Foto: Vedran Bukarica
Novi Sad, foto: Vedran Bukarica

Srpski režim i dalje sprečava obojenu revoluciju. Mada ona ne postoji, niti je podložna definiciji, a još je i pobeđena – na više nivoa vlasti je uočena upornost u rešavanju nerešivog. Tu se negde nalazi i objašnjenje za nemoć pred opštim otporom.

Pobuna se ne stišava nego se širi, nema mesta gde je nema. Građani Kraljeva su izbacili tzv. gradonačelnika iz njegovog loga i isterali na čistinu sve odbornike vladajuće gomile. Tamo je buna dobila razmere ustanka i postaje model za odlučan kreativan odnos spram opasnih štetočina. Akumulirani bes se sa svih strana prostire na sve strane i kreće se ka beogradskoj centrali.

Na putu do završnog računa, vlast je iščašena iz svog sedišta u mačvanskom Bogatiću i još u nekim mestima. Izgleda da je počelo praktično rušenje, tek da se vidi kako to ide. Režim je ostao bez pouzdanja i ključnih utvrđenja. Prilično je potresen unutrašnjim rasulom a prinuđen je da hapsi sve uglednije kriminalce iz svog sastava, koji je od sredine do samog vrha sačinjen uglavnom od krupnih lupeža.

Oni najkrupniji još ostaju pošteđeni, oni su i organizovali ovu kampanju ali se monolit vladajuće mafije razara složenim udarima sa svih strana. Vlasnici države na čijem su čelu razbojnici i nitkovska elita, čuvaju sebe tako što seku sitnije grane velike pljačke i zasad ostaju nedostupni za organe koje su poslali da hapse i navodno čiste svoje dvorište. Ali dolaze na red, to je neizbežno.

Obojenu revoluciju režim vidi pre svega u studentskoj pobuni, iako studenti ne ruše vlast i striktno se drže dalje od dnevne i dugoročne politike. Taj princip omogućuje politiku kroz zahteve od kojih ne odstupaju. Oni u sebi sadrže političke ciljeve, zato što ispunjenje zahteva ruši sve stubove rasute države i znači raspad sistema koji je uslovio takve zahteve. Dok su ovde – neće ispuniti ništa ključno sa kratkog spiska uslova, kad zahtevi budu ispunjeni to će značiti da režim više nije ovde.

To su razumeli čak i naprednjaci a njihov vodeći um traži izlaz u slabo izmaštanoj zaveri protiv njega i države. Njegove teze su sakate jer drugačije i nisu moguće, uz to i prepisane iz tuđih iskustava koje on nije potpuno razumeo a misli i da ne mora.

Radikalski teoretičari slabo raspolažu kategorijama i pojmovima, za njih je obojena revolucija sila koja ih ruši polako ali neizbežno. Ne vide je u njenoj silovitosti, jer je ona potmula i polako seče sve osetljive žile, nerve i grane vlasti. Guši se borbom protiv vođa koje je teško otkriti, ali u kritičnoj fazi valja ućutkati slobodne novinare i druge lidere javnog mnjenja a konačno i opoziciju. Kakva god da je.

Tako je bar Nikolaj Patrušev učio Vulina, čije nadrišpijunsko dvojstvo ostaje nerazjašnjeno: da li je on ruski agent u Beogradu, ili srpski u Moskvi. Verovatno i jedno i drugo, mada veliku štetu pravi samo ovde.

Vladar se branio od stvarnosti na samom početku studentske pobune. To je činio nedovoljno vešto, čak priglupo. Oni to rade zbog para koje dolaze sa strane, silan je novac uložen u njegovo rušenje, nebrojene milijarde. Tako je rekao. Kasnije je zvao studente i profesore na dijalog, ali naravno, niko se nije odazvao. Sa njim se ne može razgovarati, niti ima o čemu.

Onda je u govoru-ekscesu u Mitrovici, iznenada proglasio pobedu nad obojenom revolucijom. Zna kako se to radi, napisaće knjigu-udžbenik koja će biti bez premca u svetu po čitanju. Pobediće i Srbiju i sve slične države koje je napala revolucija u boji ili bilo kakva. Ali za sve obojene je neosporni, vodeći ekspert.

A onda je ispalo da revolucija koje nema ipak nije pobeđena. Nije obojena, ali bunt se širi, ljudi ne odustaju, ne boje se više ničega i despot više ne kontroliše ništa od onoga što se događa izvan dvora. Studenti idu svojim putem u epskim marševima i ne gube snagu, sa njima su građani koji ih dočekuju ili im se pridružuju. Ili ih štite od fanatičnih lojalista. Kraljevo je postalo primer kako valja sa njima. Malo koga zanima hoće li Broj 1 raspisati izbore jer će oni konačno biti samo njegovi, njihovi i nevažeći.

U Moskvu su po pomoć i podršku otišli opskurni izaslanici vladaoca, Marko Đurić i notorni A. Vulin.

Tamo su saznali da revolucija u kojoj je njihov posustali monarh tako ubedljivo pobedio, i te kako traje. Vidno senilni Lavrov je siguran da je u Srbiji u toku obojena revolucija u punom zamahu i da je on sa svojom miroljubivom zemljom spreman da pomogne. To je rekao obavljaču funkcije ministra spoljnih poslova, Marku Đuriću. Sličnu stvar je Vulinu saopštio Sergej Šojgu, čija funkcija u Kremlju nije dovoljno jasna.

Ministar spoljnih poslova zemlje koja je još u zločinačkom ratu, tako je pokazao staro lice staljinističkog Sovjetskog Saveza. Ako tražiš pomoć Moskve, priznaješ svoj ograničeni suverenitet. Lavrov je bezobzirno istupio protiv građana Srbije, lažući otvoreno o prirodi ovdašnje vlasti i razlozima njene sudbinske krize.

Svojom podaničkom misijom u Moskvi, dvojica suklata iz srpske vlade potpuno su diskvalifikovali pobednika nad obojenom revolucijom. Nije pobedio niti je mogao, otpada knjiga. Nešto mnogo jače ga vuče ka konačnom porazu i propasti.

Ovde je u toku samo pobuna naroda koji se konačno naljutio.

Peščanik.net, 21.02.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)