Da li Vojislav Koštunica odlazi s mesta premijera zato što je bio nezadovoljan podrškom koalicionih partnera u odbrani Kosova ili je zapravo podneo ostavku zbog neuspešnosti (kraha) svoje politike “Kosovo je Srbija”?

Možda nekoga i muči ovo pitanje, posle onog lažnog i patetičnog prenemaganja budućeg političkog penzionera Vojislav Koštunice, mada je većini svejedno, samo kad su mu videli leđa.

Ali, da ne bi ostala trunka zabune i sumnje valjalo bi na kraju kraha te politike jednim friškim primerom pokazati kako je u praksi izgledala Koštuničina i DSS-ovska briga za Kosovo i “naš narod” na Kosovu.

Baš negde pred objavu svog penzionisanja, srpski se premijer namerio da vrati ekonomski suverenitet Srpskih Železnica nad prugama na Kosovu i u tom cilju poslao je u Zvečan (u uniformi američkog pilota, kako je lucidno zapazio Nenad Čanak) nalickanog D(SS) junošu, svog pravnog savetnika i novoustoličenog predsednika Upravnog odbora Srpskih Železnica, Branislava Ristivojevića. U Zvečan se tog 3. marta stuštila sva beogradska medijska čaršija da zabeleži još jedan “istorijski trenutak” Koštuničine “Pirove pobede”. Sve je izgledalo kao u Miloševićevo vreme: iz Beograda je stigla visoka delegacija, donete su i postavljene kulise za “Potemkinova sela”, određen radnik koji će “nešto da kaže” i doveden narod da kliče pobedi. Ristivojević je u svojstvu savetnika premijera i predsednika železničara obećao okupljenim tv kamerama i stranačkim statistima da će Srpski Vozovi prevoziti braću Srbe iz Srbije na Srpsko Kosovo i obratno, čim kadar Velje Ilića i direktor Srpskih Železnica Milenko Šarančić napravi 60 kilometara brze pruge (valjda uz pomoć Milutina Mrkonjića) Lešak-Leposavić-Ibarska Slatina-Zvečan-Kosovo Polje i čim uvede evropske standarde bezbednosti.

Dotični Šarančić izjavio je da je vraćanje dela železničke infrastrukture na Kosovu u sastav Železnica Srbije “izvršeno na zahtev građana i železničara srpske nacionalnosti” i “procenio” da Srpska Železnička Imovina na Kosovu vredi brat-bratu više od milijardu evra. A predstavnik Železničara Srpske Nacionalnosti Zoran Bogavac izjavio je u naježene mikrofone beogradskih novinara da je “u perspektivi uvođenje brzih vozova na relaciji Kosovska Mitrovica-Beograd, kako bi komunikacija Kosova i Metohije sa Srbijom bila mnogo bolja i brža nego do sada, tako da ćemo poboljšati ne samo putnički, već i teretni saobraćaj”.

Sutradan, 4. marta, sva prestonička štampa koju kontroliše Koštunica imala je drečeće naslove tipa “Srbi preuzeli deo kosovske pruge”.

Pola sata pošto je napričao bajke, savetnik premijera i predsednik železničara pokupio je prnje i vratio se u Kabinet, kamere su isključene, rasturena je scenografija i neko je onda morao da počisti nered koji je napravio Branislav Ristivojević.

U danima koji su zatim usledili, na površinu je isplivala suština petparačke politike prema Kosovu doskorašnjeg premijera i budućeg penzionera Vojislava Koštunice, čiji bi moto mogao da bude “pustite nas samo malo da se slikamo i da nas želja mine”.

Već sutradan, pruga koju je srpska delegacija iz Beograda patetično nazvala “sloboda kretanja” bila je zatvorena. Misiji UNMIK bio je potreban samo jedan dan da uz pomoć međunarodne policije ponovo uspostavi kontrolu nad železničkim saobraćajem na severu Kosova.

UNMIK je preuzeo kontrolu nad železničkom linijom između Zvečana i Leška, ali je obustavio saobraćaj i od Kosova Polja do Kosovske Mitrovice iz bezbednosnih razloga, jer “ne rukovodi stanicama na severu Kosova i da dok ne bude u potpunosti rukovodio železnicama ne želi da vozovi saobraćaju”.

Da bi se prikrila bruka i fijasko pokušaja Vojislava Koštunice da na primeru železnice pokaže da “Kosovo je Srbija”, prvo je smišljen eufemizam kako Železnica Srbije sprovodi kontrolu ispravnosti pruga na severu Kosova, pa zato ne saobraćaju vozovi. A zatim je u Beogradu, odnosno u Srpskim Železnicama, nastala kuknjava kako je tim činom (prekidom saobraćaja na pruzi Kosovo Polje-Lešak) “možda odsečena i jedina sigurna saobraćajna veza Srba i drugih žitelja koji žive u enklavama oko Prištine”.

Ali, niko nije imao hrabrosti da prozove i pita savetnika premijera i predsednika železničara Branislava Ristivojevića zašto je uopšte izvodio akciju “Kosovo je Srbija” ako će odmah zatim naneti štetu i unesrećiti Braću Srbe na Kosovu.

Uloga “gutača žabe” i čistača nereda koji je iza sebe ostavio Koštuničin osvajač pruge Zvečan-Lešak, pripala je Milenko Šarančiću, koji je opet kobajagi morao u Beogradu da pregovara sa delegacijom UNMIK-a oko želje Vojislava Koštunice da ima ekonomski suverenitet makar na 60 kilometara pruge na Kosovu. Pred sastanak sa delegacijom UNMIK-a, Šarančić je krajnje pomirljivo i bez trunke arogancije od pre četiri dana tražio od delegacije UNMIK-a, citiram – “dozvolu za prolaz vozova do Zvečana”. Dakle, ništa od brzih pruga na Kosovu u vlasništvu Srbije, jer “Kosovo je Srbija” – nego samo “dozvola za prolaz vozova do Zvečana”.

Da bi umanjio štetu, Šarančić saopštava “da ga je veoma iznenadila izjava šefa UNIMK Joakima Rikera da je vozovima Železnica Srbije zabranjen ulazak u pokrajinu” i da “Železnice Srbije po rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti UN imaju sve formalne i pravne razloge da uspostave saobraćaj na severnom Kosovu”.

Sastanak u Beogradu od 6. marta završen je bez dogovora i, iako se već tada znao stav UNMIK-a, Šarančić najavljuje “pozitivan odgovor UNMIK tokom naredne nedelje” i dan kasnije nastavlja da vrši pritisak na UNMIK saopštenjem “da se na stanici u Raškoj gomilaju velike količine robe, koja se iz Srbije transportuje za Kosovo”.

8. marta šef četvrtog stuba UNMIK-a, Pol Akda, kaže u Prištini da “Srbija neće kontolisati železnice na severu Kosova”, jer su predstavnici UNMIK-a odbili zahtev predstavnika preduzeća “Železnice Srbije” za kontrolu nad železnicama na severu Kosova.

U ponedeljak, 10. marta Radio Beograd u vestima od 15 sati, posle vesti da je Vlada podnela ostavku, saopštava da “Voz Kosovo Polje – Lešak još ne saobraća”. Tog dana portparol UNMIK-a Methild Heneke izjavila je mitrovičkom radiju Kontakt Plus da voz na relaciji Kosovo Polje-Lešak ne saobraća iz bezbednosnih razloga i da će tako biti sve dok “UNMIK ne bude u potpunosti rukovodio železnicama”.

Ne zna se šta je sa premijerovim savetnikom i predsednikom železničara Branislavom Ristivojevićem.

Možda se kao „Otpisani“ još šunja oko Zvečana tražeći zgodno mesto za kakvu novu diverziju.

Pre će biti da se vratio u Beograd da šefa i budućeg penzionera teši kako nije sve izgubljeno. Ima Srbija na Kosovu i Telekom, čiji generalni direktor Branko Radujko reče pre neki dan “da to preduzeće na Kosovu u postojećim uslovima radi više nego dobro”. Ima i ski centar na Brezovici, za koji je vlada odvojila 30 miliona evra.

Biće vremena da se u nekom od beogradskih salona smisli nova strategija “uspostavljanja ekonomskog suvereniteta Srbije na Kosovu”. 

Na primeru pruge Kosovo Polje-Lešak pokazalo se da je to bila samo – salonska politika, a da „naši“ i dalje u rukama drže 5,6 milijardi budžetskih dinara koje je Srbija namenila Srbima na Kosovu.

 
Peščanik.net, 11.03.2008.