Dobro, gledano sa strane, stvar je bila skoro pa zabavna. Prema apsolutno svim procjenama od prije osam-devet dana, od takozvanih analitičara do taksista i šanera opšte prakse, kadrovima SDA je bilo zapečaćeno da ostanu u Vijeću ministara, dok je Lagumdžiji otkaz već bio fakturisan. Stvari su djelovale toliko zakovano da ni duga sesija SDP-ovog i SNSD-ovog “trusta mozgova” pretprošlog vikenda isprva nije izgledala ni po čemu spektakularna. Bosanskohercegovački mediji, naročito oni portalskog tipa, kao jedan od argumenata teze o propasti sastanka SDP-ovog i SNSD-ovog vrha opsesivno su citirali post Igora Radojičića sa Twittera: “Ne znam čemu uopšte cjelodnevno sastančenje sa Lagumdžijom kad je isti sve razvalio u zadnje dvije godine. I ko mu još može vjerovati.” Oslanjanje na Twitter nije, ispade, bilo pouzdano. (Interesantno bi bilo znati da li je i Radojičić bio u zabludi što se tiče obrata u raspletu bh. političke krize ili se radilo o “mamcu” bačenom po Dodikovoj direktivi. Iskren da budem, meni se više dopada verzija po kojoj mu je Dodik rekao: De, Igore, majke ti, nakucaj na onom svom Tviterfejsu da je sastanak sa Lagumdžijom bio živa propast.)
Nakon što su, dakle, Sadik Ahmetović, Muhamed Ibrahimović te Fuad Kasumović smijenjeni, uz majstorski Dodikov potez kad su protiv te smjene bili njegovi poslanici, unaprijed svjesni da će za smjenu biti dovoljno to što će Ognjen Tadić i Mladen Ivanić biti “za”, odnosno nakon što je sutradan SNSD, valjda da svima bude jasno kako se ne radi o slučajnosti, povukao inicijativu o smjeni Lagumdžije, a uz obrazloženje Milorada Živkovića kako se SNSD saglasio sa SDP-ovom ponudom “u korist nacionalnih i finansijskih interesa Republike Srpske”, pojavio se cijeli niz objašnjenja o tome šta je zapravo Lagumdžija ponudio Dodiku. Riječ je još uvijek o spekulacijama, ali se za barem neke od njih teško može reći da su lišene temelja. Jučer je na ovom mjestu Vildana Selimbegović ubjedljivo demonstrirala na kakve je sve ustupke spreman kad je riječ o pravosuđu (tačnije Visokom sudskom i tužilačkom vijeću), zatim Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine, Zakonu o državnim službenicima i još nekim pitanjima, a sve u svrhu očuvanja krucijalnog i prioritetnog cilja: potrebe da funkciju ministra vanjskih poslova BiH i u naredne dvije godine nastavi obavljati lično i personalno profesor i doktor Zlatko Lagumdžija.
Ipak, možda i najzanimljiviji aspekt dogovora Dodik – Lagumdžija morao bi se ticati kakve-takve ustavne reforme, odnosno barem udovoljavanja presudi Sejdić – Finci. Dragan Čović je uspio natjerati Lagumdžiju (Dodika i nije morao da tjera) da se suština ove presude zaboravi, a da se ona pretvori isključivo u alat za rješavanje “hrvatskog pitanja”. Ipak, nije Lagumdžija naivan, neće on strancima baš kazati “We don’t care for Jews and Gypsies”, zna on da dvije godine brzo prođu, a da građanima treba nečim koliko-toliko opipljivim zamazati oči pred naredne izbore. (Ako dosad i nije znao, lokalni izbori su ga morali osvijestiti.) Tako da treba očekivati da se visokim stranim delegacijama koje, evo, ponovo sve frekventnije dolaze u Bosnu i Hercegovinu, nekakva bizarna devijacija ideje o makar teoretskoj mogućnosti da svaki građanin Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost, može ne samo da bira nego i da “bude biran”, a u formi kozmetičke reforme, predstavi kao istorijski sporazum.
Neproduktivno je, međutim, zbog takve situacije lamentovati, bolje je smijati se. Poznato je da Milorad Dodik ne bježi od pjevanja u predizbornoj kampanji. Čini se da ni Zlatku Lagumdžiji pjevanje nije mrsko, manje u kampanji, a više u pregovorima, i to u nekoj karaoke kombinaciji. Neposredno pred rat, 1991. godine, Đorđe Balašević je objavio album “Marim ja”. Pretposljednja pjesma na tom albumu zvala se “Olelole”. Na tragu te pjesme, u varijanti “Cile Mile” mogla bi se u žanru “pjesmom da ti kažem” zgodno persiflirati Lagumdžijina ponuda Dodiku. Kod Balaševića, Loletu se piše pjesma devet dana, a istih devet dana moglo bi biti i vrijeme potrebno Lagudmdžiji da kreira ponudu koju Dodik ne može odbiti. Onda slijedi refren; veli, dakle, Zlaja: “Mile, valja nam budućnost spaliti, k’o one vikinške lađe,/ pustiti rijekom pa žaliti, nek je đavo nađe./ Mile, daj mi da još nešto popustim, opet sam sanjao sušu,/ Samo da riješimo Džipsije, za moju dušu, Mile. (…) Mile, taman se i sudstvo raščisti, taman smo nadomak smisla,/ kad eto ponovo stranaca dok si rek’o piksla./ Mile, daj mi da još nešto popustim, opet sam sanjao sušu,/ Samo da riješimo Džipsije, za moju dušu, ajde…”
Oslobođenje, 30.10.2012.
Peščanik.net, 30.10.2012.
