Na večito rusko pitanje “ko je kriv?” odgovor znam još iz detinjstva. Kriv je uvek onaj najveći, najjači i najgluplji. Od jutra, pa sve do sredine dana 8. avgusta (kada je izbio rusko-gruzinski rat – prim. prev.) takav je po mojim saznanjima – čak i pored mršavih i protivrečnih informacija – bio predsednik Gruzije Sakašvili. A onda se, avaj, sve vratilo na svoja uobičajena mesta. Izgleda da se čuda ipak ne dešavaju.

Uopšte, u ratovima niko nema pravo. Po jednoj logici u pravu je onaj ko pobeđuje, po drugoj – a ja se baš nje držim – u pravu nije niko, osobito ne onaj ko prvi naređuje da se puca.

Ovaj rat je ponovo uneo podele u deo ruskog društva koji o nečem razmišlja. S jedne strane su ljudi koji uprkos opštoj histeriji pokušavaju da na događaje gledaju što trezvenije i, ako je moguće, sa strane. Sa druge oni koji smatraju da u “ovom teškom trenutku” društvo jednostavno mora da se ujedini oko… pa da, oko toga! Dosta smo trpeli da nas ignorišu, ponižavaju i ne poštuju, kažu oni – a pri tom zaboravljaju da se pod poštovanjem kod nas podrazumeva strah.

Što se tiče straha, koji mi, navodno, u svima izazivamo, stvar čak nije u tome da li je taj strah realan. Stvar je u zatvorsko-lopovskom shvatanju da, kad nas se plaše, znači da nas cene. Kao što ovi, koji se danas bave “biznisom” širom naše domovine, po pravilu cene samo nekoga koga se plaše i od koga zavise.

Njima objašnjavati da velika država nije ona na čiji se i sam pomen svi trzaju, nego ta kojom su svi ushićeni – uzaludan je posao. Takođe ničemu ne vodi ubeđivati ih da velika država nije ona u kojoj ima mnogo skupog benzina i raketa, nego ona u kojoj ti se milicioner obraća na vi i ne zavlači ti ruku u džep.

A tek je potpuno besmisleno da im objašnjavate kako “zaštita naših građana u inostranstvu”, pri totalnom odsustvu bilo kakve zaštite unutar zemlje – nije ništa drugo do truli cinizam.

Ranije, dok smo bili siromašniji i skromniji, čim se nešto desi, mi se osvrćemo da vidimo kakvo je s tim iskustvo u svetu. Sad to više nije obavezno. Šta će nama tuđe iskustvo, kad imamo ovakvu zaradu od benzina! S parama, kao što reče lik iz filma “Ženidba Balzaminova”, preživećemo, ako i nemamo pameti. Neka se oni uče od nas, ukoliko, naravno, misle da ostanu živi.

A oni tvrdoglavo ne žele da uče, jer su po svemu sudeći zaboravili kakva je korist od nauke. Osobito su u tome tvrdoglavi bivši susedi iz sovjetskog zajedničkog stana, i time strašno nerviraju našeg patriotu u čijoj glavurdi umesto mozga pupljuskuje petrolej, a creva se nadimaju od prirodnog gasa. Patriota militarizovane benzinske pumpe, kako on s ponosom zamišlja sopstvenu državu, veoma voli da se podsmehne siromaštvu komšija, koji su usled nedostatka tečnog goriva prinuđeni da se zadovolje tako ništavnim simbolima nacionalnog identiteta kao što su prebranac (gruzinski specijalitet, “lobio” – prim. prev.), sardine (estonski specijalitet, “kilke” – prim. prev.) ili slanina (popularna u Ukrajini – prim. prev.).

Ja lično bih se malo čuvao da bilo koga zadirkujem povodom “slanine” ili “sardina”. Iako je moje gastronomsko iskustvo po tom pitanju dosta jednostrano, ipak mi se nešto čini da su i slanina i sardine mnogo ukusnije i za organizam korisnije od, na primer, nafte ili, ne daj Bože, atomskih bojevih glava.

Ali, kako kome. Mogao bih da se složim da zemlje koje su otplovile od bivše sovjetske imperije ponekad pokazuju histeričnu nervozu i sumnjičavost, koja izgleda glupo i razdražujuće. Ali nimalo gluplje i ne više razdražujuće nego nervoza i sumnjičavost devojčice koju je silovao pijani poočim.

“A zar Rusiju nisu silovali?” – pitaće nervozni patriota. Naravno, još kako! Mnogo puta i sa posebnim cinizmom. Ali, šta da radimo ako rusko društvo, sa njegovom statističkom većinom, uvek ponovo sebi na šiju navlači bilo realnog, bilo virtualnog Staljina, i time svet ubeđuje da mu se beskrajno dopada kad ga siluju. A drugima se, zamislite molim vas, ne dopada kad ih siluju. Ne dopada im se i kvit. I kako da im, budalama, objasniš, kako je to slatko.

Ta Rusija, od koje beže drugi narodi i države, od koje bi hteli da otplove što je moguće dalje i što je moguće brže, ta od koje bi da se ograde što višim zidom, za svoje susede obavlja veoma značajan i koristan posao – tera ih da se ubrzano oslobađaju bednih sovjetskih kompleksa, predrasuda i sujeverja i da se kreću prema savremenom svetu.

Ne želiš da budeš kao ovaj ovde? E, onda:

– nemoj da vičeš kako si ti bolji od svih, zato što si od svih veći;

– nemoj da se upinješ da budeš od svih glasniji;

– imaj hrabrosti da priznaš male i krupne svinjarije koje si pravio;

– nemoj da histerišeš za svaku sitnicu;

– ne nazivaj crno belim, a belo crnim;

– uči se na sopstvenim i na tuđim greškama;

– nemoj da lažeš na svakom koraku i ne daj da tebe lažu;

– nauči se da na sebe gledaš i sa strane;

– ne smatraj svoje sopstvene dželate i one koji te pljačkaju za tvoje dobrotvore;

– ne stvaraj sebi neprijatelje sopstvenim rukama i na svakom koraku;

– budi otvoren i velikodušan;

– zapamti da, ako se istovremeno osećaš velikim i poniženim od strane svih, to se onda zove šizofrenija;

– druži se sa časnim, urednim i vaspitanim ljudima, a ne sa tupoglavom, zlobnom i prevarantskom bagrom;

– zapamti da je prva i osnovna briga tvoje države da ti obezbedi slobodu i ljudsko dostojanstvo, a ne da sebi stvara reputaciju svetskog strašila;

– imaj u vidu da, čak i ako ti se neko pokaže kao idiot ili đubre, to uopšte ne znači da ti treba da se ponašaš kao idiot ili đubre;

– nemoj misliti da je svako ko s tobom želi (a još češće je prinuđen) da se druži, zaista tvoj drug, a da je svako ko hoće da se druži s nekim drugim – odmah neprijatelj i marioneta;

– ne nazivaj svakoga ko se s tobom u svemu ne slaže – petokolonašem i najamnikom;

– nemoj dozvoliti da ti neko drugi određuje ko će ti biti poslanici i predsednici.

Ali, Rusija se bavi drugim stvarima: ona po ko zna koji put spasava čovečanstvo i neumorno pruža primer toga kakav niko ne bi trebalo da bude. Na taj način u potpunosti potvrđuje gorka predviđanja ruskog građanina Čadajeva (jednog od prvih ruskih filozofa, koji je veoma oštro pisao o neadekvatnosti ruskog mentaliteta i razumevanja samih sebe – prim. prev.). Slava Rusiji.

 
Стенгазета, 11.09.2008.

Preveo Pavle Rak

Peščanik.net, 12.09.2008.