Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Dok jedne novine konstatuju kako smo toliko osiromašili da i hleba jedemo manje nego ranije, druge, isto tako ugledne, upozoravaju da smo toliko siromašni da hleba jedemo najviše u Evropi.

Treći ističu (podatak Republičkog zavoda za statistiku) da je stopa siromaštva u Srbiji prošle godine iznosila 25 odsto. A nije. Toliko iznosi stopa rizika od siromaštva, odnosno toliki procenat stanovništva u Srbiji ima prihode manje od 60 odsto medijane nacionalnog dohotka (šta je medijana, objasnićemo malo kasnije).

Stopu siromaštva ili, kako se često kaže, stopu apsolutnog siromaštva, statistički zavod, otkad je pre nekoliko godina prešao na evropsku metodologiju (koja meri samo rizik od siromaštva) više uopšte ne meri. Prema poslednjim merenjima stope siromaštva, koja je 2015. godine uradio Boško Mijatović, ona je 2014. iznosila 8,9 odsto. Drugim rečima, toliki je bio procenat siromašnih u odnosu na ukupan broj stanovnika Srbije. U apsolutnom iznosu, to znači da je ispod linije siromaštva, tj. sa prihodom manjim od 11.340 dinara (po „ekvivalentnom odraslom“) u Srbiji te godine živelo oko 630.000 ljudi.

Najniža stopa siromaštva u Srbiji zabeležena je 2008. kada je, nakon neprekidnog pada od 2002. godine (14 odsto), iznosila ne manje od pet odsto, kako u nedavnom članku tvrdi sociolog Slobodan Cvejić, nego 6,1 odsto. Drugim rečima, ispod linije siromaštva od 7.041 dinar živelo je 470.000 ljudi. Nakon toga siromaštvo počinje da raste.

Stopa rizika od siromaštva pak, da ponovimo ipak, predstavlja udeo lica čiji je dohodak niži od 60 odsto medijane nacionalnog dohotka, tj. ispod linije relativnog siromaštva. A medijana nacionalnog dohotka je dohodak od kojeg jedna polovina stanovništva ima manji, a druga veći dohodak i ona je, prema računici RZS, za prošlu godinu iznosila 15.416 dinara. Zato stopa rizika od siromaštva, kako kaže Gordana Matković, ne meri siromaštvo već nizak dohodak, odnosno nejednakost jer u razvijenim zemljama, tj. onima sa visokim prihodima, ni oni ispod medijane ne moraju biti siromašni.

No, kad smo već kod nejednakosti, njen najbolji pokazatelj je džini (neko piše i đini) koeficijent (koji nejednakost meri od nula do jedan) ili jednostavno džini (koji nejednakost meri od nula do 100). Prvi broj znači potpunu jednakost, tj. da svi imaju isto, a drugi da sve pripada jednoj jedinoj osobi. Ovde ćemo, zbog veće „plastičnosti“, kao izraz nejednakosti koristiti džini. Elem, ako se meri po zvanično prijavljenom dohotku, džini u Srbiji iznosi 38 poena. Ali, ako se nejednakost računa prema potrošnji, što je za zemlje poput Srbije – gde su visoke doznake, velika siva ekonomija i značajna proizvodnja za sopstvene potrebe – znatno realnije, onda nejednakost pada na 26 džinija. To znači da u Srbiji zapravo vlada popriličan egalitarizam. Jer, recimo, prema podacima koje iznosi Branko Milanović, nejednakost je osetno viša u razvijenim zemljama zapadne Evrope, gde iznosi oko 35 džinija.

Zanimljivo, nejednakost je u Srbiji tačno onolika koliko je iznosila u Kini pre četrdesetak godina, kada je „najmnogoljudnija zemlja sveta“ odlučila da se mane socijalizma. Tada je, naime, nejednakost u Kini bila 25 džinija, a danas je veća nego u Americi (45) i iznosi oko 50 džinija. Ali u međuvremenu, iako je ne tako davno duboko zaostajala, Kina je danas po prosečnom nacionalnom dohotku sustigla najsiromašnije zemlje Evropske unije Bugarsku i Rumuniju.

A Srbiju?

Srbiju je već prestigla.

Novi magazin, 12.04.2017.

Peščanik.net, 13.04.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)