Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Svake godine, 16 aprila u 10 sati pre podne, Jevreji sveta zaustavljaju svoja kola i usred saobraćajne gužve jedan minut ćuteći stoje pored njih. Oni to čine i na svojim radnim mestima, kod kuće, svuda gde su se tog trenutka zatekli. U Izraelu se u tom času oglašavaju sirene, staju svi vozovi i autobusi. Tako mi čuvamo uspomenu na šest miliona Jevreja koji su tokom Drugog svetskog rata poginuli samo zato što su bili Jevreji. U svim sinagogama na svetu čita se Iizkor, molitva u spomen preminulih, i pali se šest sveća. Toga dana se uvek pitam: da li na svetu postoji milion sinagoga? Jer tako bi za svakog ubijenog gorela po jedna sveća.

Ove godine ćemo se sećati i onih koji su pre 70 godina zaustavili Katastrofu i sigurne smrti spasli preostale zatvorenike nacističkih logora širom Evrope. I ove jubilarne godine ćemo se sa zahvalnošću sećati Sovjetske armije i njenih saveznika.

U svetu još uvek postoje mesta gde se ubijanje nevinih ljudi ne smatra apsolutnim zlom. Neki misle da je to zgodan povod za sprdnju i podsmeh. Tako će 9. maja, baš onog dana kada će cela Rusija „sa suzama u očima“ slaviti Dan pobede, u Teheranu biti otvorena redovna izložba karikatura na temu Holokausta.

Mi, bivši sovjetski ljudi, odrastali smo na ideji jednakosti svih ljudi i prijateljstva među narodima, ideji da čovek nije sam, već da je kao predstavnik svih njemu sličnih neznanaca odgovoran za svoje postupke.

Kasnije, kada smo upoznali svet i saznali mnogo toga što nam je ranije bilo zabranjeno, shvatili smo da nije sve tako prosto, da nisu samo pesme i osećaj za humor kod raznih ljudi različiti, već da se i poimanja ljubavi i mržnje, dobra i zla takođe razlikuju. Čak i iste reči na raznim jezicima imaju različita, ponekad sasvim suprotna značenja. Shvatili smo da je za miran i plodotvoran razgovor neophodno oprezno izbegavati zamke koje nameću teškoće u prevodu.

Rusija i Iran su u prijateljskim odnosima, ali izgleda da je to prijateljstvo jednostrano. Rusija se dosledno zalagala za ukidanje sankcija prema Iranu, a iranske vlasti su to razumele kao čisto marketinški potez, kao banalno animiranje potencijalnih kupaca za manje-više zastarelo rusko oružje. I onda su svojom „karikaturom od izložbe“ demonstrirali da ih je baš briga za vrednosti koje su svim građanima Rusije principijalno važne, za njihov poseban odnos prema velikoj Pobedi.

Razume se, umobolni islamisti svojim karikaturama o Holokaustu žele da uvrede pre svega Jevreje. Ali oni nas slabo poznaju. Mi ne pijemo otrov iz ruku naših neprijatelja. Naprotiv, to što je tema Holokousta i danas, i tamo gde nema nijednog prisutnog svedoka ili žrtve tih strašnih događaja, i na mestima koja su hiljadama kilometara i sedam decenija udaljena od mesta tragedije – i dalje aktuelna, dokaz je koliko je ona važna. Tema Katastrofe još nije zatvorena i nijedan narod na Zemlji nije zaštićen od opasnosti pretnje genocidom. I zato je Jom hašoa, Dan sećanja na žrtve Holokausta značajan ne samo za nas Jevreje, već i za čitavo čovečanstvo.

U međuvremenu to isto čovečanstvo predstavljeno njegovim demokratskim liderima ukida sankcije prema Iranu i sa njim obnavlja trgovinske i sve ostale odnose, bez obzira na to što se Iran tek privremeno odriče nuklearnog oružja i istovremeno nema ni najmanju nameru da se odrekne ništa manje strašne ratne retorike, okorelog antisemitizma i danonoćnog propagiranja mržnje.

Ne znam do koje mere je Izrael zaista ugrožen tim ruskim raketama S-300, ali ako mene pitate, ja mislim da postoje i drugi razlozi zbog kojih bi trebalo odložiti njihovu isporuku. Mi ne znamo u ruke kojih podivljalih ekstremista već sutra te rakete mogu pasti, i koga će otrovna iranska zmija još poželeti da ujede.

Jurij Kaner, predsednik Ruskog jevrejskog kongresa

Radio Eho Moskve, 16.04.2015.

Prevod s ruskog Haim Moreno