Ruska kragna

 
Ima već nekoliko dana kako se predsednik Vlade Srbije vratio iz Moskve, a još uvek nije poznato koje je to četiri molbe uputio Rusima, iako je odmah bilo poznato da je na sve četiri odgovoreno pozitivno. Pošto se niko od prisutnih novinara nije setio – ili usudio, vrag bi ga znao – da pita o kakvim je tačno molbama reč, ostao je širok prostor za analize, nagađanja i dovijanja. A to nije bilo baš lako s obzirom na ogromnu količinu diplomatske pirotehnike i bratskih dimnih bombi koje su tokom razgovora Aleksandra Vučića sa premijerom Medvedevim i predsednikom Putinom nemilice trošene.

Kad se skupi sve što je u tom tumaranju kroz vatru i dim zvaničnih i nezvaničnih saznanja iskopano, ispada da je molbi bilo i mnogo više od četiri. Pored onih vezanih za Južni tok – smanjenje kamate na kredit i njegova otplata iz dividende, uključenje naših firmi u izgradnju, uvođenje kodirektora… – tu je i proširenje zone slobodne trgovine (na fijat 500L, cigarete i stari sir), restruktuiranje Srbijagasa (tj. njegova podela na proizvodnju i uvoz, sa jedne, i distribuciju, sa druge strane), ali, što je važnije, i „relaksiranje“ njegovog duga od 300 miliona evra, osnivanje radne grupe za rudnu rentu… Zanimljivo je da je Vučić, nakon jednosatnog razgovora sa Putinom u četiri oka, rekao da predstojeće predsedavanje Srbije OEBS-om, što se uoči posete smatralo da će pored Južnog toka biti glavna tema razgovora, nije ni pomenuto. Da verujemo premijeru na reč, kad je već tako odlučan.

Kad je, pak, o pomenutom gasovodu reč, njegova izgradnja će tek sad moći da počne. Tačnije, moći će da počne, sudeći po rečima, tj. očekivanjima samog Vučića, do kraja godine. Tako se pokazalo da je Tomislav Nikolić onomad u Šajkašu tačno 12 meseci prerano kukuriknuo. I potvrdilo se, još jednom, i u Moskvi, ko je pr(a)vi starter Srbije. Osim ako to nije ruski način da se posle Nikolića i Dačića, kao i nedavno Dinkića, u svoj zagrljaj malo privuče i „nemački čovek“ Vučić.

Ali, da se manemo lokalnih nadgornjavanja i vratimo onome od čega se, fizički i politički, živi, to jest Južnom toku. Pre svega bar ono prvo važi za srpske građevince, kojima je obećana polovina građevinskih radova, odnosno poslovi u vrednosti od oko 350 miliona evra. To je, doduše, manje od četvrtine celog posla procenjenog na ukupno 2,1 milijardi evra. Ni to nije malo, ali, ne manje važno, nije ni – sigurno. Naime, da opet citiramo premijera, naše firme će te poslove dobiti pod uslovom da zaista i budu sposobne da ih urade. Kako tehnički tako i finansijski. To jest, da imaju mašine i ljude, da mogu da ispoštuju rokove, da se uklope u cenu. Najverovatnije da tu neće biti nikakvih problema, ali onda je razumno pretpostaviti da bi ti poslovi i inače bili povereni domaćim firmama, jer su one po pravilu jeftinije (ovo možda ne važi jedino za Kineze) nego strane koje moraju da dovlače i radnu snagu i opremu. Dakle, udovoljavajući našoj molbi, ruska strana se nije ponašala protivno uobičajenoj poslovnoj logici niti je žrtvovala neke svoje interese.

Slično je i sa sledećim (navodnim) ruskim ustupkom. Reč je o kamatnoj stopi na kredit koji Srbija od Rusije uzima za finansiranje Južnog toka. U stvari, nije sasvim jasno ni ko se tu zadužuje: država Srbija, preduzeće Južni tok Srbija ili Srbijagas. Po svoj prilici nije reč o državi inače bi taj kredit morao da ide u Skupštinu na odobrenje, a to se nigde ne pominje.

Da li zajam uzima Srbijagas? To bi tek bila katastrofa. On već ima milijardu evra duga, još jedna milijarda (jer Srbija treba da isfinansira svoju polovinu učešća u projektu) bi ga načisto dokusurila. Ili, u drugoj varijanti, praktično gurnula Rusima u ruke.

Treća, najverovatnija varijanta je da se zadužuje preduzeće Južni tok Srbija – kako će to biti „provučeno“ kroz papire nije ni važno – koje i preuzima obavezu da iz prihoda od tranzitne takse, tačnije dividende, vraća kredit. Upravo u tom kontekstu pokazuje se da ni pri kamatnoj stopi od 4,25 odsto Rusi ništa ne gube niti nam čine neki ustupak. Najpre, međutim, valja reći da je kamatna stopa od osam odsto, koja je navodno prvobitno bila predviđena, običan bezobrazluk. To nema veze ni sa ekonomijom ni sa stanjem na finansijskom tržištu, a o prijateljstvu da se i ne govori. Kamata od 4,25 odsto je možda viša od one po kojoj bi država Srbija mogla da se zaduži od poslovnih banaka. Ali, ako bi Južni tok, kao što nema, imao podršku Evropske unije, i ne bi spadao u visoko rizične projekte, kao što sada spada, bilo bi finansijera zainteresovanih da ponude znatno povoljnije uslove. U svakom slučaju, pak, mora se napomenuti, da država Srbija od međunarodnih finansijskih institucija za infrastrukturne poduhvate dobija kredite sa kamatnom stopom od 1-2 odsto. A kad je reč o Gaspromnjeftu, kao firmi koja iza Južnog toka stoji, on danas sigurno može da se zaduži po kamatnim stopama od 3-4 odsto, da taj novac usmeri ka Južnom toku Srbija pa da tako čak i na kamati nešto malo zaradi. Da ne bude zabune, ne želi se ovim reći da je to nešto loše; prosto radi se o tome da se zna kako zaista stoje stvari.

Uzgred, kada je nakon svečanog početka radova na gasovodu tadašnja ministarka energetike Zorana Mihajlović digla glas protiv kredita nije to učinila zbog nepovoljnih kreditnih uslova. Suština problema tada je bila – a i do danas je ostala ista – u tome što se uzima kredit za čardak na nebu. To jest za projekat koji je – ma koliko dobar i za Srbiju koristan – vrlo neizvestan. Od tada do danas, treba li uopšte podsećati, odnosi između Rusije i Evropske unije gori su nego ikad u poslednjih četvrt veka, a Južni tok je još neizvesniji nego što je bio tada.

Konačno, da dobrohotno poverujemo premijeru Vučiću – jer javnost Srbije nema nikakav uvid ni u osnovne elemente a kamoli detalje (i eventualne začkoljice) ovog velikog i vrednog poslovnog aranžmana – da i u slučaju da Južni tok nikad ne proradi Srbiji ostaje 350 miliona evra koje su zaradile njene građevinske firme.

Međutim, Rusi sigurno neće biti toliko naivni da izgrade Južni tok kroz Srbiju i da on tu stoji kao neki spomenik, beskoristan i odsečen od ostatka Evrope. Dakle, ode sanak pusti od 350 miliona. A Rusi relativno jeftino dobiše još jedan, kakav-takav, štih u svojoj geo-strategijskoj partiji tablića.

S druge strane, ako nije formalno, Srbija se tu ipak faktički zadužila za milijardu evra. I ona će tu milijardu morati da vrati. Da li tako što će se odreći prihoda dok se ne namiri dug ili na neki drugi način nije ni najbitnije. Ako se, pak, zadužila za milijardu, a od toga je njena privreda videla samo trećinu, onda to baš i nije tako mudar potez i dobar posao.

Otud bi za Srbiju mnogo praktičnije, realnije i značajnije bilo da reši taj spor sa Rusijom oko visine koncesije na eksploataciju nafte i gasa u Srbiji, tzv. rudne rente. Kao što je napomenuto na početku ovog teksta, to pitanje je najzad izneto na sto. I to je napredak. Ali, za divno čudo, braća Rusi tu nisu pokazali nikakvu predusretljivost. Zato je, kaže vest, osnovana radna grupa koja treba da predloži rešenje. Iz soc-realističkog iskustva znamo da se radna grupa osniva kad se želi da se nešto ne reši. Vučić nema to iskustvo. Putin ima.

Da li posle Vučićevog boravka u Moskvi ruska kragna oko srpskog vrata popušta ili se steže, pitanje je na koje u ovom trenutku, čini se, nema jasnog i jednoznačnog odgovora.

 
Peščanik.net, 11.07.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)