I da me neko probudi u poslovičnih tri ujutro, mislim da bih bez puno muke mogao nabrojati sve pozorišne predstave koje sam dosad u životu gledao. Manje je to zbog dobrog pamćenja (jer ne bih, ni pod razno, mogao nabrojati ni četvrtinu pročitanih knjiga, odslušanih albuma ili odgledanih filmova), a više zbog činjenice da ne idem (pre)često u pozorište. Ipak, uživao sam u prilici da prošle sedmice u Ateljeu 212 pogledam Sidranovog “Oca na službenom putu” u režiji Olivera Frljića. Sama predstava zaslužuje zaseban tekst, a ovdje želim tek reći da je postavka Sidranovog teksta u čuvenom beogradskom pozorištu u tamošnjim medijima bez izuzetka dočekana kao kulturni događaj sezone.
Dosta sam razmišljao o predstavi u danima nakon što sam je pogledao. Ne potcjenjujući, naravno, Frljićevu režiju i sjajan glumački ansambl, čini mi se da je u uspjehu predstave ključni element – Sidranov tekst, ne zapravo toliko ni ovaj konkretan njegov dramski tekst koliko neka fluidna umjetnička mitologija Sarajeva koju je utemeljio upravo Abdulah Sidran, isprva “Sarajevskom zbirkom”, a kasnije i drugim svojim pjesničkim knjigama te filmskim scenarijima. Baš prekjučer, u rano nedjeljno popodne, čitao sam hvalospjevne prikaze “Oca na službenom putu” u bašti Hotela Evropa, pa mi je palo na pamet kako sam s jeseni 1996. godine u tadašnjoj ruševini istog tog hotela gledao Mullerov “Kvartet”. Iste te jeseni, u ruševini glavne sarajevske pošte gledao sam Moliereovog “Tartuffea”. Uhvatila me tad ona bizarno-banalna emocija svjesnosti prolaženja vremena; mislio sam o brucošima koji dolaze u Sarajevo danas, kad je među svim silnim amblematskim sarajevskim ruševinama preostala jedino Vijećnica. Sve je u Sarajevu danas drukčije nego u kasnim devedesetim godinama prošlog vijeka, i još mnogo više drukčije nego u kasnim sedamdesetim i osamdesetim godinama tog istog vijeka, sve je drukčije – samo je mitologija ista. U stvarnosti je Sarajevo drukčije, a u kontekstu umjetničke (re)prezentacije stvarnosti još je Sidranovo.
Slučaj je htio da sam kasnije tog istog popodneva imao nekog posla na Otoci pa sam prošetao kroz Vilsonovo. Dan je bio lak i prozračan, djevojčice rođene nakon rata vozikale su se na koturaljkama; na Miljacki, ispod kaskada, rojila su se jata fudbalskih lopti. Radnici su na fasadi obnovljenog Hotela Bristol, doskoro pretposljednje amblematske sarajevske ruševine, završavali valjda posljednje kozmetičke detalje. Gledao sam ih i sjetio se pričice “Bristol” Semezdina Mehmedinovića, tog rijetko citiranog malog remek-djela iz “Sarajevo Bluesa”. Narator je taksista čiji je štand baš ispred Bristola i koji radi isključivo noću. Jedne noći, nekad osamdesetih, na vrata njegovog golfa bane Džo Martinović, bogataš iz Londona, kontroverzna ličnost, kako bi se reklo birokratizirano-medijskim metajezikom nekog kasnijeg vremena, čovjek sa Yves Saint-Laurent kravatama i zlatnim upaljačem sa ugraviranim dijamantom. Baš upaljač je htio pokloniti taksisti, a kad je ovaj odbio, Džo Martinović mu je kazao: “Materijalnosti nemaju smisla ako ne služe svojoj svrsi. Ovaj upaljač je dobar samo da se njime zapali Bristol. Tamo stanuje đavo. To bi bio odličan plamen.” Godinama kasnije, kad se narator već i prestao baviti taksiranjem, počinje rat: “Na kraju: gledao sam kako gori Bristol. Gledao sam kako plamen guta natpis sa imenom hotela, vrteći se u divljim plamenovima oko firme. Plamen me neodoljivo podsjetio na osmijeh Džoa Martinovića, čovjeka koji je jednom žestoko poželio da ovaj hotel izgori u požaru tako da ga nijedan vodeni top ne može ugasiti. Shvatio sam da ništa ne treba strasno poželjeti, zato što se takve želje ispunjavaju sa velikim zakašnjenjem. Tada ispunjenje želje postaje kaznom.” Na kraju narator postavlja samo jedno pitanje, ono na koje nema odgovora, je li Džo Martinović bio šejtan iz Bristola?
Cijela je mala biblioteka ispisana o motivu “đavola u Sarajevu”, a mislim da ovaj Mehmedinovićev tekst u tom smislu spada među hronološki prve. Prijeratno Sarajevo, Sarajevo koje je u stvarnosti ličilo na Sidranovu umjetničku mitologiju, ubijeno je prvom granatom ispaljenom na grad u aprilu prije devetnaest godina. Tad se ukazao šejtan, sve poslije je bila tek agonija. To, međutim, ne znači, da se poslužim još jednim popularnim naslovom, da Sarajeva više nema. Ubijana su Sarajeva i ranije, 1941. godine, recimo, i tad se ovdje ukazao šejtan i pretvorio ga više u gehenu, nego u džehenem, ali je grad kasnije nastavio živjeti, na prvi pogled isti, a zapravo potpuno drukčiji. Preživjelo je Sarajevo i šejtana iz Bristola, no današnje je Sarajevo neki drugi grad, što ne znači nužno i gori. Nesporazumi koje mnogi imaju s njim, nesporazumi koji su vrlo često varijacija na Dodikov omiljeni motiv “Teherana”, plod su neusklađenosti percepcije današnjeg Sarajeva i onog koje se pamti, onog koje se zna iz umjetničke mitologije. Nisu ti nesporazumi uvijek plod zle namjere i političke tendencioznosti, vrlo su često i nuspojava one već pomenute bizarno-banalne emocije svjesnosti prolaženja vremena.
Htio sam zapravo pisati o posvemašnjoj političkoj besperspektivnosti, o osjećanju da je stanje u društvu gore, a atmosfera nezdravija negoli 1996. godine, kad je rat tek završio, da nam godine prolaze uludo i uzalud. Pisao sam ovdje, valjda, i o tome, ali uz svijest, svijest koju nam umjetnost i poezija najbolje prenose, da godine uvijek neumitno prolaze, a da su, ovdje, kod nas, uvijek – mahom ružne.
Oslobođenje, 05.04.2011.
Peščanik.net, 05.04.2011.
