Uz eventualni izuzetak Fate Orlović, nane Fate nacionale, ničija zlehuda sudba nije u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini navlažila tolike oči i potaknula prosipanje tolikih javnih suza kao ona Andreja Nikolaidisa. Ulcinjsko-dobrinjski cinik (kako bi rekao Nenad Filipović) odnosno naša pametnica (formulacija Senada Hadžifejzovića) u sarajevskoj je javnosti dosegao razinu obljubljenosti nezapamćenu u novijoj historiji. U gradu koji svoje najveće umjetnike već tradicionalno mezeti na najprizemnije moguće načine, u gradu u kojem herostratski nastrojeni mediokriteti neuspješno liječe svoje komplekse koprolalijskom logodijarejom uz prešutno odobravanje i pokoji aplauz takozvane javnosti, Nikolaidis je ovjenčan konsenzualnim lovorikama. Takav status samo je zabetoniran tekstom “Dželatov šegrt”; manje zapravo tekstom samim, a više njegovim posljedicama.

U tekstu koji, između ostalog, otkriva svu raskoš Nikolaidisove neobrazovanosti, Emir Kusturica je našao razloga da autora tuži. Različite sudske instance donosile su različite presude, a svaka je u Sarajevu dočekivana s pažnjom s kakvom su u zimu i rano proljeće 1980. godine širom SFRJ dočekivani izvještaji ljekarskog konzilija o zdravstvenom stanju druga Tita. U sredini nesklonoj javnom aktivizmu, više od hiljadu ljudi svojeručnim se potpisima suprostavilo sudskoj odluci podržavajući Nikolaidisovo pravo da priznaje samo sud svoje publike. Kad se učinilo da bi Nikolaidis morao Kusturici isplatiti i nekakve novce, nadigli su se i sarajevska vlast i mediji i nevladine organizacije i cjelokupna javna scena da u humanitarnoj akciji te novce prikupe. I makar akcije prikupljanja novca za bolesnu djecu ovdje po pravilu zaškripe, ovaj put to nije bio slučaj.

Novca se, riječima samog Nikolaidisa, začas skupilo. Mada sam Nikolaidis nije krio da novac ne isplaćuje iz vlastitog džepa, to nije spriječilo tankoćutnog sarajevskog poetu Milu Stojića da lirski nježno ne zacvili zbog nepravde da Nikolaidis mora Kusturici “uplatiti cijelu svoju godišnju zaradu, dakle dvadeset i četiri tisuće maraka”, a da zatim, pun pravedničkog gnjeva, pozivajući za svjedoka mastionicu, pero i ono što se perom piše te svoju komšinicu “ozarenu ramazanskom aurom vjere” slavnog režisera, i ne prokune doslovce ovim riječima: “Dabogda Kusta sve Andrejeve novce u apoteci potrošio!”

Imajući sve to u vidu, začuđuje iznimno mala medijska pažnja koju je u Bosni i Hercegovini privukla nedavno obznanjena informacija. Andrej Nikolaidis ovih je dana, naime, imenovan na funkciju savjetnika za kulturu i slobodnu javnost u kabinetu predsjednika Skupštine Republike Crne Gore Ranka Krivokapića. Samozvani apatrid, uvijek spreman za cmoljave tirade kako mu Crna Gora usprkos svemu što je učinio za njenu književnost i kulturu ni državljanstvo nije dala, postao je sinekurac, i to prve klase. I dobro, sve bi to zapravo bilo sasvim u redu, da sinekurac i dalje ne glumi marginalca, jurodivog pravednika, južnjačkog tomasabernharda opće prakse.

Umjesto da, makar kad je riječ o moralističkim pisanijama iz perspektive nezavisnog i, kao, egzistencijalno ugroženog intelekualca, kaže: “Quod scripsi, scripsi!” (za one kojima smeta latinski u novinskom tekstu, kao i za kvazigimnazijalce iz Šuvarovog vakta koji ni svoje srednje usmjereno obrazovanje nisu čestito okončali, evo i prevoda: “Što pisah, pisah!”), sinekurac nastavlja punom parom.

Na opskurnom portalčiću koji sam sebe komično krsti “jedinom slobodnom teritorijom”, a čija bi se kolumnistička sekcija mogla i trebala zvati “Kutak za savjetnike”, Nikolaidis tako ovih dana vergla nove varijacije na svoje stare teme. Nikada to, međutim, nije zvučalo ovako komično. Kad sinekurac Mile Đukanović kaže “da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode”, to zvuči otprilike jednako vjerodostojno kao kad Haris Silajdžić govori o nepravednosti Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Kao što je Silajdžić jedini aktivni bh. političar koji je potpisao Dejtonski sporazum, tako je i prvi čovjek režima kojeg sinekurac opslužuje u vrijeme kad je Sarajevo bilo “konc-logor bez struje i vode” bio premijer manjeg entiteta u SR Jugoslaviji, dok je Slobodan Milošević bio predsjednik onog većeg. U to isto vrijeme, današnji predsjednik Srbije bio je – gimnazijski profesor. Đukanović se, podsjetimo, s Miloševićem razišao tek 1996. godine, nakon što je rat u Bosni i Hercegovini završen, ustvrdivši da je Dejtonski mirovni sporazum – antisrpski.

Ali dobro, neka nama savjetničke stolice u vrhu crnogorske vlasti. Ako ponovo uhapse Veselina Vlahovića – Batka, da svoje šefove posavjetuje da ga ne puste da opet pobjegne na način na koji su ga jednom već pustili, pa se na njih ugledala fočanska policija u slučaju Radovana Stankovića, odnosno širokobriješka u slučaju Olivera Knezovića.

Oslobođenje, 03.11.2009.

Peščanik.net, 06.11.2009.