Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

1.

Iskustvo XX veka je da se sa fašizmom1 ne pregovara, naročito ne razgovara, a ni po koju cenu mu se ne sme povlađivati. Protiv fašizma se bori. To iskustvo stečeno je uz ogromne žrtve. Prosvetiteljska etika i zdrav razum nam nalažu da najpre pomenemo patnje i stradanje ljudi, a među njima najpre one ljude koji su izgubili živote. Ali, žrtva fašizma je apsolutna žrtva, kao što je fašizam apsolutno, idealno i totalno zlo. Ne postoji nijedan kutak stvarnosti koji to apsolutno zlo nije opustošilo ili makar osakatilo. Ne postoji deo stvarnosti koji se ne bi mogao kontekstualizovati u diskurs o fašizmu. U orgijanju fašističkog nasilja stradali su ljudi i sve što su oni stvorili. Fašizam je do te mere dramatična istorijska pojava, da ništa što je prethodilo ili što je došlo posle planetarnog iskustva fašizma ne može da se čita izvan tog konteksta. On je određujući čak i za epohe koje su mu prethodile. Zbog svega toga, zbog masovnosti, brutalnosti, bahatosti i gluposti zla koje je fašizam sa sobom doneo, nemoguće je biti previše osetljiv na pojave ponašanja i delovanja koje nalikuju na fašizam ili koje to, u stvari, jesu.

Ključna reč fašizma je diskriminacija, i to u smislu nižeg moralnog vrednovanja drugog, bez obzira na prirodu razlike koja čini tu drugost, uz podrazumevanu legitimnost nasilja nad njom. Conditio sine qua non za postojanje i trijumf fašizma je – strah. Strah ogromne većine ljudi od agresivnih i nasilnih postupaka fašista i njihovih falangi, uniformisanih ili u civilu. Njegov način delovanja je nasilje. Njegova vojska je raznovrsna i mnogobrojna: od fanatizovanih poglavica i stotina hiljada vernih ratnika, preko miliona onih koji su želeli brza rešenja i kratke poteze, uživali u ritualnim slavljima i seirili nad pogromima; hladnokrvnih i proračunatih cinika, tihih podržavalaca i ravnodušnih „lojalnih građana“, do uplašenih poslušnika koji u svom strahu zaboravljaju na ljudsko dostojanstvo, i svoje i tuđe. Svaku od tih grupa fašizam uspešno koristi i svaka ima svoje mesto u jednačini fašizma.

Posle zastrašujućeg divljanja fašističkog apsolutnog zla, svaki novi oblik diskriminacije zapravo je oblik fašizma, jedna njegova manifestacija, koja neće propustiti priliku da se realizuje i omasovi, samo ukoliko joj bude dozvoljeno. Iz ovakvog gledanja na stvari svakako sledi zaključak da, zapravo, svako društvo u sebi nosi klicu fašizma, i takav zaključak je, nažalost – tačan. Jednom zauvek treba se suočiti sa činjenicom da je fašizam neiskorenjiv, upravo zato što je diskriminacija neiskorenjiva. Sve forme u kojima se kroz vekove diskriminacija ispoljavala kondenzovane su i artikulisane kroz fašizam, kojim je konačno imenovana ta morbidna i destruktivna smeša mržnje, nasilja i nečovečnosti. To je važno saznanje, koje nikako ne obesmišljava već, naprotiv, čini ozbiljnijom i većom obavezu da se u svakoj prilici, na svakom mestu i u svakoj sredini vodi odlučna borba protiv diskriminacije kao, istovremeno, i glavne manifestacije fašizma i rodnog mesta njegovog budućeg trijumfa.

2.

U autobusu sam nedavno prisustvovao sledećem događaju. Na Zelenom vencu u autobus ulazi žena sa detetom u naručju. Pokušava da prođe kroz gužvu, do sedišta koje joj je oslobodila druga žena. Verovatno zamolivši jednog „mladog čoveka” da se pomeri kako bi prošla do sedišta, „izazvala je” njegovu bučnu reakciju: „Šta me, bre, briga što imaš dete!? Samo se množite… Zabole me za tvoje dete! Znaš da će sad još 200.000 da vas uvezu!? Je l’ znaš?! Je l’ znaš (psovka)!?” Svi drugi su ćutali. Bila je Romkinja. Ćutao sam i ja.

Nešto ranije, na jednoj beogradskoj raskrsnici, odvijao se sledeći događaj. Jednoj Romkinji, sa troje dece, jedan nestašniji dečak se otrgao iz ruke i pretrčao preko ulice, iako je na semaforu bilo crveno svetlo za pešake. Vozač automobila koji je nailazio morao je malo da uspori, kako ne bi kolima udario dečaka. Nije se čulo škripanje automobilskih guma, nije bilo previše dramatično i, osim što je nervozni vozač automobila ljutito pritisnuo sirenu odvezavši se svojim putem, scena bi ostala kao jedna od mnogih koje se svakodnevno dešavaju u gradu. Ostala bi takva, da nije bilo jednog „starijeg gospodina” koji se ljutito osvrnuo na uplašenu ženu, uputivši joj sledeće reči: „Zašto ne paziš na tu dečurliju? Mogao je sad da ga ovaj automobil zgazi, pa da strada nevin čovek zato što je zgazio tvoje derište… “ A, onda psovke, i uvrede, pa psovke… Sebi je na kraju dao oduška: „Sve vas, bre, treba pobiti!” Glasno i jasno. Dok smo čekali da se upali zeleno svetlo za pešake, pogledavši „starijeg gospodina”, jedva sam procedio: „Sram Vas bilo… “ Opsovao je i mene.

Vraćajući se sa Ade pre nekoliko dana, utisak prijatne šetnje pokvario je naizgled sitan događaj koji je takođe bio jedna ilustracija rasističkog odnosa prema Romima. Jedan od mnogih dečaka koje viđamo po ulicama kako prilaze automobilima i prose, prišao je automobilu ispred našeg i stao do prozora, očekujući da isprosi neki sitniš. Moguće i da je bio jedan od perača prozora i šoferšajbni, ali to je manje važan detalj. Postupak vozača automobila bio je neočekivano drzak. Nije se čulo psovanje ili negodovanje vozača. On je naprosto rešio da se neželjenog uličnog posetioca oslobodi tako što je naglo otvorio vrata kako bi njima udario mališana i na taj način ga oterao od automobila.

U svakoj od ovih situacija ostajao sam zamišljen nad dvema činjanicama. Prva je neshvatljiva brutalnost nasilnika, a druga pomirenost sa sudbinom njihovih žrtava. Žena na pešačkom prelazu nije izgovorila ni reči. Uhvatila je ponovo za ruku svog nestašnog sina i otišla dalje. Žena sa detetom u autobusu samo je sela i ćuteći gledala pred sebe dok joj je nasilnik dobacivao uvrede. Uhvativši se na trenutak za koleno, dečak sa Ade je produžio dalje, mirno, bez negodovanja. A šta bi drugo i mogli, kad od rane mladosti rastu sa saznanjem da svako može da ih vređa, ponižava i zlostavlja bez ikakve društvene ili zakonske kazne za nasilnike?

3.

Način na koji se govorilo i govori o raznim formama diskriminacije, a o čemu naročito svedoče jezičke igre povodom besprizornog divljanja na beogradskim ulicama onih koji su održavanje Parade ponosa iskoristili za odmeravanje snaga sa spremnošću države da im se suprotstavi, svedoči o zabrinjavajućem (ne)shvatanju suštine onoga što stoji iza tog nasilja. Ono zapravo jeste bilo jedna od do sada bolje pripremljenih i agresivnije izvedenih uličnih manifestacija fašizma. Neprihvatljivo je da mediji, relevantne državne ali i društvene institucije, intelektualci i politički ljudi nisu u većini ova dešavanja označili pravim imenom, već se nizom fraza pokušalo tobože „objasniti” ono što se dogodilo. Posebno je bilo neprihvatljivo korišćenje pojma „deca”, „dečaci”, „mladi ljudi”. Iako oni to jesu po godinama, njihovo delovanje opredeljuje ih u najmanju ruku kao delinkvente i huligane, a ideje kojima su svoje ponašanje nastojali da legitimišu čine ih probnim balonom fašističkog nasilja. Sve i da je u pitanju „tranziciona nepravda”, obično huliganstvo, „društvena margina”, „svetska ekonomska kriza”, „socijalni bunt” i slično, beogradsko događanje „protivnika Prajda” (još jedan sumanuti eufemizam) ostaje i dalje to što jeste – fašističko nasilje. Ono je to po svojoj formi i – po svojoj suštini. Zato nije nevažno pitanje ko zapravo stoji iza svega toga, jer se time meri nivo opasnosti od ovakvih pojava. Ali, iako bi bilo važno da to znamo, i ovo što nam je poznato pruža dovoljno razloga za veliku zabrinutost. Naime, ono što je ovde zabrinjavajuće jeste činjenica da se radi o 6000 mladića koji su tog 10. oktobra izašli na ulice Beograda potpuno svesni toga da će se tamo doći do nasilja u kome imaju potrebu da učestvuju ili kome žele da prisustvuju, bilo da su računali da će se obrušiti na učesnika Parade ponosa, bilo na policiju, bilo na Beograd.

Nije nikakva tajna da se fašistička armija regrutovala upravo sa društvene margine, među lumpenproletarijatom, frustriranim malograđanskim krugovima, socijalnim nezadovoljnicima, među milionima nacionalno frustriranih zbog poraza u ratu, ili zbog nezadovoljstva onih kojima je fašizam obećao osećaj nacionalne superiornosti. Nije nepoznato da je fašizacija usledila kao odgovor na ekonomsku krizu, da je u ostvarenju svojih ubilačkih planova koristila i „mlade ljude“, „omladinu“, „decu“… Zašto je u Srbiji danas tako teško napraviti još jedan korak u analizi proteklih događanja i pogledati u oči sumornoj stvarnosti? A ta sumorna stvarnost nam govori i to da je ideološka podloga nasilja kome smo bili svedoci poslednjih godina bila upravo (klero)fašistička. Potpuno je nevažno da li je to biloosvešćeno ideološko vjeruju 6000 „dece“ raspoređene u borbene falange za prebijanje učesnika Prajda, za fizički obračun sa policijom i za razbijanje glavnog grada. Ideologija se prima na različitim nivoima i u različitom stepenu misaone obrade. Nije isto za tvorca ideološkog narativa i za krajnjeg primaoca, „običnog građanina“, koji opterećen sopstvenim brigama ili tek površno zainteresovan za samu stvar prima ideološku poruku veoma često mehanički. Ali ne treba imati zabluda oko prirode te ideološke poruke i činjenice da ona proizvodi određene oblike ponašanja i delovanja ljudi. Imao 16, 28 ili 50 godina, pojedinac koji je spreman da se na najagresivniji način obračunava sa različitošću, pravdajući tu agresivnost nacijom, verom, tradicijom, navodnom „izopačenošću“ protivnika, borbom protiv nezdravih, a za zdrave oblike ponašanja i sličnim razlozima, nesumnjivo je duboko zagazio u fašizam. Kao svaka ideologija, i fašizam je sistem uverenja, koja kao u svakom drugom sistemu vrednosti, ne poznaje starosne niti socijalne granice. Onog trenutka kada iskaže stav prema nekom društvenom pitanju pojedinac postaje političko biće, na različite načine i u različitom stepenu odgovorno za svoje postupke. To, drugim rečima, znači da su pripadnici Hitler jugenda svakako bili mladi nacisti. Srećniji i razumniji među njima sada se toga stide. Isto važi i za mlade fašiste u Italiji. I ovdašnji mladi nasilnici nisu se organizovali da traže posao, ukidanje ili smanjenje školarina, bolje uslove za školovanje, bavljenje sportom, osmočasovni radni dan, bolju zdravstvenu zaštitu; nisu usmerili nasilje protiv vlasnika krupnog kapitala, nisu pozvali sve ugrožene i diskriminisane grupe i pojedince da se pridruže protestima. Da je motivacija i ideološka strana onoga što se dešavalo na ulicama grada bila takva, možda bismo ih mogli proglasiti za socijalne buntovnike, komuniste, anarhiste, socijaliste, antiglobaliste čije nasilje ima jedan drugi predznak. Ali ona to nije bila… Kraj toliko dokaza u suprotno, ne postoji valjan razlog za tvrdnju da njihova motivacija za nasilje, tobože, ipak nije bila ona koju oni sami navode (odbrana ugroženog srpstva) i koja je, imajući u vidu kontekst (homofobija, teorije zavere, unapred najavljeno fizičko razračunavanje itd), zapravo fašistička, iako to najveći deo njih niti bi priznao niti verovatno razume. Bez prethodnog određenja karaktera nasilja, isticanje da je reč o deci ima ublažujuću, pa i abolirajuću funkciju. Sa druge strane, kada se precizno definiše o kakvom je nasilju reč, činjenica da su akteri tog nasilja mladi ljudi, dečaci, deca, trebalo bi, naprotiv, da još više zabrine i pokrene na sveobuhvatnu aktivnost u borbi protiv društvene klime u kojoj se mladi ljudi opredeljuju za tako destruktivne oblike ponašanja.

4.

Kroz jezik i govor nesumnjivo se izražava misaoni svet govornika. Zbog toga je način imenovanja stvari merilo našeg razumevanja onoga što želimo da imenujemo, odnosno izraz našeg nastojanja da onaj kome se obraćamo usvoji određeno razumevanje te stvari. „Mladi čovek“ iz autobusa koji je izvređao ženu sa detetom samo zato što je Romkinja je nečije dete. „Stariji gospodin“ koji je svoju siledžijsko vrebalno nasilje nad ženom sa troje dece završio rečima: „Sve vas treba pobiti“, je nečiji brižni otac ili voljeni deka. „Mladi ljudi“, „dečaci“ koji su 10. oktobra demolirali Beograd su naše komšije, rođaci, „klinci iz kraja“. Verovatno su neki od junaka ovog eseja i „žrtve tranzicije“, kao velika većina ljudi u tranzicionim zemljama. Neki su i sa „društvene margine“. Sve to ili tek nešto od toga je za mnoge od njih tačno. Međutim, i „mladi čovek“, i „stariji gospodin“, i „žrtva tranzicije“, i „društvena margina“, i „dečaci“ zapravo su u ovom kontekstu nedopustivi i razvodnjavajući kvalifikativi, jer je brutalnost njihovog verbalnog i fizičkog nasilja i divljaštva takva da ne dopušta da se zadržava bilo kakva distanca prema njihovim postupcima i da se fokus ma i za trenutak skreće sa prirode njihovog nasilja. Ako se stvari ne nazivaju pravim imenom (a to izbegavanje da se stvari nazovu pravim imenom je takođe obeležje fašiziranog društva), ako se ne postupa u skladu sa onim što su legitimni načini kažnjavanja i sprečavanja pojava koje moramo ispravno imenovati, ukoliko se javnost ne pokrene radi jasne akcije protiv destruktivnih oblika ponašanja, bojim se da ni toj „deci“ ni tom društvu ne činimo nikakvu uslugu. Drugim rečima, ovi postupci moraju biti jasno prepoznat kao rasistički, fašistički, jer zapravo to i jesu. Starosni ili socijalni status nasilnika je u ovom kontekstu jednostavno u drugom planu, a uporno insistiranje na njihovim godinama ili socijalnim problemima primer je ili tragičnog nerazumevanja ili zloćudnog licemerja, koje iz temelja relativizuje nešto što bi moralo biti nesporno, a to je da je njihovo ponašanje mora biti ne samo zakonski već i društveno osuđeno i jasno prepoznato kao fašističko, jer su javni motivi njihovog ponašanja nacionalistički i fašistički. Neko će reći: da nije to, bilo bi nešto drugo. Možda. Ali, nije nešto drugo. To je i nije nimalo slučajno što je baš to.

Ako je toliko važno da se naglasi uzrast, onda se nije smelo ostati samo na tome. Moralo je tu biti barem ironijske distance. Na primer, reakcionarna omladina iz doba Francuske revolucije koja je terorisala sugrađane na najbezočniji način bila je poznata kao „zlatna mladež“. Pesnik je uz reč cveće dodao odrednicu zla (cveće zla). Osim toga, uz „lepu reč“ omladina, u jednom košmarnom ali stvarnom istorijskom kontekstu, stajala je reč Hitlerova (Hitlerjugend), čime se znatno pojašnjava o čemu je zapravo reč. Kada sam prvi put čuo da su oni, koje sam uživo posmatrao kako rasturaju grad, bacaju se kamenicama na policiju i urlaju kako će da ubijaju i kolju, nazvani decom, gorko sam se osmehnuo i pomislio: „Rozmarine bebe…“

Ta ironijska distanca je upravo važna, jer omogućava i precizan opis fašizma, koji je utoliko više moguć i utoliko više prisutan ukoliko je veća obesmišljenost stvarnosti. Na taj način fašizam demonstrira svoju svemoć, jer je i takva obesmišljena stvarnost u njemu moguća. Otuda, otac ovih Rozmarinih beba je upravo taj oksimoronski Duh Vremena, kolektivni lik koji u sebi sažima principijelne kontradiktornosti: neuki akademik, besprizorni pop, nedoučeni profesor, „pošteni“ političar, neodgovorni roditelj, kontroverzni biznismen… Svi zajedno, oni čine idealnu sliku paradoksalnosti fašističkog zla koje obezbeđuje svoje trajanje podizanjem ovih „Rozmarina beba“.

5.

Konačno, da li je reč naprosto o pojedinačnim slučajevima, o nečemu što nije prisutno kao deo vrednosnog sistema ovog društva, već je nekakvo iščašenje? Priznao bih to, kad bi reakcije društva bile adekvatne. Kada bi takvi oblici ponašanja bili izloženi jasnoj osudi u sredini u kojoj se događaju. Priznao bih da su to pojedinačni slučajevi koji se ne mogu generalizovati, kada posle jednog: „Strašno”, prva sledeća reakcija mnogih, čak većine ljudi ne bi bila: „ali to su pojedinačni slučajevi”. Ta mirna, proračunata reakcija, u kojoj je ono: „strašno” izgovoreno mehanički, a onda uz živu elaboraciju objašnjeno kako se TO „ne može generalizovati”. Jer, čak i da se ne može generalizovati, čemu takva primedba? Upravo to je ono što zabrinjava. Ta nepodnošljiva naviknutost na zlo koje se čini drugima. Ta naviknutost na mogućnost, na stvarnost da se neki među našim sugrađanima samo zato što nisu Mi izlažu svakodnevno poniženju. Da ne pominjem sledeći stupanj elaboracije: „Mada, i ti Cigani… Stvarno su nepodnošljivi… Ne treba niko da ih maltretira, ali tako znaju da budu dosadni…” A kada je reč o LGBT osobama i Prajdu, uobičajeni tok misli mogao bi izgledati ovako: „Svako ima pravo na tu svoju različitost, ali homoseksualnost je stvarno bolest… I šta im uopšte treba ta parada…? Naravno da ih ne treba prebijati, to je neprihvatljivo, ja sam protiv nasilja… Ali ako ih neko napadne, pa stvarno su isprovocirali tom svojom šetnjom.”

Iz perspektive jednog Roma, ali i drugih manjinskih grupa u Srbiji (nacionalnih, seksualnih, ili bilo kojih drugih) svaki dan je poniženje. Nije potrebno da ga ponižava svako pojedinačno. Dovoljno je da niko od onih koji ih ponižavaju i diskriminišu ne bude adekvatno kažnjen. Jedina ispravna slika je ona koja se vidi iz perspektive žrtve. Dakle, ako je neko kao Rom, gej, osoba sa posebnim potrebama, pripadnik bilo koje manjinske grupe (ne samo seksualne ili nacionalne) svakodnevno izložen nekom obliku diskriminacije, uz potpuno neadekvatan odgovor i države i društva, kakva je satisfakcija čak i eventualno saznanje da „tako ne misle svi”, odnosno da „većina ne misli tako”? Čime ta većina dokazuje svoje suprotno gledište? A jedino je konkretan postupak mera njenog protivljenja zlu.

6.

Ne bih se složio sa stavom da nasilje na beogradskim ulicama od 10. oktobra „nema veze sa Prajdom“. Ima utoliko ukoliko je homofobija sastavni deo fašizma. To nije nebitna veza. Makar i kao povod, Prajd je iskorišćen za jednu snažnu manifestaciju spremnosti 1) da se nasiljem uputi izazov državi, ali i 2) da se izvrši obračun sa „unutrašnjim drugim“, čije se prisustvo u društvu ne želi, dok je sve objašnjeno odbranom „tradicionalnih vrednosti“, „javnog morala“, „vere pravoslavne“, „nacionalnog ponosa“ itd. U tome je, zapravo, sadržana neposredna ideološka motivacija nasilja, a ona nije nebitna. Kada stotine ljudi iz sveg grla kliče „Ubij pedera!“ i „Ubij, zakolji, da peder ne postoji!“, nepotrebno je dalje elaborirati teze o prirodi ideološke veze nasilja, sa jedne, i protivljenja održavanju Parade ponosa, sa druge strane. Ta veza je očigledna. Da li su ambicije organizatora bile drugačije, veće, obuhvatnije? Moguće je i to. Ali i bez tog saznanja, postoji širok prostor za analizu makar pojavnih oblika nasilja.

7.

Posebno je značajno naglasiti i osnovnu komponentu fašističkog ideološkog konstrukta, a to je nacionalizam. Osnovni kriterijum i merilo svakog delovanja u fašizmu je Nacija odnosno Narod. U tom smislu naročito treba podvući odgovornost svih onih koji ističu važnost ovih kategorija i smatraju ih za primarne društvene vrednosti iznad kojih se moraju staviti mnogi drugi obziri, ali koji nisu istovremeno spremni da prihvate posledice potpune vrednosne apsolutizacije Nacije/Naroda, koja je svojstvena fašizmu. Oni bi morali više nego bilo ko drugi da ukazuju na opasnost od zloupotrebe ideala za koje se zalažu, što oni, zapravo, vrlo retko čine. Štaviše, ekstremne desničarske grupe ističu da njihov fašizam zapravo nije fašizam, ali time stvar, u uslovima dominacije nacionalizma kao jedine legitimne vrednosne orijentacije, postaje samo još zamućenija.

Desnica u Srbiji, gotovo bez izuzetka, rehabilituje kolaboracioniste iz Drugog svetskog rata, širi nacionalnu i versku netrpeljivost, zastupa ekstremna politička stanovišta, nema konstruktivan stav u pogledu nacionalnih manjina, a u svom histeričnom antikomunizmu, koji deli sa mnogim „građanskim snagama”, uspela je da poništi gotovo sve značajnije tekovine socijalističke modernizacije i emancipacije. Njen glavni argument da ona zapravo nema nikakve veze sa fašizmon je taj da je Hitler bio srbofob, pa je, otuda, ocena da su njeni stavovi fašistički, navodno neodrživa. Međutim, imajući u vidu upravo političke stavove, vrednosne poruke, aktivnosti, rečju: ideologiju i delovanje desničarskih organizacija i pojedinih desničarskih partija, slobodno bi se moglo reći da one u manjoj ili većoj meri zastupaju varijante fašističke ideologije, koje sve odreda, suštinski, proizilaze iz nacionalizma, koji je svojevremeno razarao Kraljevinu Jugoslaviju, manifestujući se tokom Drugog svetskog rata na monstruozne načine, koji je tinjao tokom čitavog perioda socijalističke Jugoslavije, ukotvivši se i unutar partije i van nje, koji se rasplamsao tokom osamdesetih godina i koji je u stravičnom ratnom požaru uništio Jugoslaviju devedesetih, a potom nastavio da razara samu Srbiju, što je proces koji neprekinuto traje do danas.

Zbog svega toga, ključni preduslov za poraz fašističke pretnje u Srbiji jeste delegitimisanje nacionalizma, koji ne može da pronađe formulu koja bi bila iole kompatibilna sa stvarnim potrebama izgradnje moderne države i modernog društva (kao što je to mogao pre jednog ili dva veka), ali zato može, što upravo i čini, dugoročno da onemogući njihovo konstituisanje.

8.

Sve dok je broj onih koji pred diskriminacijom (rasnom, verskom, nacionalnom, rodnom, seksualnom, političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom i svakom drugom), jednostavno ćute, čak i ako je ne odobravaju, veći od broja onih koji su protiv nje spremni da se bore: u sebi samima, u svojoj porodici, na poslu, u gradu, u društvu, svuda i na svakom mestu, fašizam je, zapravo, prisutan, svakodnevno ostvarujući manju ili veću pobedu nad svima nama. Upravo to je smisao one, već toliko puta ponovljene istine: „Da bi zlo trijumfovalo, dovoljno je samo to da dobri ljudi ne učine ništa”. I upravo je to onaj „puzeći fašizam” koji se svojim nakaznim osmehom u takvim situacijama kezi pravo u lice onima koji sa nemim gnušanjem gledaju u kal kojim puzi reptil, uplašeni da ga zgaze, da glasno protestuju i makar jednom reči negodovanja pokušaju da oteraju gmizavca; to je taj „puzeći fašizam” koji se lagano obmotava oko nogu onih koji vide zlo, ali ga ne prepoznaju kao zlo, i ravnodušno odlaze sa zametkom nemani u sebi. Ako prećutimo diskriminaciju kojoj smo svedoci, čak i ako je se gnušamo, fašizam nas je pobedio. Ostaćemo patetične kukavice koje „gledaju svoja posla” i ćutljivo podnose ponižavanje koje im priređuje nasilnik pred kojim se povlače. Ako diskriminaciju koju vidimo i čiji smo svedoci ne prepoznamo kao zlo, fašizam je pobedio u nama. Nema trećeg. A kada fašizam pobedi u nama, to da li ćemo postati fanatizovane ubice, perfidni inspiratori, blagonakloni posmatrači ili ravnodušni prolaznici pitanje je temperamenta… Izbora životnog stila…

Beleška o tradiciji

Često se moglo čuti da nasilje čiji smo svedoci bili u nedelju 10. oktobra 2010, ili pak razni oblici diskriminacije drugog i drugačijeg „nisu u tradiciji srpskog naroda”. Ovakvim stavom suočeni smo, zapravo, sa još jednim u nizu neadekvatnih, razvodnjavajućih odgovora na problem pred kojim smo se našli. Naime, tradicija je, u ovom slučaju, potpuno neupotrebljiv analitički instrument, već i zbog nepreciznosti upotrebe samog pojma. Neadekvatnost upotrebe pojma tradicija u ovom kontekstu očita je već i ako se ima u vidu da pojam, kako ga nesumnjivo upotrebljavaju oni koji ponavljaju da nasilje, mržnja prema drugačijem i fašizam „nisu u tradiciji srpskog naroda”, ima afirmativnu konotaciju. Kada se govori iz nacionalnog i patriotskog registra, nema naroda koji iz sopstvene istorije neće odabrati primere „čojstva i junaštva”, pravednog postupanja, tolerancije, trpeljivosti i slično, čak ih i inventovati, kako su pokazale neke savremene istorijsko-antropološke studije. U tom smislu, bestijalno nasilje „nije u tradiciji” nijednog naroda.

Pošto se pojam tradicija u ideološkom diskursu proizvoljno koristi, ideološki MI skloni smo da tradiciji ideološki DRUGOM pripišemo sve negativne karakteristike i oblike ponašanja. Već iz ovoga se vidi da je pojam tradicija u analitičkom smislu neupotrebljiv, jer nije u stanju bilo šta da objasni. Svaka NAŠA tradicija svih ideoloških NAS je plemenita i uzvišena. Da li će iko ko pojam tradicija tumači kao skup afirmativnih i plemenitih elemenata SVOG nasleđa reći da je divljačko ponašanje u tradiciji grupe sa kojom se identifikuje? Jasno je da neće i zbog toga je upotreba argumenta tradicije ovde ne samo neadekvatna, već i nelogična. To je, ukoliko je po sredi neka dobronamerna ideja, sentimentalno-patriotski pokušaj da se igra na kartu imaginiranih nacionalnih vrednosti, koji se, u suštini, svodi na pokušaj da se pobede nacionalisti na njihovom terenu, što je neostvariv cilj.

Štaviše, argument da „nasilje nije u tradiciji srpskog naroda“ doživljava slom već na prvom koraku, jer oni koji su izašli na ulice 10. oktobra sa namerom da se obračunavaju sa učesnicima Prajda i sa policijom učinili su to sa namerom da kazne one koji, po njihovoj tvrdnji, u punom smislu reči, kako smo imali prilike da čujemo – životno ugrožavaju srpski narod i srpske tradicije. A u najboljoj je tradiciji srpskog naroda da se brani kad je napadnut, zar ne? Ako je Prajd bio napad na tradicije srpskog naroda, dovodeći u pitanje njegov opstanak, kao što tvrde oni koji su inspirisali nasilje i učestvovali u njemu, onda je, sasvim logično, ono što se dogodilo bilo opravdan i adekvatan, a u najmanju ruku – razumljiv odgovor. I sad, protiv ovakve argumentacije neko misli da će postići uspeh kritikom da događanje 10. oktobra „nije u tradiciji srpskog naroda“. Prenoseći pitanje na potpuno nevažan kolosek, taj dobronamerni pojedinac učestvuje u bespredmetnom razvodnjavanju i promašenoj kontekstualizaciji nasilja.

Međutim, ako se zadržimo na pojmu „istorijskog nasleđa”, ali ako se oslobodimo pomenutog razumevanja tradicije kao skupa etički prihvatljivih elemenata tog nasleđa i zamenimo ga pojmom istorijskog iskustva, doći ćemo do kudikamo prihvatljivijeg analitičkog instrumenta. A istorijsko iskustvo nam govori da je društvo u Srbiji i te kako bilo i ksenofobično, i nesklono drugom i drugačijem, i spremno da osudi različitost, pa i da se sa njom fizički obračuna. Primeri za to su u istoriji ovog, kao i svakog drugog naroda, nebrojeni. Međutim, dok je zapadna civilizacija ipak otišla daleko u postizanju društvene tolerancije, uz sve prisutne oblike diskriminacije, koji i u njenim okvirima ponovo poprimaju zabrinjavajuće razmere, Srbija je uspela da ode značajno unazad. Mnogo više kultura netolerancije i patrijarhalnog, isključivog i netolerantnog svetonazora, bez trajnih i sistematskih nastojanja da se taj kulturni model promeni u duhu negovanja kulture dijaloga, tolerancije, kompromisa i ljudskih prava, društvo je u Srbiji i dalje zadržalo karakteristike koje su inkopatibilne sa visokim standardima života u komplikovanom savremenom društvu koje visoko vrednuje mogućnost sapostojanja različitosti. U svemu, dakle, najveću ulogu igra savremeno vrednosno opredeljenje i (ne)spremnost da se prihvate konsekvence moderne racionalističke filozofije, prosvetiteljske etike, autoriteta nauke, da se razvije kultura dijaloga i, uopšte, da se prihvati korpus vrednosti koje su svojom utemeljenošću u racionalizmu i humanosti postale na neki način objektivne socijalne istine. Razne diskusije o tradiciji ovde su ne samo beskorisne, već i višestruko štetne, dok je nespremnost, a bojim se – i nesposobnost da se suočimo sa stvarnim istorijskim nasleđem upravo katastrofalna za samu Srbiju.

Konačno, šta je to iz arsenala srpske „tradicije“ nedostajalo onima koji su onomad rasturali grad? Kako to da im je promakla baš ta jedna komponenta tradicije – miroljubivost i tolerancija? Jer sve drugo je bilo tu: i vera, i crkva, i nacija, i Kosovo, i patriotizam, i odbrana ugroženog Srp(b)stva, i ćirilica, i porodične vrednosti… Sve osim miroljubivosti i tolerancije. Slaba je i kao izgovor, a kamoli kao objašnjenje tvrdnja da su oni sve to samo pogrešno razumeli… Vladajuća ideološka klima je takva da fašizmu dozvoljava da sve više jača i on će postajati sve agresivniji. Onespokojava i saznanje da je jedina ideološka razlika u razumevanju Prajda između huligana koji su u fašističkom divljanju razarali Beograd i velikog dela javnosti pa i vlasti, u tome što ovi drugi, ipak, ne bi baš tukli učesnike Parade ponosa (jer se time u svet šalje loša slika o Srbiji), niti bi razbijali izloge po varoši (velika je materijalna šteta). A ako biste sve njih pitali šta zaista misle o ključnim pitanjima društva, dobili biste odgovor koji bi nijansirao jednu istu boju. Nije teško pogoditi koju. Razume se, iako nijanse nisu nebitne, iako one u stvarnosti mogu imati ključni značaj u opredeljivanju puta kojim će se ići, ta manje ili više iznijansirana ideološka monohromija neprestano nas zadržava u čuvenom izboru između većeg i manjeg zla, što ipak jeste nekakav izbor, ali dugoročno ne garantuje povoljan razvoj događaja. Potpuni pad u fašistički terarijum tu uvek ostaje realna pretnja.

Konačno, ne treba tvrditi da su svih 6000 učesnika nasilja na beogradskim ulicama mladi fašisti. Ali važno je da se ukaže da je ideološka platforma sa koje su oni tog dana nastupali, pod čijom su zastavom vojevali, bez obzira da li im je do te ideologije iskreno stalo ili ne – fašizam. Sve ono što se u javnom protivljenju Paradi ponosa, i pre i posle njenog održavanja čulo, jesu u najčistijem vidu predočene ideološke postavke fašizma, kao što je sve ono što se posle divljanja na ulicama čulo o tom događaju očigledan izraz nastojanja da se izbegne pravo imenovanje toga.

Načelno, shvatljiv je otpor raznih konzervativaca izvesnim pojavama u društvu koje konzervativci manje-više svuda smatraju neprihvatljivim. Međutim, način na koji se kritika onoga što konzervativni krugovi i pojedinci smatraju neprihvatljivim odvija u Srbiji najviše liči na obračun, linč, progon, a to ne odgovara osnovnim principima savremenog društva i nivou osvojene slobode pojedinaca i grupa u takvom društvu. Tu više nije reč o legitimnom konzervativnom stavu, već o ekstremizmu fašističke „konzervativne (kontra)revolucije”. Ako se bude relativizovao i umanjivao značaj i domet ovog anticivilizacijskog delovanja agresivne i netolerantne ideologije, učinak će biti potpuni poraz srećnije budućnosti u Srbiji, kao što su već dosadašnji rezultati na svim poljima društvene stvarnosti poražavajući za one koji bi želeli da vide Srbiju kao moderno evropsko društvo ili barem na sigurnom putu ka takvom društvu.

Helsinška povelja, 145-146, novembar-decembar 2010.

Peščanik.net, 16.01.2011.


________________

  1. Budući da sam istoričar, osećam potrebu da naglasim da je moja upotreba pojma fašizam više sociološko-politikološka nego strogo istorijska. Iako pojmu fašizam, stricto sensu, odgovara oblik totalitarnog poretka koji je vladao u Italiji od 1922, do 1943. godine, pojam je s vremenom dobio daleko šire značenje, pa je upotreba termina fašizam u tom širem značenju opravdana i u samoj nauci.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.