Srpski pokret obnove pobedio je kad se najmanje nadao i kad je za njega lično pomalo i kasno: potpisnika pakta sa Hitlerovim izaslanikom Ribentropom niški sud proglasio je nevinim i ukinuo presudu jugoslovenskog suda kojom je, malo zbog potpisa malo zbog docnijeg pomaganja četnicima, Dragiša Cvetković bio proglašen narodnim izdajnikom. Što Jugoslavija osudi, to Srbija pomiluje (uticaj D. Ćosića?). Drago mi je zbog vukovaca koji životare na rubu politike, odmaknuti od upravnih odbora i drugih lepota zbog kojih je vredelo preispitati Drugi svetski rat i njegov neprihvatljivi ishod. Još kad su se osnovali, pitao sam zar u nazivu partije ne fali nešto važno – Srpski pokret, to mi je još i bilo jasno, ali ono „obnove“ vapilo je za još jednom rečju. Obnove čega ili koga: budete li obnavljali sve što je srpsko, obnovićete i ono čega se gnušate, osvežićete spomen na radnički pokret, na nosioce partizanske spomenice, na španske borce etc. … Ali ne. Obnova se očito ticala četništva, pastorčeta dvadesetog veka koji je u analima ravnogoraca ostao kao vek mračnjaštva…

SPO je junački dao život za Dražin grob i za evo rehabilitaciju raba Božijeg Dragiše. A daleko neko pokolenje posvetiće život pokojnom SPO-u koji pade kao žrtva neodgovornog biračkog tela!

Čujem na radiju u kolima da je g. Cvetković bio puki potpisnik, izvršilac volje Krunskog saveta. Tako znači. Moraću kad-tad da se pozabavim malko istorijom, jer da nije presude niškog suda ne bih ni znao da je sadašnji Krunski savet (gde su Matija Bećković, Duško Kovačević i drugi isto velikani pisane reči kojih ne mogu da se sad baš setim) pravni naslednik tela koje je 1941. odlučivalo o ratu i miru. Krunski savet znači nije obična nevladina organizacija, nego je organ vlasti u senci. Koji će, čim kruna ponovo obujmi prestolonaslednikovo teme, postati moćan kao onaj koji je Cvetkovića poslao u Beč na svečano potpisivanje.

Ono što mi se u protokolu sa Ribentropom posebno dopalo jeste paragraf o srpskoj vojsci, koja nije bila predviđena ni kao poslednja ispomoć snagama Vermahta. Ribentrop još nije znao da će pred kraj rata Hitler morati da mobiliše nemačke dečake, inače ne bi bio tako nezainteresovan za armadu naše kraljevine. Pa ipak, da se ne bi g. Cvetković našao uvređenim, a sa njim i Krunski savet, Nemci su našoj vojsci odobrili da se umeša ako to bude želela – kad nađe za shodno i na frontu koji joj bude najviše ležao!

Istraživačko novinarstvo lako je ušlo u trag Cvetkovićevim potomcima (potonji  su proces i pokrenuli), pa smo čuli kad je ko deku video u Parizu, neki ga se unuci sećaju, drugi ne, ali je svako čeljade, according to porodična portparolka, naravno znalo da su dedica nevini… Kako ste vi to znali pre nego što je sud slučaj rasvetlio i pravosnažnom presudom zasvagda zaključio, nema veze, kolege novinari dali su sve od sebe da saznamo kako je blagovest pala unučićima, bratučedima etc.

Intervjuisanje unučadije naličje je onoga kad se nakon neke kataklizme novinari vinu do najbližih srodnika poginulih da bi svojoj cenjenoj i nezasitoj publici bol i očaj ožalošćenih prikazali sa lica mesta i iz prve ruke. Sećam se vesti o ženi koja je poginula kad je pošla da kupi deci knjige i sletela sa puta, pisalo je odakle je, ko je, zašto je išla u grad, koga je imala u porodici, ali je uredništvo publici poletno obećalo: „opširnije u sutrašnjem broju“: kud ćeš opširnije od ovoga i zar ne možete familiju poštedeti svog odvratnog i svebanalizujućeg prisustva?! E, ovde imamo radosnu vest, jedino mi je žao što smo Mačeka ostavili po strani, toliko smo učili o vladi Cvetković-Maček da im nismo dugo znali ni imena, bili su kao Marks i Engels, samo ne tako talentovani, a sad smo doktora Vlatka ostavili samog i nerehabilitovanog samo poradi toga što je Hrvat.

Trebalo bi da napišem pregled događaja od prošle nedelje, ali kako sam slobodan već dve sedmice, ne bih da preskočim presudu kojom se zabranjuje citiranje Aleksandra Tijanića. Razume se da je svaki citat (a navodima obiluju štampa, nauka, prosveta…) nužno izdvojen iz konteksta! Svet bi eksplodirao kad bi svaki put bilo navođeno sve što je neko napisao ili javno izrekao, tako je da citat po svojoj prirodi fragment (nisam verovao da ću ovu očiglednost, ovu tautologiju ikad morati da stavim na papir), ali tu nije kraj. Istrgivači (istrživači? istrživačko novinarstvo?!) iz konteksta kažnjeni su globom i zabranom doštampavanja, ima da plate sudske troškove i da presudu o svom trošku objave u „Politici“! Time su sva druga glasila dovedena u neravnopravan položaj, a ako je time možda ispunjena žarka želja tužioca ( „Politika“ je zbog svetle i duge tradicije čitulja najslavniji naš katalog umrlih, pa ako neko hoće sa nekim zanavek da raskrsti najstariji dnevni list zar nije najprikladniji?), onda su i svi ostali tužioci dovedeni u neravnopravan položaj. Ja tužim šta ti ja znam Sonju Liht, dobijem na primer parnicu, i zahtevam da tužena povrh svega plati ekranizaciju te presude na toj i toj televiziji.

Šta je još bilo? Pošto su ukinuli ime svakoj ulici koja je vonjala po komunizmu i/li partizanštini, naši su se uoči posete Medvedeva našli u nebranom grožđu, gde vam je ulica generala Ždanova, hoću u Maršala Tolbuhina, pa kroz Maksima Gorkog sve do Bulevara Crvene armije… Pošto visoki gost odlično zna šta su Potemkinova sela, bilo bi  uvredljivo i za nas i za njega da se table sa ruskim imenima vraćaju pet minuta uoči njegovog dolaska, ali je i za to nađeno rešenje: svi novi bulevari, avenije, trgovi, pjacete koji će biti izgrađeni nosiće imena ruskih vojskovođa! A se nešto izgradi, gradonačelnik će posilnom: davaj vojnu enciklopediju, vadi maršale i generale prve zemlje Sovjeta da njihovim časnim imenima i činovima okitimo našu slobodarsku prestonicu… Tako će naša mala nepažnja prema palim herojima Crvene armije biti ispravljena brzogradnjom novih ulica koje biće sve u jednom delu grada, te ćemo imati Rusku četvrt koja biće veća nego North East u Filadelfiji.

Da. Imali smo jedan defile, veoma svečan, masovan i bučan, koji je policija mogla da obezbedi i koji stoga nije ni otkazan. Dapače. Ne znam ni je li bilo potrebe da bude prijavljen. Nadletali su ga, da bi bio još veličanstveniji, naši avioni, opravljeni za minuli aeromiting, ali i radi odbrane našeg vazdušnog prostora koji doduše, slava Bogu, niko ne ugrožava evo već deset godina. Pitomci dveju klasa čije časne brojeve nisam zabeležio promarširali su Beogradom, novine su objavile koliko je tačno šapki bačeno u srpsko nebo, tu niko po novom zakonu o javnom informisanju neće biti kažnjen, televizija nije žalila truda, trake ni minutaže da intervjuiše roditelje, dede, stričeve, teče, sve žive i pokretne srodnike koji su došli da uveličaju i onako uveličan događaj: ovo je najsrećniji dan mog života, sad mogu da umrem, a da ne brinem ni za Srbiju ni za unuka koji dobi sablju, šta vi, mladi i lepi čoveče, velite kao dobitnik britke sablje, sablja je moj san, kao dete sanjao sam stalno sablje, te ja u cirkusu gutam sablju, te Turčinu merkam učkur da ga odozdo raspolutim do njegovog u ono vreme okupatorskog groca, te ja kao već star, ispod kotarke kujem specijalnu dimiskiju po koju dolazi Uma Turman, ja da joj predam sablju, a to nije Uma nego naš predsednik, vrhovni komandant, doneo mi sablju lično u moju rodnu kuću („po sećanju se hoda kao po mesečini“, izvinjavam se pravnim naslednicima Miloša Crnjanskog što ne citiram cele „Seobe“ i „Drugu knjigu seoba“), naveo sam ove citate po sećanju, uglavnom, ja koji ne vidim svrhu armije i koji se ne divim nimalo zvanju oficira, nisam otišao da im svečanost narušim niti da gunđam što naša bleda mati uludo troši kerozin. Ispao sam verski tolerantan.

Predsednica parlamenta ispala je verski tolerantna prema svojoj izgubljenoj tezgi u „Galenici“. Otvorila je srce „Presu“ i gle: nije nikad osetila da je u sukobu interesa, ni sad to ne oseća, ne slaže se sa procenom odbora koji ju je blagoupozorio da živi u finansijskom grehu, ama mu se svejedno povinovala: poštuj zakon iako ti srce govori da si ti u pravu, a zakon da je nepravedno i blesavo primenjen.

Političari koji shodno potrebama službe govorahu o nesuđenoj povorci boraca za seksualnu ravnopravnost svi do jednog poverili su nam, dragovoljno i prostodušno, da im je heteroseksualna ljubav preča od svega i po mojoj evidenciji nema u Skupštini, Vladi, glavnim odborima, upravnim odborima etc. nikoga sklonog svome rođenom polu: znali smo da začeće uspeva samo među neizopačenim jedinkama, sad smo naučili da je skupština isto kao i neki lebensborn potpuno čista od svega što ne vodi produženju ove specifične ljudske vrste.

Peščanik.net, 27.09.2009.