Foto: Konstantin Novaković

Foto: Konstantin Novaković

U svom pesničkom opusu Edgar Alan Po ima i pesmu Gavran. U njoj ovaj klasik književnog horora opisuje „ponoć jednu dok pun briga, bled, umoran, bdeh vrh knjiga“ i kad ga „naglo u tom trenu kucanje na vrata prenu“. A potom: “Tek što nađoh se u sobi, sav goreći u teskobi / iznenadno začuo sam udarce što jače biše / „Mora“, rekoh pun pozora, „da je neko kraj prozora / ispitaću ja doskora kakve se tu tajne sviše / da se smiri srce spoznav kakve se tu tajne sviše / to vetar je, ništa više.”1

Kraće, autor je ubedio sebe da je to samo udar vetra koji je otvorio njegova vrata i „ništa više“. A dalje? Dalje pročitajte sami. Nego, pređimo na stvar. Rusija ima samo troje ljudi nadarenih za spoljnu politiku. Ima Putina koji tom politikom rukovodi, ima Lavrova koji tu politiku sprovodi i ima Zaharovu koja narodu nadmeno objašnjava kako tu politiku treba ispravno i patriotski razumeti.

I sve bi bilo kako se samo poželeti može da nam se nije desio, eto, još i taj maler: Kinezi su iznenada na svojoj granici sa Rusijom rasporedili interkontinentalne balističke rakete. Kakve rakete? Pa tako, prilično ozbiljne, s maksimalnim dometom do 14 hiljada kilometara.

A reakcija Rusije? Čuli smo je od Peskova. Citat prvi: „Razmeštanje kineskih balističkih raketa nedaleko od rusko-kineske granice Rusija ne smatra pretnjom“. Naravno, tu se odmah nameće i jedno prosto pitanje: a zašto to Rusija „ne smatra pretnjom“? To Peskov nije ni pokušao da nam objasni. Ali priznaćete, ipak je to dosta čudno: još koliko juče tih raketa nije bilo, a danas one štrče tik uz granicu s našim susedom.

Drugi njegov citat glasi ovako: „Sve što se događa na planu rasta oružanih snaga Kine, to jest bilo koja dejstva i aktivnosti u sferi razvoja vojno-industrijskog potencijala Kine, mi ne doživljavamo kao pretnju bezbednosti naše zemlje“. Čekajte, čekajte – kako to? Zar mi „bilo koja dejstva“ oružanih sila neke zemlje, tim pre ako je u pitanju naš sused, „ne doživljavamo kao pretnju“ našoj bezbednosti? Osim toga Peskov izvrće činjenice. Zar se premeštanje raketa s jednog mesta na drugo, to jest dovoženje interkontinentalnog balističkog arsenala iz nekakve kineske zabiti na granicu s našom zemljom može nazvati rastom i razvojem vojno-industrijskog potencijala?

A dalje Peskov ispaljuje rečenicu koja treba da umiri stada naivaca pred ekranima televizora: „Peking je naš saveznik, naš politički i ekonomski partner“. To jest, ova njegova rečenica bi trebalo da bude garancija toga da su kineske rakete tek onako – šale radi – uredno raspoređene duž granice sa Rusijom.

Međutim, među naivcima kojima je Peskov priredio ovu verbalnu lakrdiju postoje i oni koji dosta toga znaju, a ponešto i pamte. Oni se sećaju „velikog prijateljstva“ SSSR-a i Hitlerove Nemačke, čestitke „gospodina Hitlera“ povodom nacionalnog praznika „sveg sovjetskog naroda“ i radosno podsećanje na to da su SSSR i Nemačka saveznici i strateški partneri.

I mi tačno znamo kako će se dalje odvijati stvari. Televizija će nam ispričati da nam te rakete mogu samo koristiti, da „razvoj kineske vojne industrije“ nije isto što i pretnja koju predstavlja NATO i da kineske rakete na našim granicama ni izbliza nisu ta opasnost zbog koje je, na primer, otet Krim. A onda će nam politikolozi na plati Kremlja objasniti da su te rakete u stvari pretnja Trampu, a ne nama. I na kraju će zaklepetati Zaharova i reći nešto šaljivo i smešno na račun glupih liberala koji, eto, ne veruju našem kineskom drugu.

Da, sav taj cirkus nas tek čeka. Za sada imamo samo kineske rakete koje duž naše granice preteći vire iz žbunja našeg suseda, nemi uznemireni trzaj stada koje oseća da ipak nešto nije u redu i, kao u pesmi Edgara Alana Poa, uplašeni šapat Kremlja: to nisu rakete – „to vetar je, ništa više“. A imamo i Putina koji se nekako sav izduvao.

Matvej Ganapoljski, Радио Эхо Москвы, 24.01.2017.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 30.01.2017.


________________

  1. Edgar Alan Po, Gavran i druge pesme, izbor i prevod Kolja Mićević, Glas Banjaluka 1975.