Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

U poslednjih nekoliko godina javni servis podario je gledalištu tri prilično velika i relativno skupa (višeznačno) istorijska projekta, od kojih smo dva imali prilike da vidimo, a treći nas uskoro očekuje kao svojevrsni novogodišnji poklon. Reč je, najpre, o jednom pokušaju istorijske sage o ravnogorskom pokretu, koji se, kao i njegov povesni predložak pretvorio u istorijski neuspeh, zatim o upravo završenoj prvoj sezoni serije Senke nad Balkanom i, na kraju, o istorijskom spektaklu Nemanjići. Svaki od navedenih projekata doneo je, najpre, nešto novo istoriji televizijskog serijskog programa u Srbiji, kako u tematskom, tako i u žanrovskom i u, najšire govoreći – produkcijskom smislu. Nadalje, u sva tri projekta pojavljuju se istorijske ličnosti, pominju se istorijski događaji, javljaju se razne reminiscencije na prošlost. Razume se, tu su i izmišljeni likovi koji na svoj način doprinose dramskoj radnji i omogućavaju joj da se razvije, već prema uhodanim “uzusima žanra”, pri čemu u svakom konkretnom ostvarenju veoma varira odnos prema stvarnosti istorijske epohe u koju se radnja smešta.

Bilokakobilo, o projektima koje smo imali prilike da vidimo nedvosmisleno su se pojavile izvesne kontroverze, a verovatno će tako biti i u vezi sa serijom o Nemanjićima. (Ovde namerno izuzimam ekranizacije poznatih dela spisateljice Mir Jam, koje takođe predstavljaju “epohu” i koje su kontroverzne na drugačiji način od ovde pomenutih serija.)

Osnovno pitanje koje predstavlja izvor kontroverzi jeste odnos autora (pre svega scenariste, reditelja, producenta, ali i svih drugih učesnika projekta) prema istorijskoj stvarnosti kojoj je radnja posvećena (serija Ravna Gora) ili u čiji je epohalni okvir situirana (serija Senke nad Balkanom). Taj odnos – razmera stvarnog i fiktivnog – u idealnom slučaju (idealnom u smislu koji podrazumeva da izostaje brljivost ili nepreciznost oko bitnih činjeničkih pojedinosti) izbor je autorskog tima. Tako su nas tvorci serije Ravna Gora svojevremeno uveravali da za istorijske događaje koji su prikazani u seriji poseduju nekakve pečate koje su im tobože “lupili” istoričari i instituti i da je serija bezmalo udžbenik istorije. A u stvarnosti, reč je o dosadnom i patetičnom prikazu jedne epohe koja je bila sve drugo pre nego dosadna i patetična, a u pogledu egzaktnosti prikaza radnje (koja je navodno zasnovana na istorijskim činjenicama) važi gotovo bez ostatka formula: “sve što je tačno nije novo, a sve što je novo nije tačno”. Pa ipak, iako je i moj tadašnji pristup bio da je poduhvat izveden toliko loše da ga nije moguće čak ni kritikovati, veoma je uočljivo da serija ni izbliza nije kritikovana u meri u kojoj njena tendencioznost to objektivno zaslužuje, pri čemu za to odsustvo kritike nije bila odgovorna samo njena posvemašnja negledljivost. Reč je mnogo više o očekivanju da će serija da prikaže četnike kao “dobre momke”, što ona i pokušava da učini i što jeste intencija autora, ali je ona u biti neuspešno realizovana jer je sve u tom epohalnom promašaju jedna karikatura i “paškvila na istoriju”. Iako su se neki fanatizovani novočetnici bunili zato što Ravnogorci nisu prikazani u još boljem svetlu, tendencija serije je u tom smislu bila nedvosmislena. U ovom slučaju, dakle, primedbe za faktografsku neverodostojnost jesu relevantne, jer je bila upadljivo isticana namera autora da tobož objektivno i verodostojno prikaže dramu jedne istorijske epohe. Umetničke slobode se tu svode na duge besmislene kadrove kao masku za bezidejnost, montažu koja kao da je vršena kamom, uopšte na faličnost sredine i krajeva ovog poduhvata čije reprizno emitovanje zasigurno nećemo još dugo dočekati čak ni na RTS-u.

U slučaju serije Senke nad Balkanom, situacija sa odnosom prema stvarnoj istoriji (a samo o tom aspektu u ovom teksu govorim) je (gotovo) sasvim drugačija: epoha je samo kontekst, a stvarne ličnosti i događaji su u najvećoj meri prisutne tek kako bi kod gledalaca stvorili iluziju verodostojnosti, što je inače legitiman i veoma efikasan umetnički postupak. Njega srećemo, razume se, u svim formama dramskog, književnog i umetničkog stvaralaštva uopšte, vekovima unazad. Otuda kritike upućene na račun serije Senke nad Balkanom u smislu istorijske neverodostojnosti treba pažljivo ocenjivati, jer one idu u dva pravca.

U seriji ima nemali broj grešaka u prikazu same epohe kao konteksta, dakle grešaka koje se odnose upravo na ono što bi trebalo da je prikazano tačno i verodostojno kako bi pozitivni žanrovski efekat bio potpun. Primera radi, malo je verovatno da je na zidu sobe u kojoj je boravio Đorđe Karađorđević bio portret Miloša Obrenovića; atentat na Stjepana Radića desio se u junu i teško da su se tada nosili zimski kaputi, kao što je prikazano u seriji; više puta je pomenut nacizam, iako je te 1928. pojam fašizam ipak bio neuporedivo prisutniji… (Navodim samo po sećanju neke, nipošto najvažnije detalje, kako bih ilustrovao šta konkretno imam u vidu, a dakako bilo je i ponešto drastičnijih propusta.) Pokazalo se, naime, da je konsultovanje sa profesionalnim istoričarima ipak neophodno u svakoj fazi projekta, od istraživanja pa do snimanja, uključujući i prisustvo istoričara na samom setu… To bi svakako podiglo nivo i upotpunilo rezultat kakav se želi postići, a to je u ovom slučaju uverljivost iluzije.

Sa druge strane, kritike glavnog toka radnje i ponašanja aktera dramske radnje u smislu da je reč o netačnostima u pogledu postupaka koje im pripisuje autor scenarija, u pogledu njihovih karaktera ili pak u pogledu događaja čiji su učesnici rezultat su nepoznavanja jednog, kako je već rečeno, veoma starog i efikasnog umetničkog uzusa. U tom smislu, uputno je pročitati Kišov Čas anatomije, u kojem pisac maestralno pokazuje kako rečeni uzus funkcioniše u književnosti i kako je kritika njegovog umetničkog rezultata (a to je svojevrsno omaštavanje stvarnog kako bi izmaštano izgledalo stvarnije) zapravo – glupa. Osim toga, kritika koja se svodi na to da je u seriji “srpska istorija” prikazana na neverodostojan način u smislu interpretacije tih stvarnih ličnosti i stvarnih događaja potpuno je zaumna i otkriva provincijalnu preosetljivost na “nacionalnu istoriju”, doživljenu manje-više kao popis slavnih ličnosti, takoreći velikana, još slavnijih događaja, slavnih predaka uopšte, koji se ni u fikciji ne smeju tretirati drugačije od onoga kako su doživljeni u kanonu mitologizovane istorijske svesti. To je očit primer masovne frustracije, stalno prenapregnutog nacional-dušebrižništva, kao svagdašnje legitimacije za lov na veštice nacionalne izdaje.

Osobito nazubljena kritička oštrica namenjena je prikazu ruskih kozaka u seriji, čija je dramska pozicija u osnovi ambivalentna, koja vrlo doprinosi dramskoj radnji, i koja čak može pobuditi i empatiju, pošto su i oni prikazani kao žrtva pokvarenog režima Kraljevine (ali, eto jada, otkud režim pokvaren!?). Činjenica da su kozaci prikazani kao organizovana grupa na ivici pa i s one strane zakona, odnosno da su ruske izbeglice prisutne preko jedne za potrebe fiktivne radnje dobrano kriminalizovane grupe (a ne kao pijanisti, naučnici i profesori, bez kojih srpska kultura ne samo da ne bi bila značajno oplemenjena nego valjda ne bi ni postojala, kao da su bezmalo sve što vredi njoj podarili ruski emigranti) odnekud je protumačena kao tendenciozna uvreda na račun Rusa i Rusije. Na tom nivou pomenuti provincijalizam prelazi već u mizeriju. Malo je, valjda, što je predsednik Srbije svojevremeno pridržavao Putinu kaput. Zaista, bilo bi mnogo prihvatljivije otvoreno reći da ništa što je rusko ili u vezi sa Rusima ne bi trebalo prikazivati kao kontroverzno, jer su Rusi prijatelji a Rusija matuška-zaštitnica, nego u osnovi tu i takvu ideju uvijati u oblade brižnosti nad tačnošću prikaza jedne istorijski postojeće pojave u dramskoj fikciji. Jer prvo je legitiman (iako, kao preporuka za (auto)cenzuru, bolno pogrešan) politički stav, a drugo – nemanje kuraži da se on otvoreno iznese.

Peščanik.net, 26.12.2017.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.