Radio emisija, 17.12.2010, govore Miroslav Prokopijević i Aleksandar Baucal. 

 
Svetlana Lukić: Dve značajne i monumentalne zgrade u Beogradu su već dugo okružene skelama, Skupština i crkva Svetog Marka. Te dve kuće, dva svetilišta, jedno demokratije a drugo samog boga, koje navodno treba da ovo društvo drže na okupu, predstavljaju najbolju metaforu onoga što živimo. Kućama gospodare skele, u njima ne stanuju ni demokratija ni bog, a ako i stanuju zaključali su se iza sedam brava.

Političke stranke su kao neka vrsta kostura koji državu treba da drži uspravno, da joj daje osnovni oblik, a društvo je meso. Nažalost, 130 godina od kada su u Srbiji formirane prve stranke, mi nismo uspeli da napravimo pristojne političke partije, nego su one takve da nagrizaju meso, društvo, a naše savremene stranke su napravile vladu koja je organizovana po principima mafije; porodice su podelile delove zemlje, delove gradova, štite svoje članove po svaku cenu i reketiraju koga god stignu. Kao što u mafijaškim porodicama neprikosnoveno vladaju kumovi i donovi, tako i u našim strankama za vjek i vjekov vladaju isti ljudi. Ko je lud da pomisli da bi šef G17+ mogao biti bilo ko drugi nego Dinkić, DSS-a neko drugi nego Koštunica, LDP-a neko ko se ne zove Čedomir Jovanović…

Sutra je skupština DS-a, pre nekoliko dana bio je kongres SPS-a. Mnogo je zajedničkih imenitelja između ove dve stranke koje su se nacionalno pomirile pre neku godinu. Stranku moderne evropske levice i najveću evropsku i modernizacijsku stranku u Srbiji, karakteriše to što njihovi lideri nisu bili raspoloženi da dozvole da imaju protivkandidata. Vladimir Goati za stranke u Srbiji kaže da su – faraonske, dakle Ivica I i Boris I izabrani su aklamacijom, odnosno aplauzom svojih podanika, koji će doduše zaokruživati nešto po papirićima, a demokrate će umesto glasačkih listića čak grebati neke kartice sa PIN kodovima, kao što dolikuje najmodernijoj stranci u Srbiji.

Povodom skupštine SPS-a, čule su se ponovo priče da eto, nije bilo lustracije, da je za nju sada kasno. I jeste kasno, ko sada ima pravo da poziva socijaliste da se lustriraju? Oni isti koji sede sa njima u vladi i nikada ništa ne kažu o radu njenih ministara? Oni koji tvrde da je Dačić odličan šef policije, a Bajatović veliki humanitarni radnik koji malo malo pa sirotinji deli jednu od svojih plata? Ni iz Evrope niko više nema ništa protiv Miloševićevih drugova i drugarica. Zadovoljni su i hvale Dačića što je, za razliku od prošle godine, policiji naložio da štite učesnike Parade ponosa. A on, Ivica, je sam priznao da je bio protiv te Parade, a onda je kao svaki sposobniji seoski politikant, to što je morao pretvorio u svoju pobedu i svoja uverenja, i u stranku primio gej aktivistu Milićevića. Tako sada, blago nama, umesto ratne i zločinačke stranke imamo hipi stranku koja je za to da se vodi ljubav, s kim god, a ne rat.

Evropljani uostalom, po pitanju lustracije imaju prilično dosledan stav. Kada su za prošle izbore u Albaniji neki političari pokušali da ožive priču o lustraciji, iz EU su poručili da su za to imali vremena do 2000-te, ali da je sada kasno, jer smatraju da je priča o lustraciji samo instrument da se iz borbe za vlast eliminišu politički protivnici. Verovatno će na isti odgovor naići i najnovija ideja bugarskog premijera Bojka Borisova koji traži od predsednika da iz diplomatskih predstavništava povuče skoro polovinu ljudi za koje tvrdi da su radili za tajnu službu u vreme Todora Živkova.

Sutra je na demokrate red da još jednom iskažu lojalnost šefu stranke Borisu Tadiću. DS se jedno vreme hvalila da je jedina stranka u Srbiji koja je imala prave izbore za šefa stranke, ali ta tekovina nije dugo trajala. Tadić je, čim je pobedio Zorana Živkovića, poslušao tadašnji savet DSS-a i pročistio stranku od loših ljudi, između ostalih i Čedomira Jovanovića. To mu se isplatilo i sada sa svog trona samo nadgleda ko će mu biti prva dvorska dama i ko će ući u krug njegovih vernih samuraja.

Sećam se bogatog i raznovrsnog muzičkog programa na prošloj skupštini demokrata, taj muzički miks je odražavao politiku Tadićeve DS. Bilo je tu od svega po malo i za svakoga po nešto, od trubača, gudača, gutača vatre pa sve do rokera… što bi rekli ovi iz Politikinog zabavnika: kod nas ima sadržaja za sve od 7 do 107 godina. Ove godine demokrate će umesto glasačkih listića imati neke greb-greb kartice sa PIN brojevima, imaće i glasačke kabine koje će obezbediti potpunu tajnost glasanja. Svi će tajno da biraju između Tadića i Tadića: te kartice i te kabinice odražavaju shvatanje modernosti ove stranke, a to što nema konkurencije, što im, na primer, žene u stranci imaju tako ponižavajući status da ih u GO predstavlja Jelena Trivan koja je tu izabrana kao najzaljubljenija u svog šefa, nema veze.

DS za sada, na radost Evropljana i demokratske javnosti izgleda nepobedivo, ali i rimsko carstvo je nekada izgledalo nepobedivo. Cezar je mislio da zdravlje Rima i njegove demokratije ne zavise toliko od toga da li su centurije i centurioni najbolji način formiranja vojnih jedinica, a jesu bili, osvajali su svet. Ne, on je smatrao da će Rim uništiti jedna tehnička pojedinost: izborni postupak. I tada su kandidati krali na izborima, nameštali ih, isluženi vojnici su razbijali glasačke kutije i od tada datira cezareva rečenica: nijedna institucija nema autoritet, republika beše tek isprazna reč.

Imamo mnogo kandidata za vladaoce, ali malo je onih koji su sposobni da nešto proizvedu, nešto što bismo mogli da izvezemo i zaradimo koji evro. Osnovno sredstvo proizvodnje odavno nisu vešte ruke tkača i snažne ruke žetelaca, nego ono malo, sivo, groznog izgleda, teško nekoliko stotina grama – ljudski mozak. Srbija je naučna zvezda u usponu, govoraše nedavno ministar nauke Božidar Đelić, a ponavljaše za njim predsednik Srbije Boris Tadić. Beogradski univerzitet nije ni među 500 najboljih na svetu, jedna trećina dece nam je funkcionalno nepismena, 1,3 miliona građana Srbije je funkcionalno nepismena, samo 6,5 posto ljudi u ovoj zemlji ima visoku stručnu spremu…

Pre desetak dana su objavljeni rezultati PISA testa. Suština tog projekta je da utvrdi sposobnost petnaestogodišnjaka da se efikasno uključe u društvo. U odnosu na test iz 2006. došlo je do nekih kao pozitivnih pomaka. Raniji ministri prosvete, na primer Hristova nevesta i Koštuničina ministarka prosvete, sa gnušanjem je odbijala te zapadne đavolje rabote; ministar Vuksanović je prezrivo komentarisao porazne rezultate naše dece na PISA testu tvrdeći da ne odgovaraju istini, jer je opštepoznato da su naša deca pametna, da pobeđuju na takmičenjima širom sveta u matematici, muzičkom i fizici. To je kao kad biste rekli da su nam deca zdrava i prava, da nemaju ravne tabane i krivu kičmu zato što Đoković pobeđuje na turnirima širom sveta.

O tome šta je uopšte PISA testiranje, šta nam njegovi rezultati govore, kako smo prošli na poslednjem testiranju govori Aleksandar Baucal sa katedre za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Aleksandar Baucal: Razvijene zemlje sveta, a posebno evropske zemlje su prepoznale da budućnost Evrope i razvijenih zapadnih civilizacija zavisi od obrazovanja. Ne mogu više Evropa i zapadna civilizacija da počivaju na niskoobrazovanoj radnoj snazi, na produkciji stvari koje mogu da proizvedu drugi ljudi bilo gde u svetu, i to mnogo jeftinije i brže nego što to mogu ljudi na Zapadu. Dakle, Zapad mora da otvara neke nove ekonomske mogućnosti i ta mogućnost je ono što se zove ekonomija znanja. 21. vek je vek znanja. I normalno, onda se vrlo brzo došlo do zaključka da budućnost direktno zavisi od toga koliko ste kvalitetno obrazovali mlade generacije. Dakle, to više nije stvar nikakve ideologije, kao što je to nekad bilo u socijalizmu, to da mi obrazujemo neobrazovane, tako ih emancipujemo, pa oni shvataju da je komunizam bolji za njih nego kapitalizam. Dakle, sada uopšte više nije reč o nekom ideološkom poretku, nego je bukvalno prepoznata veza između kvaliteta obrazovanja i budućnosti. I te zapadne zemlje koje su vrlo ozbiljne kada nešto definišu, rekle su, pa dobro, je li obrazovanje ključni faktor za našu budućnost – jeste, hajde onda prvo da ga izmerimo, da vidimo kakava je krvna slika našeg obrazovanja. PISA studija, za razliku od nekih drugih obrazovnih studija, specifična je po tome što se krenulo pomalo obrnutim redom. Dakle, nije se krenulo od toga šta deca uče u školi, nego obrnuto, zamislio se život između 2020. i 2060, onoliko koliko može da se predvidi i zamisli. I onda su se različiti stručnjaci pitali šta će tada biti potrebno mladim ljudima, koje su to ključne veštine koje će biti potrebne svakom mladom čoveku u tom periodu, jer taj koji se sada obrazuje biće aktivni deo društva u tom periodu. Znači, šta će njemu biti potrebno, koji su to mentalni instrumenti koji su neophodni nekoj mladoj osobi da može sama za sebe da se izbori za neki kvalitetan život, a da istovremeno može da doprinese svojoj zajednici i svojoj civilizaciji. Normalno, taj spektar veština je vrlo širok ali su izabrane tri ključne, prva je koliko neko može da kad čita neki tekst razume šta je u njemu napisano, šta je osnovna ideja… Znači važno je da se ustanovi koliko neko može ideje iz tog teksta da primeni u razmišljanju ili rešavanju nekog problema, i koliko može kritički da razmatra taj tekst. Druga stvar su brojevi, oni su postali jako važni deo našeg svakodnevnog života. Tu ne treba da idem daleko, dovoljno je da svaki naš građanin zamisli odlazak u banku gde mora da se izbori sa kamatama i procentima. To je prosto ona matematika koja je deo svakodnevnog života, i ako nemamo tu veštinu možemo da uzmemo nepovoljan kredit zbog koga ćemo posle da izgubimo stan. Dakle, to su vrlo ozbiljne posledice. I treći domen je koliko smo mi sposobni da razumemo naučna znanja koja nas stalno preplavljuju i da shvatimo kakve to veze ima sa svakodnevnim životom. Možda ćemo sutra na nekom referendumu da se opredelimo recimo za nuklearnu elektranu, da li će ona biti izgrađena u Srbiji ili negde blizu Srbije ili neće. Dakle, to su te tri veštine koje se ukratko zovu čitalačka pismenost, matematička pismenost i naučna pismenost. PISA je definisala šta je to što je mladoj osobi potrebno i onda se meri koliko su te tri kompetencije razvijene kod petnaestogodišnjaka u različitim državama. Zašto petnaestogodišnjaci? Zato što je to kraj obaveznog obrazovanja u mnogim zemljama, to su mladi ljudi na pragu odraslosti i ozbiljna društva kažu – sačekaj da vidimo sa čim oni izlaze iz obrazovnog sistema.

Dakle, sada se mi pitamo ne koliko su deca naučila ono što su učila u obrazovanju, nego se pitamo koliko je obrazovni sistem uspeo da ih pripremi i da im obezbedi uslove da razviju ove kompetencije. Znači, ne moramo da se pitamo kakvi su udžbenici i programi, ne, mi kao društvo kažemo – nama je potrebno da mladi ljudi izađu sa ovim veštinama, a vi kao obrazovanje koje mi finansiramo, morate da omogućite mladim ljudima da razviju te veštine. Mi kažemo, mi smo laici, ne razumemo se u te vaše priče o tome da li programi treba da imaju na strani 38 ovu tematsku celinu ili onu tematsku celinu, kako treba da se upravlja školom. Ja kao građanin kažem – ja se u to ne razumem, ali znam da moje dete i njegova budućnost, pa na kraju krajeva i moja budućnost kao penzionera, zavisi od toga koliko je to moje dete kompetentno.

Ukupno gledano, PISA je zaista lep primer kako se neka društva, neke zajednice ozbiljno bave svojom budućnošću i kako u stvari ono što se svakodnevno dešava, sagledavaju iz jedne dugoročne perspektive. Dakle, ne iz ove perspektive, jesu li učenici danas štrajkovali, jesu li se posvađali s nekim nastavnikom ili ne, nego su sposobni da se decentriraju iz te mikroperspektive i da sagledaju širu sliku, da vide kuda obrazovanje vodi decu.

Ako bismo hteli da rezimiramo naše rezultate na ovom PISA testu, mogli bismo da kažemo da smo mi u sva tri domena na sličnom nivou, imamo 442 poena. To je na skali koja ima svoj prosek oko 500 poena, ali smo na začelju što se tiče evropskih zemalja. U odnosu na zemlje regiona mi smo nešto bolji od Bugarske i Rumunije, značajno bolji od Crne Gore i Albanije i značajno lošiji i slabiji od Hrvatske i Slovenije. Dakle, naši podaci su tu oko 440 poena kad se gleda kroz prosek, ali sada PISA izveštava o različitim nivoima postignuća. Ima taj jako važan drugi nivo i svako ko nije uspeo da dostigne taj drugi nivo na PISA se smatra funkcionalno nepismenim.

Evropa je u svojoj strategiji za 2020. godinu jedan od pet parametara definisala preko PISA testa i taj parametar kaže – 2020. godine zemlje Evropske unije ne žele da imaju više od 15% dece koja nisu dostigla drugi nivo u čitalačkoj, matematičkoj i naučnoj pismenosti. Kod nas između 33 i 40% dece nakon devet godina školovanja ne uspeva da dostigne taj minimalni prag. Ali vrlo je važno znati da taj minimalni prag nije neka, što bi Englezi rekli, raketna nauka.Treba da pogledaju ljudi primere, ti primeri zadataka su objavljeni, to su vrlo jednostavni zadaci. Podaci su zaista zabrinjavajući. Dakle, najmanje 33% dece, dakle trećina generacije, a to je ukupno u našoj zemlji oko 20 i nešto hiljada dece, znači, sva ta deca su školovana devet godina, mi smo kao društvo u njih investirali, u školovanje svakog tog deteta za svaku godinu je uloženo nekih 800 dolara, to su minimalne procene. Sračunajte kolika je suma novca investirana za školovanje te dece, a da za devet godina oni nisu osposobljeni da rešavaju neke zaista vrlo jednostavne zadatke. Nemate dramatičnijeg pokazatelja da nešto ne valja. Kad se kaže 33% to ne deluje strašno, to su samo procenti, ali to znači sledeću stvar: kad uđeš u odeljenje od 30 učenika u prvom razredu srednje škole, 10 od tih 30 učenika bi bilo funkcionalno nepismeno, odnosno nepripremljeno čak i minimalno za život u EU.

Možda je važno reći da kada se gledaju ovi najviši nivoi, to su deca koja imaju najviši nivo kompetencije, to su oni koji mogu da participiraju u ekonomiji znanja, da stvaraju nove prozvode, nove ideje… mi takve dece imamo između 1 i 3,5%, dok se na nivou OECD zemalja taj postotak kreće oko 30%. Sad samo zamislite školu od hiljadu učenika, dakle, od tih hiljadu učenika posle devet godina iz naše škole izađe 35 učenika koji bi mogli da stvaraju to novo znanje i da stvaraju te velike profite, a u prosečnoj OECD zemlji odatle izađe 300 takvih učenika. A da ne pričam o ovim azijskim zemljama, Koreja je jedan od tih dobrih primera gde daleko, daleko veći broj dece izađe posle devet ili deset godina školovanja sa vrhunskim kompetencijama i oni mogu da stvaraju to jedno novo globalno znanje. Ta ekonomija je za veliki broj naše dece nedostupna.

Mi smo sa ovim poslednjim PISA testom u stvari prvi put dobili realnu sliku onoga što naš obrazovni sistem može da ponudi deci. E, to što može da ponudi je daleko od onoga što nama treba. Dakle, mi hitno moramo da učinimo nešto za našu decu i za njihovu budućnost, ali kažem, to je i naša budućnost, jer ta deca treba da grade neku ekonomiju u Srbiji, treba da zarade dovoljno da plate poreze, ti porezi treba da budu dovoljno visoki da bi sutra, kad ti i ja odemo u penziju mogli da primamo neku penziju, jer ako oni budu radili neke niskokvalifikovane poslove, tu je profitna margina manja. Što je država siromašnija to su ti tajkuni jači, plus što siromašna država ne može ni da servisira svoje obaveze prema ljudima, to znači opet i da zdravstveni sistem nije dobar. Dakle, ovo nije samo stvar šta će biti s mojim detetom, jer ja možda za moje dete mogu i da nađem neko rešenje i mali broj ljudi u društvu može da reši svoje probleme, njemu ne treba društvo. Ali ipak, 80% nas ne može da reši svoje probleme u društvu koje nije dobro postavljeno, a obrazovanje i ekonomija nisu fudbalska reprezentacija.

Tebi treba sad, ne znam, da od deset generacija po 80 hiljada dece izvučeš 22 fenomenalna fudbalera i da osvojiš svetski šampion. To u sportu jeste tako, ali u ekonomiji nije, ti ne možeš da imaš dve dobre firme, a da ti ostalo budu nezaposleni ljudi. Ali ako ti imaš 80% neobrazovanih, onda oni ne mogu da grade srednju klasu i da grade stabilnost društva. Dakle, mi ovde zaista pričamo o nekim bazičnim stvarima, recimo, neobrazovani čovek ne može da participira u demokratiji, demokratija nije jednostavna, moraš da znaš kako da artikulišeš svoj interes, s kim da se povežeš, kako da zastupaš svoje interese, da pregovaraš, da gradiš konsenzus. Kada pričamo o obrazovanju mi pričamo o našoj budućnosti. Iz te perspektive mi sa ovim rezultatima ne možemo biti zadovoljni i pravo pitanje je šta možemo sada da uradimo. E sad, tu se sudaramo sa nekim našim uvreženim navikama. Prva navika je da mi obrazovanje ne shvatamo ozbiljno. Drugi problem je što nas niko ne tera da se bavimo obrazovanjem, kada pogledate recimo ovaj Upitnik EU, tu nema puno pitanja o obrazovanju zato što EU polazi od pretpostavke da svaka zemlja treba da brine o svom obrazovanju. Dakle, to je nešto što ipak spada u nacionalni domen. Ja EU u ovom slučaju mogu da opišem kao fudbalsku ligu, pa da bismo mi kao tim participirali u nekoj fudbalskoj ligi moramo da imamo stadion, sudije, fudbaleri moraju da imaju dresove, dva kompleta, za gostovanje i za igru kod kuće. Ali nije stvar zajedničkog interesa da se standardizuje šta ćeš ti da radiš kad tvoji sadašnji fudbaleri odu u penziju, ko će da ih nasledi. Oni kažu – pa, to je interes svakog kluba, neka taj tim snosi posledice, zašto bismo sada svi mi sedeli i smišljali pravila kada je to najveći interes svakog kluba. Tako i EU kažu – valjda svaka država ima interes da razmišlja o obrazovanju svoje dece.

Dakle, s jedne strane imamo nedostatak pritiska, a s druge, nemamo tradiciju da se ozbiljno bavimo obrazovanjem. I sad smo došli u situaciju da je, po meni, stanje u našem obrazovnom sistemu najbolji lakmus papir koliko mi sami brinemo o svojoj budućnosti. Kad je u pitanju sektor bezbednosti tu imamo neke standarde u koje moramo da se uklopimo, znači neko nas tera. Pa sad, i ako nekad nešto ne razumemo mi uradimo nešto dobro za sebe. Ili ako se građani protive ti kažeš – to je deo evropskih integracija, ljudi kažu – dobro, ja bih da idem u tu Evropu, valjda će da počnu da padaju ti pečeni pilići kad se uključimo u EU, i ljudi to prihvate. Ali za obrazovanje te niko ništa ne tera, i ti kažeš – stani, ovde me teraju, daj da se posvetim ovome, ovde me niko ne tera, pa dobro, za to imamo vremena. Druga stvar je što bavljenje obrazovanjem zahteva jednu sistematičnost, dakle, to je jedan masivan sistem. Ne možete vi da uđete u obrazovanje i kažete – hajde da promenim table, da promenimo program. Možeš da staviš u program šta god hoćeš, to će možda imati nekog efekta, ali ako nisi radio sa nastavnicima da razumeju taj program i da rade na drugačiji način, opet ništa nisi uradio.

Obrazovni sistem traži sistematičnost, a mi smo sada organizovali svoj život da je sve na o-ruk, to je ronjenje na dah, da izvučeš nešto sada, pa posle ćemo da vidimo. Treća stvar je dugotrajnost; ako ti sad nešto uradiš, potrebno je nekoliko godina da se vide efekti. E, tu se već sudaramo i sa životom jednog izbornog ciklusa. Ako im neko kaže – ako nešto u obrazovanju počnete sada, rezultati će doći za šest godina, oni kažu – pa stani, ja za šest godina nisam tu, čak direktno radim za nekog drugog. Četvrta stvar oko koje imamo problem, to je da sve te dugotrajne stvari koje prevazilaze vek jedne vlade zahtevaju konsenzus, jer nema smisla ako ti kreneš u jednom pravcu, pakuješ se za Finsku, a za četiri godine dođe neka druga vlada i kaže – ma ne, kakva Finska, to je glupost, idemo na drugu stranu.

PISA rezultati su dobro pokazali gde smo, pokazali su da imamo jednu ogromnu marginu ispred nas koju moramo da savladamo. Ako to ne uradimo onda će ovo biti još jedna propuštena prilika, gde će se naša uvrežena navika da mislimo kratkoročno sudariti sa potrebama jednog jako važnog sektora u životu, a to je obrazovanje i sudariće se i sa potrebom da našoj deci uradimo nešto što im dugujemo. Nema, ko će drugi brinuti o toj našoj deci ako ne brinemo mi kao generacija.

Siguran sam da svaka vlada negde postavi stručnog čoveka, makar za pilota državnog aviona, ne verujem da ga baš postavljaju po partijskoj liniji, ali suviše se ipak ljudi postavljaju po političkoj liniji. To šalje poruku mladim ljudima da je u ovom trenutku, barem kratkoročno, bolje da nekoga znaju nego da nešto znaju. Ja mislim da jeste zadatak nas kao aktera društva da stalno ojačavamo tu dugoročnu perspektivu i da šaljemo poruku mladim ljudima da njihov život tek počinje. I da ne treba da razmišljaju kako će da se snađu u sledećih pet godina, kako da se učlane u neku partiju pa da dođu do nekog mesta. Moramo im slati poruku da je život trka na duge staze i da, kao u onim trkama na duge pruge, nije bitno da si prvi posle 100 metara, nego da si prvi posle 5 kilometara. Dugoročno, kompetencija je bolja investicija.

Društvo neće moći još dugo na ovakav način da funkcioniše, to možda može još jedan, dva izborna ciklusa, gotovo je. Već sada, kad krenu ove ozbiljne evropske integracije tu više niko neće tražiti svog partijskog činovnika, nego će reći – ja moram nešto da uradim. I taj veliki broj, trećina ljudi koji nemaju kompetentnost, oni će morati da se bore i rukama i nogama da se zadrži sistem u kojem je važno koga znaš, jer je lakše znati nekoga i dogovoriti se s njim, nego učiti i izgrađivati kompetenciju. Ali ljudi kod nas kada izađu iz škole često misle – gotovo je, sad kad sveske i knjige ritualno pocepam, završio sam sa obrazovanjem. Ali onda dođe situacija kada vide da ne mogu da konkurišu za neko bolje radno mesto – stani, ali ja ovo ne znam, nemam kompetencije, moram da se učlanim u neku stranku i da dobijem posao… Taj deo naše populacije će biti balast, on će vući razvoj društva u drugom smeru.

Pored toga, mislim da ni političke stranke neće imati interes da ostanu magnet za nekompetentne ljude, možda na kratke staze, ali na duge staze svaka partija će se suočavati sa sve složenijim i finijim problemima, moraće da ima ljude ili unutar svoje partije ili u nekoj stručnoj zajednici koje će moći da angažuje. Jer, mi izlazimo iz ovog perioda kada su naši problemi toliko bazični da ti ne treba neka velika stručnost, ali sad sve više idemo ka tome da će nam problemi biti finiji. Mii ćemo, dakle, imati veliku balast, ali pitanje je samo koliko će ljudi imati to dramatično životno iskustvo u kojem će morati u jednom trenutku, pre ili kasnije, da podvuku crtu i kažu – dobro, više na onaj način kako sam funkcionisao ne mogu, moram sada da stanem sa ovom igrom i da započnem novu. I to je ono što stalno govorim, mi imamo svet fudbalera, a moramo zbog ovih civilizacijskih promena da napravimo svet košarkaša. E sad, kako ćemo to i koliko će ljudi biti potrebno da se prebaci iz mentaliteta fudbalera u košarkaše, to je sada pitanje koje nije nimalo beznačajno, jer jedna je stvar ako imaš 10% takvih ljudi, a druga je ako ih imaš 50 odsto.

Svetlana Lukić: Imamo stranke koje sebe smatraju modernističkima i koje su u nekim domenima spremne da izlaze u susret zahtevima EU, ali ukoliko ne budu vodili računa o obrazovanju, oni će zapravo stvarati ljude koji će biti njihovi oponenti, i to vrlo brzo.

Aleksandar Baucal: Apsolutno, apsolutno… i ne samo to, problem je i modalitet odnosa između nastavnika, škole i roditelja, mi i tu imamo velike probleme. Kao što je rekao jedan stariji nastavnik – stvari su se dramatično promenile, nekada smo mi kao nastavnici bili u koaliciji sa roditeljima, sve zbog toga da pomognemo deci da uče, a kaže, sada je došlo do toga da su roditelji u koaliciji sa decom u raznim sabotažama škole: opravdavanjem časova, pritiskom na školu da daje veće ocene i kad treba i kad ne treba… Nekako, mi smo zapustili taj sistem i sad je tu svašta naraslo, kao korov u bašti. Čini mi se da sada imamo situaciju da učenik treba da služi nastavniku, nastavnik treba da služi direktoru, direktor treba da služi nekom ministru, ministar nekom svom predsedniku stranke. Mi tu piramidu treba da obrnemo naglavačke, da nastavnik bude u službi učenika, da direktor škole služi nastavnicima, da ministarstvo služi školama. Dakle, moramo da stvorimo sistem u kome će, kao što se nekada govorilo, dete biti u centru obrazovanja, da stvorimo sistem u kome će zaista svi biti u funkciji toga da ta deca što više budu zainteresovana za učenje, jer moraće da uče celog života, i da u tom trenutku kad izađu iz škole imaju najviše moguće razvijene kompetencije. Uvek zamišljam tu 2025. godinu kada moje dete i sva ova deca koja su sad krenula u osnovnu školu, izađu iz srednje škole, konkurišu u nekoj dobroj firmi i ne dobiju posao. I tako idu od jednog konkursa do drugog, trećeg i onda dođu kod nas roditelja i pitaju – a zašto smo mi manje opremljeni i zašto smo mi manje kompetentni od ovih drugih ljudi. Ja onda razmišljam šta bi mi kao generacija mogli da odgovorimo toj deci.

Svetlana Lukić: Povodom objavljivanja rezultata PISA testa oglasio se autorskim tekstom u Politici i predsednik države Tadić i, kako je rekao, izrazio zadovoljstvo zbog izvanrednog napretka učenika u odnosu na prethodno testiranje. Predsednik je dodao i sledeće – u ime dece pozivam obrazovni sistem da se mobiliše. Bilo bi korisnije da je naš veliki dečak, umesto da govori u ime male dece, bolje prostudirao rezultate ovog testa pre nego što je sa nama podelio oduševljenje rezultatima PISA testiranja i da je, na primer, pitao svoje dvorske savetnike ili ministarstvo prosvete šta radi Nacionalni prosvetni savet. Za taj savet koji je osnovao Koštunica malo ko od građana zna, godinama se uspešno kriju stapajući se sa pozadinom.

Dakle, šest godina više od četrdesetoro ljudi, akademika, profesora, sveštenika, sindikalista… samo sedi u tom Nacionalno prosvetnom savetu. A osnovani su da “prate, omogućavaju i unapređuju obrazovanje”. Da ne pominjem da tih četrdesetak ljudi prima mesečno četrdesetak hiljada dinara platu, pa pomnožite to sa 6 godina, dobićete prilično veliku cifru. Ne samo što niko ne zna šta taj Savet radi, nego to nikoga ni ne zanima, jednom su ili dvaput za sve ovo vreme podneli izveštaj skupštinskom odboru za obrazovanje, koji se takođe uspešno stapa sa pozadinom. Ova zemlje je puna ljudi i institucija koji ne odustaju od maskirnih uniformi.

Jedna od najčešćih rečenica koje stižu iz ministarskih usta je: mi ćemo da uradimo to i to jer je to tako svuda u svetu. Ovu iritantnu rečenicu je nedavno izrekao ministar vojni najavljujući uvođenja vojnog sveštenstva. Država je rešila da sredinom iduće godine, slutim da će to biti na Vidovdan, sveštenici postanu deo vojske, imaće status oficira, nosiće uniforme, vojne oznake, a vojnici će ih oslovljavati sa – gospodine vojni svešteniče. Srpska pravoslavna crkva je odredila i vojnog episkopa koji komanduje tim sveštenicima, episkop vojni je vladika Porfirije.

Naravno da ćemo i te sveštenike plaćati iz budžeta, tek neće ih plaćati crkve, niko se ne usuđuje da ih pita gde troše novac iz budžeta koji im arbitrarno dele minstri, a kamoli da li bi možda, kojim slučajem, bili ljubazni da na bilo koji način podele materijalne nevolje u kome se našao njihov narod. Utoliko je prijatnija za uši izjava državnog sekretara Ministarstva za finansije koji je nagovestio da bi jednog dana i crkve trebalo da plaćaju porez kao sve ostale institucije i građani. Ali, kaže, to je politička odluka i neće biti lako da se sprovede. Dakle, mi ćemo do daljnjeg imati crkve koje ubiraju prihode, znate već, svadbe, sahrane i šta već… Crkvama je za razliku od bilo koga drugog vraćana imovina, hiljade hektara šuma, hiljade kvadrata stanova, koje opet rentiraju i zarađuju novac, a da pri svemu tome ne plaćaju nikakav porez. Na sve to, mi iz budžeta odvajamo za penzije sveštenika. Valjda će i oni jednom doći na red.

Naš drugi sagovornik je ekonomista Miroslav Prokopijević, koga sam pitala: Postaje potpuno normalno da čujemo vesti: država je preuzela tu i tu firmu, radnici su zadovoljni i prekinuli su štrajk, Srbijagas je kupio još jednu firmu…

Miroslav Prokopijević: Jeste, to je jedna živa šega sa onim što se zove vlasništvo, a vlasništvo je alfa i omega svake privrede. Ali da ne počinjemo s tim šta je Srbijagas kupio ili šta Cane Subotić kaže, ko mu je sve tražio da podmazuje gde treba i zašto, hajde da krenemo nekim redom. Okej, hajde prvo da raščistimo stvari i da vratimo imovinu ovima šta im je oduzeta, jer bilo je restitucije? Nije bilo. Šta je bilo umesto restitucije? Najatraktivnije stvari koje su oduzete, pokradene, otimanje tuđe imovine spada u širu kategoriju krađe, one su prodavane. E sad, recimo, u nekoj zemlji se desi ubistvo a policija ga ne istražuje. To ne znači da to nije bilo ubistvo, nego da je to takva zemlja u kojoj se ubistvo ne istražuje. Isto tako je sa ovim, te kradene stvari su prodate i oni koji su to prodavali su kriminalci. To što mi ne istražujemo, ne govori da to nije kriminal. To samo govori da smo mi zemlja koja kriminal posmatra kao normalnu stvar. Idemo dalje.

Recimo, vi se nekako probijete kroz sve zabrane, rekete, koješta, i osnujete firmu, onda isporučite nekome robu a on vam odlaže plaćanje 12 meseci, kao što to čine neki veliki trgovinski lanci. To je ne samo povreda vaših vlasničkih prava nego i ugrožavanje vaše egzistencije. Taj koji vam ne plaća vrši, kako bi se reklo, konfiskaciju sto odsto. To je kao da vam je ukrao. Vi dođete na sud, sud ne sudi, ne uzima taj slučaj, gura ga na stranu … Ili vam, na primer, presudi, dobijete izvršnu presudu. A onda lokalna policija, na primer, kaže da neće da asistira sudskom izvršitelju. Pa gde to ima? Kakva je onda poenta presude, onda nisu morali ni da presuđuju.

Kažu, politika vlade je da se osnuje što više firmi, da se otvori što više radnih mesta, sada su u panici jer je skoro 400 hiljada otpušteno od avgusta 2008. Ajde, super, neko osnuje firmu. I šta se desi? Sve moguće inspekcije mu se sruče na glavu, počnu da ga reketiraju i ako nema nekog u vlasti, on je završio karijeru, vrlo brzo mora da likvidira biznis. Drugim rečima, vi imate inspekcije koje se ponašaju kao kriminalne bande. Oni često reketiraju čoveka, ugrožavaju njegovo vlasništvo, egzistenciju… Ili kažu, poslovno okruženje je dobro, pogledate inflaciju, Narodna banka kaže biće 6 posto, plus ili minus 2 posto, a ono odjedanput 11. Niko u Narodnoj banci ne kaže, pa čekaj ljudi, toliko promašismo, daj bre neko da da ostavku ili bar da damo neko razumno objašnjenje. Ne, daju se nebulozna objašnjenja i u idućoj godini se obećava možda do 15 posto inflacije? Šta je inflacija? Inflacija je pljačka vaših vlasništva, samo u obliku posedovanja dinara. Znači, ko god poseduje dinare, oporezovan je sa tim porezom. Ili još elementarnija stvar. Obiju vam radnju, stan i policija onako na brzinu izvrši uviđaj, kao da već unapred diže ruke od toga da će ikad uhvatiti krivca. Prođe neko vreme, vi se javite da pitate ima li šta novo a tamo neki šefčić kaže, ma hajde bre, pljačka stana, firme, ih jaka stvar, ne znate vi sa kakvim se problemima mi suočavamo. Pa znači, ako država ne juri onoga ko vam je opljačkao stan, ona je opet abdicirala.

Idemo dalje, zamislite da imate akcije. Razloga da imate akcije mogu da budu dva. Jedan, dobijate dividendu i dva, raste cena akcija. Pošto cena akcija ne raste, znači može samo da bude dividenda. Ima li dividendi? Nema. Odnosno, ako ih ima, ako akcija košta 400 dinara, možete da dobijete dividendu od 4 dinara, jedan posto maksimalno, i to samo kod nekih firmi. Šta se zbiva? Menadžeri i vlasnici firmi kupuju lažne bilanse, prikazuju kao da dobiti nema, dobit sklanjaju negde sa strane a onda je tunelišu napolje. Šta je to nego podrivanje vlasništva? Vi, ako imate i jednu akciju, vi ste sa tom jednom malom akcijom suvlasnik te firme. Znači, to je takođe podrivanje vlasništva. Ili drugi primer, kupovina akcija NIS-a. Neki ljudi su akcije kupovali vanberzanski, od fizičkih lica, po Zakonu o obligacionim odnosima. Znači ovi im donesu pet akcija, ličnu kartu, ovi upišu podatke, naprave spisak, overe u sudu, ovi isplate i tako dalje. I sad dođu u Centralni registar, to je konkretan primer znači, nije fiktivan, a ima ih više, i šta kažu ovi u Centralnom registru? Ne mogu da se upišu kao vlasnici, znači jedna glupa nepotrebna ustanova kao što je Centralni registar, svojom politikom, a ne pozitivnim propisima, derogira jedan od najfundamentalnijih zakona, Zakon o obligacionim odnosima.

Šta reći tek o kopirajtu, o pravima za knjige, CD-ove, za muziku. Recimo, jedna knjiga je prodata u hiljadu primeraka i ovi na sivom tržištu u dosluhu sa nekim iz izdavačke kuće, naprave piratsko izdanje. I sada vi na ulici vidite da ovi prodaju regularno izdanje za 1000 dinara, a piratsko za 400 dinara. I oni stoje jedno pored drugog. Svi primeri kjoje sam vam naveo su nastali ovde. Mi hoćemo da imamo stopu rasta od 6 odsto, da nam izvoz raste 15 odsto, a da se ovako zezamo sa investitorima. Sa ovakvim tretmanom vlasništva, mi prepolovljujemo moguća ulaganja.

Svetlana Lukić: Nekoliko puta sam čula da su se strani investitori žalili da je dokumentacija firmi koju su kupili, lažna, falsifikovana, da su dugovi nekoliko puta veći, ali da nemaju kome da se žale na tu podvalu

Miroslav Prokopijević: O, pa naravno. Ako ovaj kupuje lažni bilans firme, što ovaj ne bi dao kompletno lažnu dokumentaciju. Kupite firmu, kaže, firma ima dug od 2 miliona evra. Odjednom, posle se konstatuje da firma ima 22 miliona evra. Naša inventivnost kako sve da podrivamo vlasnička prava, koja su ugaoni kamen tržišne privrede je po maštovitosti, po raznoliikosti, skoro na nivou afričkih zemalja. Ili, recimo, javno vlasništvo. Kažu, pa ne, ne može da se proda EPS, to je srebrenina, to je bazična infrastruktura. Neko stalno podstiče takvu priču. Zašto se podstiče? Recimo, raspitajte se da li je trač ili istina da privatni ljudi imaju svoje mašine u Kolubari i da potpredsednik jedne stranke, velike stranke, odlučuje o tome čija će mašina da bude u Kolubari. Pitajte da li je trač ili istina da se jedan koalicioni partner sa par glasića u skupštini, drži tako što ima jedan broj, dvocifren, mašina tamo, pitajte ko sa estrade tamo ima svoje mašine i biće vam jasno zašto treba da postoji državno vlasništvo. Ako sutra dođe privatni vlasnik, kod njega svakako neće moći da se upošljavaju mašine raznih važnih faca a da o tome odlučuje potpredsednik neke stranke, a ne menadžer te kompanije.

Svetlana Lukić: Kada si pomenuo primer unutrašnjih dugovanja, setila sam se nedavnog objašnjenja zbog čega u bolnicama po Srbiji nema gaze pa se operacije odlažu, ili zbog čega malo-malo nema nekog leka, kažu, mi smo isporučili lekove bolnicama ali Zavod za zdravstveno osiguranje nam nije platio…

Miroslav Prokopijević: Da, to je jedna od posledica. Ali evo i drugog primera, da li recimo, u zemljama kao što su Mađarska, Švajcarska, Nemačka, Belgija, da li možete da otvorite ujutru novine i pročitate da u prodavnicama nema mleka a u apotekama gaze? Znači, morate veliki cirkus da napravite da bi nastala takva vrsta poremećaja. E to pokazuje šta mi radimo. Ne, ti trošiš na razne druge svrhe, a putarima, građevincima, bolnicama i tako dalje, ne plaćaš te troškove i naravno, kao država, ti si glavni faktor nelikvidnosti. Nije Delta, nego je država glavni faktor nelikvidnosti. Delta mnogo manje. Ili da se otkrije da zgrada vlade ne plaća komunalije i grejanje. Pa hajde, gde to ima? To je to kreveljenje. Dok mi ne dođemo dotle da kada nam neko nešto isporuči mi to moramo da platimo, i to u razumnom roku, nećemo moći da se maknemo. Sada svi mogu da računaju da mogu da budu sto posto konfiskovani.

Naravno, u takvim uslovima je normalno da se smanjuje broj biznisa i radnih mesta, što onda dovodi do ovakve socio-ekonomske situacije. I posle kažu, to je tržište. Nije to tržište. To je izigravanje ideje tržišta. To je upravo blokiranje tržišnih sila, jer kada biste pustili tržišnim silama, one ne bi bile tako sulude kao što su sulude ove naše politike. Posebna priča je ovo sa taksama koje su enormno povećane. Znači, država je, zbog krize, opštinama smanjila transfer novca u proseku za 25 odsto. I šta su uradile opštine? Većina je krenula enormno da podiže takse. Recimo imate opštinu u kojoj nema nikakvog većeg vodotoka, ali ona je taksu za korišćenje tekućih voda digla enormno, to onda podiže troškove firmi koje posluju, a koje su otvorene sa idejom da će te takse i ostale naknade biti normalne. Jednostavno, povećanje tih taksi neke od firmi dovodi pred zatvaranje, jer nemaju sve firme velike profite. U jednoj maloj opštinu na jugu Srbije taksa za isticanje firme za banke je porasla na 400 hiljada. Pa hajde bre kume, kaže, koga ćemo da orobimo? Dakle, on zna da je to orobljavanje.

Svetlana Lukić: Jedna od najnovijih vesti je da od Nove godine ipak neće biti potpune liberalizacije na tržištu naftnih derivata.

Miroslav Prokopijević: Očito neki imaju koristi od svega toga. Znači, postoji kupac koji ima monopol kod NIS-a, postoje ovi koji rade u tim rafinerijama, i ako počne da se uvozi, ko će da kupuje od tih rafinerija to trećerazredno gorivo koje vam uništava automobil. Znači i tu podrivate vlasnička prava automobila time što ih terate, zakonom ih terate, da kupuju loš benzin. Dokazano je da je taj benzin vrlo štetan za vaš auto. I njima je bilo malo što su imali monopol, nego hoće još da ga produže, to pokazuje koliko je monopolska renta slatka i koliko ne znaju šta će da rade sa tim kapacitetima i sa tim interesnim grupama koje bi se preko noći našle na ulici.

Svetlana Lukić: Da li i u kojoj meri iz Evrope postoji pritisak da se obave neke od ovih stvari kao što su liberalizacija, restitucija… ili ne možemo da računamo da će nam oni mnogo pomoći svojim pritiskom.

Miroslav Prokopijević: Ne možemo mi da očekujemo da ono što je u našem interesu radimo tako što nas ovi pritiskaju. To je limitirani instrument. Jer, evo pogledajte, recimo Grčka ima licencu za kamiondžije. Nijedan drugi kamiondžija sa strane ne sme da vozi na grčkoj teritoriji. Zato su se i bunili što hoće da im oduzmu te licence, jer to je jedan od uslova za ovu pomoć koju su dobili. Dakle, to je protiv pravila Evropske unije, to cepka tržište, daje privilegije jednoj grupi i to etnički jednoj grupi i tako dalje. Znači, Evropska unija je igrala sa tim grčkim vladama na glavi, ali oni su svejedno to uspeli da sačuvaju 20 godina. Znači, oni će da nam igraju na glavi, ali naravno, oni ne mogu da nateraju članice da se ponašaju na određeni način.

Pogledajte pravilo budžetskog deficita. Ne treba imati iluziju da će prema nama moći da imaju neki strašno jak argument. To što nam obustave pomoć može da bude kontraproduktivno, onda možemo da se totalno odmetnemo i radimo neke nestašluke, je li, po kojima smo poznati, da pravimo glavobolju još veću. Znači, taj instrument je limitiran, ali je to žalosno, to govori o neuračunljivosti naše politike. Da vama neko spolja treba da dođe, MMF da kaže, ljudi, pa ovo vam ne valja. Da li smo toliko blesavi da to ne znamo? Ne, mi to znamo, ali postoji kratkoročna korist, da proizvodiš trenutni prosperitet dva meseca, a posle što ćeš da plaćaš dve, tri godine, ko te pita.

Svetlana Lukić: Iz EU su nam nedavno skrenuli pažnju da su jedan od najvećih problema javne nabavke, tu se radi o ogromnom novcu, zar ne?

Miroslav Prokopijević: Pa evo, ono malopre što pomenuh, potpredsednik jedne stranke odlučuje čije će mašine da budu u Kolubari, a te mašine koštaju na sat od 50 do 300 evra. Ili recimo, vi sedite u javnom preduzeću i kaže vam iz političke stranke, slušaj, sada ćeš u novine xyz da svaki drugi dan daješ oglas na celoj strani. Šta će Telekomu ili Poštanskoj štedionici da se reklamiraju, kada su monopolisti. Ili kada su jedini, kao Telekom ovde u fiksnoj telefoniji. Ne, to postoji zato da onaj tamo dobije prihod u novinama, a da on onda sutra protežira provladinu politiku, da objavi intervju sa tim političarem koji mu je taj biznis namestio i da naravno cenzuriše. Kada su u pitanju javne nabavke, kod nas preciznog istraživanja nema, ali postoji istraživanje za zemlje Evropske unije. Znači, kroz javne nabavke u zemljama Evropske unije prolazi između 12 i 15 odsto dohodaka tih zemalja. Može da se pretpostavi da je kod nas nivo javnih nabavki nešto manji, ali evo, recimo, neka je i 10 odsto. Naš nacionalni dohodak je kažu 32 milijarde evra, to je 3,2 milijarde evra. Naravno, ne pokrade se baš sve. Nemoguće je sve pokrasti. Bilo je i takvih operacija u nekim zemljama, recimo kao ruska pomoć Čečeniji od 3 milijarde dolara, gde nijedna rublja nije stigla do Čečenije. Ali to su super majstori. Ne može to tek tako da se postigne.

Znači, sa naših 10, 20 posto, koliko se uzima, ćiribu-ćiriba, do sada je samo jedna firma, to je neka iz Mladenovca, koja pravi neku izolaciju, javno izašla da kaže da se žali na korupciju u Javnim nabavkama. Kostolac je bio raspisao tender za kupovinu te folije koju postavlja ispod ovoga gde se odlaže šut, da to ne bi curilo u zemljište, zagađivalo i tako dalje, ovi su dali ponudu koja je do 20 posto bolja od sledeće. Sledeću je dala optičarska radnja iz Beograda, koja je to sve htela da uveze iz Nemačke. Tri, četiri puta je poništavan tender. Znači, to je prva firma koja je u aprilu ove godine izašla na konferenciju za štampu i rekla, takva i takva situaicja, evo prvi tender, drugi tender, četvrti, stalno najbolji i nikako da dobijemo posao. Zašto firme to izbegavaju? Pa zato što sistem ima načina da ih kazni. Znači, uđe mu finansijska policija i ne izlazi. Uvek nešto može da mu nađe. Da negde cena nije nalepljena i eto kazne. Znači, ovo nije sistem u kome korupcija marginalno i slučajno funkcioniše, ovo je sistem korupcije i kriminala. Naravno, svugde ima korupcije, svugde ima kriminala, ali suština je kako se država ponaša u toj stvari. Ali ne, ovde država služi kao instrument proširivanja kriminala i korupcije. Pa šta je to nego zemlja kriminala i korupcije.

Svetlana Lukić: Ovih dana kada se pokrenula tema o privatnoj firmi Olivera Dulića koja je najviše poslovala sa državnim institucijama, ministar je rekao da je sve poslove dobio na tenderu i po zakonu.

Miroslav Prokopijević: Standardni model je da vi imate neku privatnu firmu sa kojom radite, a koja vam vraća procenat zato što joj nameštate poslove. Ali ovde je stvar ogoljena do kraja, znači da ne bi dobijali samo deo procenta, on sam osnuje privatnu firmu i kaže, pa u čemu je problem? Pa nema problema ako nema Zakona o sukobu interesa i ako nikakav, ni minimalan moralni kodeks u tom društvu ne važi. Ne može društvo da živi samo na formalnim zakonima. Neki minimalni moralni i profesionalni kodeks mora da važi. Ako ti isporučiš robu a ovaj koji je uzeo već ima nameru da ti je ne plati, to je narušavanje pre svega tog elementarnog moralnog kodeksa iz koga je norma i nastala. To, naravno, razara društvo u celini.

Niko nikoga ne dira, sem što uhapse nekog periferijskog zmaja, kada ga baš pretera, jer hajde da dohvatite državnog podsekretara i videćete kako će odmah da završi kod premijera i predsednika, kao i u Hrvatskoj. Sada, gledajte sada kad Sanader propeva, gledajte ko će sada da bude oblaćen. Znači, taknete li bilo koga na ovoj vertikalnoj provodnoj niti, odmah dolazi u dvorište glavnih. To je najbolji pokazatelj da ne postoji nikakva politička volja da se ozbiljno suzbije korupcija, jer ko hoće ozbiljno da je suzbije, on počinje od vrha. Onda jurite tamo nekog Pecu Petrovića iz Zrenjanina, a prvo istražite šta se radi na Vračaru, šta se radi u Beogradu, šta se radi na Starom gradu i tako dalje, gde se vrti najviše para i gde su mogućnosti za zloupotrebu najveće. To je taj svinjac znači, uređivanje tih stvari se u stvari svodi na sređivanje kuće i uređivanje svinjca, ne neke metafizičke stvari. Nego krajnje ovako jeftine. E sada vi, naravno, ako to tako uređujete, onda naravno, ovi sa vlasti ne mogu da rade stvari koje rade i ne mogu da se bogate nelegalno, kao što se bogate i žive na tuđ račun. Politika je inače život na tuđ račun, ali negde je ona beskrupulozan život na tuđ račun, a negde su neke zemlje ipak uspele malo da je ograniče.

Svetlana Lukić: Danas prepodne će državni revizor u Odboru za finansije predstaviti svoj izveštaj za ovu godinu…

Miroslav Prokopijević: Mnogo će se uzbuditi. Dakle, zašto ove sve ustanove ne mogu da rade? Pa ne mogu da rade ako upravljaju pojedinci koji su trenutno predsednici, potpredsednici stranaka, ministri, kvaziministri i koješta, onda ne mogu da funkcionišu institucije. Pa ne može nijedna da funkcioniše. Jer kada bi jedna funkcionisala, aha, antimonopolska komisija juri naše monopoliste, pa podnese prijavu, pa sad na tu prijavu neko mora da reaguje. Pa na sudu bude neka presuda, neka kazna mora da se plati. Znači, to se odjedanput od jedne ustanove provuče kroz ceo sistem i onda kaže ups, pa mi ne upravljamo više. Upravljaju ustanove. E, zato se i sapliću ustanove. Zato se sve to drži oko malog prsta, jer drugačije ovakav sistem kriminala i korupcije ne može da funkcioniše. Kadrovska selekcija, to je Lenjin već patentirao, on je rekao da je kadrovska politika osnova svih politika.

Zato oni tu vrše selekciju i zato kada biraju guvernera, onda to mora da bude neko bez kičme, ko je spreman da govori besmislice, pa kaže u svojoj prvoj izjavi, zamislite, da se oni sekiraju što cena evra raste a dinara pada, a ne primaju se plate u evrima. Dakle, njegovi najveći protivnici nisu mogli da požele da da gluplju izjavu. Naravno, to što on kaže više nema značaja. E takav nam treba. Takav je idealan. Još sada mogu da kažu, e slušaj Miki, daj pusti emisiju jedno dvadesetak milijardi, daj sutra odštampaj malo i tako dalje. Guerner koji ima integritet, kaže iš, ja sam nadležan za to koliko će biti dinara, a ti vidi tamo šta ti je sa porezima, što nisi ovo privatizovao, što ti korupcija cveta i tako dalje. Da li može takav da dođe? Nema teorije.

Svetlana Lukić: Nedavno je predstavljen novi model rasta i razvoja, ali ta tako krupna stvar je prošla praktično bez reakcija i to je već zaboravljena tema.

Miroslav Prokopijević: Postoji vrlo jednostavno objašnjenje. Oni su se našli sada u velikim problemima i to kako je rađeno od 2000. na ovamo, ispostavilo se da ne valja. Sad kažu, hoće novi model rasta. Pošto sada idu u lošem pravcu, gube se radna mesta, zatvaraju se firme, nelikvidnost raste, zaduženost raste i tako dalje. Svim parametrima, ni jedan nam ne ide u pozitivnom pravcu. Mora nekad da se lane. E sad, šta su smislili. Kao novi model rasta i sad naravno ima milion pitanja zanimljivih, svako zanimljivije od drugog. Prvo, ako je stari model bio dobar, kao što se tvrdi, šta će vam novi. Ako pak imate novi, onda tvrdite da vam stari nije valjao. To smo i mi tvrdili, većina nas koji smo bili sa ove protržišne strane.

Onda sledeće pitanje. Okej, vi ste sad koncipirali to, ti režimski ekonomisti, neki koji se vrte oko vlade, te političke snage su uglavnom iste, da li je DS sa DSS-om, ili bez DSS-a, G17 je stalno tu i tako dalje, dakle, to je ista ekipa. I sad ti kažeš, napraviće novi model ti isti koji su napravili stari, koji im nije valjao, kakva je garancija da će novi da valja. I drugo, ovi što su sprovodili taj stari model, oni će sad kao sprovoditi novi. I kakva je garancija da će išta od toga moći da sprovedu. Znači, apsurd do apsurda, ali onda dođete do sadržaja ili pre sadržaja da kažem, prođu dva dana, novi model rasta više niko ne pominje. Znači, to je bilo sredinom oktobra, sada je sredina decembra. U međuvremenu, niko ga ne pominje. Ni od stručnjaka koji su ga lansirali, ni od privrednih aktera, ni od političara. Drugim rečima, moralo je nešto da se kaže, otprilike teško je, hajde sad, probaćemo nešto drugo. Ne, to je bio čist ritual.

E sad, pogledajte sadržaj tog novog plana. Tamo se bazično kaže koliko će privreda da raste, to je 6 odsto približno, koliko će izvoz da raste, to je prosečno 15 odsto, i kako ćemo tamo neke 2020. da imamo 8 hiljada evra po glavi stanovnika umesto sadašnjih, ne znam, 2 hiljade i nešto. Vi kažete super. Ciljevi su odlični, ali da vidimo šta vi kažete o sredstvima kako će to da se postigne. O tome nema ni reči. Ako toga nema, onda je plan potpuno besmislen. Zašto? Zato što je suština šta ćeš ti da uradiš da sad umesto milijarde imaš tri milijarde ili da umesto milijarde imaš 5 milijardi ulaganje. O tome nema nijedne jedine reči. I ovo me neverovatno podseća na sličan takav projekat koji je rađen 2001. kojim je rukovodio izvesni Matejić, ako se ja dobro sećam, koji je sponzorisao Ministarstvo nauke, izašlo je u dve luksuzne knjige, tamo je pisalo da će stopa rasta da bude 8,3, da će izvoz da raste u većini grana 15, u nekim 25 i tako dalje i naravno, nas par se nasmejalo na to, ovako javno, i oni su se posramili i to su zaključali i do primeraka tih knjiga više ne može da se dođe. One stoje zaključane u Ministarstvu nauke. A ista takva priča je i sa ovim.

Štaviše, evo danas gledam novine, ide novi tvist. Sad kaže, ne valja kako smo napravili novi model rasta, moramo da ga preradimo. Ej bre kume, šta je se to promenilo od 15. oktobra do 15. decembra? Koja se to bitna stvar promenila u okruženju privrednom Srbije, znači u ovom spoljašnjem i koja je u prilikama u Srbiji. Drugim rečima, ništa se nije promenilo. Ali, pošto su rekli da će rast da bude 6, a ovi iz MMF-a i ostali kažu biće 1,2, pa naravno, glupo mu je sada da piše 6, ali mora da kaže, pa dobro, sada će biti između 2 i po i 3,2. To je znači cela promena i to govori o jednoj totalnoj neozbiljnosti. To je u intelektualnom smislu velika neozbiljnost, veliki bezobrazluk i on može da izađe samo zato što ne zna ništa ili je pokvaren, ili je i jedno i drugo. Znači, treće objašnjenje ne postoji.

Svetlana Lukić: Juče se oglasio državni revizor koji bi u naše ime trebalo da kontroliše na koji način su trošene pare iz budžeta, kaže – rezultati njegove revizije nisu toliko zabrinjavajući, a onda dodaje: “sitnice” koje je pronašao, da se glavne knjige trezora ne vode u skladu sa propisima, da država i dalje nema popis imovine, odnosno da ne postoji evidencija o imovini vrednoj 30 milijardi dinara, da se podaci o javnom dugu razlikuju za 1,8 milijardi od podataka Narodne banke, da ugovori o delu sklopljeni mimo propisa iznose 77 miliona dinara itd. Sve je on to sabrao i zaključio da rezultati nisu toliko zabrinjavajući.

Oglasila se i Agencija za rešavanje sukoba interesa, koja je ustanovila da ministar Oliver Dulić nije u sukobu interesa, odnosno da nema ničeg spornog što je njegova privatna firma trgovala sa državnim institucijama, i to sa njih 70 komada, jer je ministar Dulić upravljačko pravo preneo na nekog drugog. Bilo je doduše, kaže Agencija, nekih nepravilnosti sa tim prebacivanjem upravljačkih prava, ali sredilo se, nekako.

Kada se pročulo da je Dulić ne samo vredni državni činovnik nego i sposobni biznismen koji najradije posluje sa samim sobom, tj. sa državom, onda je odmah rekao da je upravljačko pravo preneo na nekog Međeša. Nesrećni Međeš se na početku branio da ništa o tome ne zna, da je on samo prodavac kompjutera u Dulićevoj firmi, ali je odmah potom revidirao svoj stav rekavši – jeste, koleginica me je podsetila da sam pre dve i po godine nešto potpisao… I kako to biva, odmah se uključuje država preko Agencija za privredne registre, koja kasno uveče 3. decembra navrat-nanos upisuje u svoje papire da je Dulić preneo upravljačka prava na svog prodavca. Ali sve je po zakonu. Doduše, nije lepo i elegantno, kao što nije ni lepo, ni elegantno, ali je legitimno što je za šefa Demokratske stranke u Subotici, kao jedini kandidat, izabran rođeni bata Olivera Dulića, mlađani Modest Dulić.

Bio je ovo još jedan Peščanik, slušali ste Aleksandra Baucala i Miroslava Prokopijevića. Doviđenja.

 
Emisija Peščanik, 17.12.2010.

Peščanik.net, 17.12.2010.