviniziraju želju. Sve traže oslonac i spas u želji, koja stoga postaje najgori neprijatelj života, “zavođenje ništine”. Jer Eros ga je mogao odvesti samo u smrt. Eros, naša najviša želja, egzaltira naše želje samo da bi ih žrtvovala. Ispunjenje ljubavi je poricanje svake zemaljske ljubavi. Njena sreća je poricanje svake zemaljske sreće. Promatrana sa životnog gledišta, takva ljubav može da bude samo totalna nesreća. Za dualističku, manihejsku koncepciju, karakterističnu za paganstvo, čiji vrhunac predstavlja grčka kultura, život u tijelu je nesreća, a smrt krajnje dobro, otkupnina za grijeh rođenja, reintegracija u Jedno i u svijetlu bezličnost. Iz tog zemaljskog života možemo postepenim uspinjanjem, progresivnim i dobrovoljnim umiranjem, askezom kao negativnim aspektom prosvijećenosti, dosegnuti svjetlost. No konac duha, njegov cilj, jeste ujedno konac života. Konačni cilj te dijalektike je dakle ne-život, tjelesna smrt. Bog Eros egzaltira i sublimira naše želje, povezuje ih u jednu samu želju i tako uništava. Jer su noć i dan, svjetlo i tama, nespojivi, čovjek koji pripada noći/tami može se spasiti samo tako da prestane postojati i “izgubi” se u naručju božanstva.

Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logičkih krajnosti, hegelijanski kaže Rougemont, dostiže s obzirom na život apsolutnu nesreću: smrt. Za Eros je živo biće tek varljivi pretekst, prilika da se rasplamsa. Zato ga se trebalo odmah otresti, budući da je htio sve više gorjeti, gorjeti sve do smrti. Pojedinac je bio samo greška, zatamnjenje jedinstvenog bića. “Kako ga uistinu ljubiti takvog kakvo je bilo?” Religiozni čovjek okretao je dakle leđa stvorenjima što ih je njegov bog ignorirao. I izlaz je bio samo s onu stranu. Tome nasuprot, Bog kršćana, i samo on, nije nikoga odbacio. Naprotiv. On nas je prvi zavolio, unatoč našoj ograničenosti, štaviše, on je našu ograničenost čak i prikrio. “Prikrivajući čovjekovu grešnost i izdvojenost, ne griješeći i ne izdvajajući se, Božja nam je ljubav otvorila radikalno novi put, put posvećenja. Suprotnost sublimaciji, uzaludnom bijegu s onu stranu stvarnog života”. Ljubav postaje pozitivna djelatnost, djelatnost transformacije.

Dok je eros tražio prijelaz u beskonačno, kršćanska je ljubav ili agape poslušnost u sadašnjosti. Jer ljubav prema Bogu znači slušati Boga koji nam nalaže da volimo jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju jeste napuštanje samoljublja, želja i tjeskobe, smrt izoliranog čovjeka, ali isto tako i rođenje bližnjeg. Iz toga proishodi da ljubav nije isto što i zaljubljenost: “Biti zaljubljen ne znači nužno ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je čin. Stanje podnosimo, na čin se odlučujemo. Dakle, obavezu koju nosi brak nije moguće časno primijeniti na budućnost stanja u kojem smo danas; ali može i mora sadržavati budućnost naših svjesnih činova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su različita značenja riječi ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Još bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom može se odnositi samo na djela. Sasma besmisleno bi bilo od čovjeka zahtijevati neko čuvstveno stanje. Imperativ ljubi Boga i bližnjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio moguć, čovjeka lišio njegove slobode”.

S ovakvim određenjem agape, kršćanska “nesebična ljubav”, prema Rougemontu, javlja se naposljetku u svom punom svjetlu, kao potvrda bića na djelu. Poganska “ljubav-strast”, eros, otrov je idealističke askeze, sve ono što Nietzsche predbacuje kršćanstvu. Kršćanska ljubav, uključujući zapovijed ljubavi, drugoga ljubi “takvog kakav on jeste, umjesto ideje ljubavi ili njenog smrtnog ili slatkog plemena”. Dakle, eros, a ne agape, slavi naš nagon smrti i želi ga idealizirati. Agape ne zna uništavati, čak ne želi uništiti ni ono što uništava; erosu se osvećuje spašavajući ga. Eros se rješava svoje smrtne uloge i oslobađa od svoje sudbine. “Čim prestaje biti bogom, prestaje biti demonom”. Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u “privremenoj ekonomiji Stvaranja i ljudskog”, dakle ne pripada mu ništa što je više od toga.

U pozadini svih Rougemontovih teza, koji inače dolazi iz porodice protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje “nebeskog carstva”, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuvjetno povjerenje u Božje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kršćanska ljubav jeste to što jeste samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega čuvstvo, nego volja. To je pravo značenje Rougemontova naglašavanja da ljubav nije stanje, nego čin na koji se odlučujemo, dakle voljom “proboden” čin. U ime volje, recimo Božje volje, Rougemont nastupa kako protiv požude tako protiv žudnje.

Ne nastupa samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a žudnju samo duševnim produžetkom tjelesne požude. Najsnažnije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantičnom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego samo zaljubljenošću. U njenom sublimnom obliku, zaljubljenošću u samu ljubav. No ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi “ljubav spram ljubavi”, koju često koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znači ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.

Ljubav u tom slučaju znači perverznu, s kršćanskog gledišta naložene ljubavi, izopačenu, samovoljnu i nedomišljenu ljubav. No agape, kao naložena ljubav, unatoč svojoj nesebičnosti, nije sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-čin, nije dakle samo stanje, ali ipak u osnovi nije voljni čin. Nije prije svega stvar htijenja, odnosno volje, nego čuvstva. Tako je i s ljubavlju prema životu. Ako bi bila ljubav spram života naložena, tada bi ona živjela kao dužnost, nipošto kao radost. A ljubav spram života je najprije veselje spram života, tek zatim sve drugo.

Živimo jer vjerujemo u život. Jer se veselimo životu. Unatoč smrti, unatoč patnji.

 
Peščanik.net, 25.06.2011.

Leave a Reply