Ima više od mesec dana kako sam počeo da upozoravam senatora Baraka Obamu da će morati da odgovara na neprijatna pitanja zbog toga što je za svog porodičnog sveštenika izabrao jako pogrešnog čoveka. Ali nije to važno, važno je da je i on sam toga postao svestan još pre jedanaest meseci. “Ukoliko prođe primarne izbore (odnosno bude izabran za demokratskog kandidata za predsednika Amerike)”, rekao je velečesni Džeremaja Rajt za New York Times aprila prošle godine, “verovatno će morati javno da se distancira od mene. Rekao sam to lično Baraku, i on mi je odgovorio: da, to će možda morati da se dogodi”. No, zastanimo na trenutak, moramo se barem koji trenutak diviti njegovoj samouverenosti i kalkulantskom pristupu. Drugim rečima, senator Obama već duže vremena savršeno dobro zna da će jednog dana morati malo da rasvetli svoje odnose sa brbljivim ljubiteljem Farakana. Ali mu se činilo da bi mu u međuvremenu dobrodošla “baza” koju ima u južnom Čikagu. I zato je hladno odlučio da čeka sve do poslednjeg trenutka, a da onda pokuša da napravi nekakav dupli pas. I sada mi treba da se oduševljavamo veštinom s kojom on manevriše.

Često čujete kako se za nekog političara, ili kakvog drugog oportunistu kaže da bi prodao i sopstvenu babu ako bi to koristilo njegovim interesima. Ali, retko ćete, ako ikad, videti da se ovakva zloglasna transakcija zaista i izvrši. Zbog toga sam dodatno iznenađen što je Obama uspeo da se tako jednostavno provuče. (Ipak, zašto bih bio iznenađen? On i dalje uspeva da se provuče sa bilo čime.)

Tragajući za nekim ko bi mogao biti moralni ekvivalent profesionalnom demagogu koji misli da su sida i druge rezultat zavere belih ljudi (a to je ono što velečasni Rajt misli), Obama je nabasao na 85-godišnju gospođu po imenu Medlin Dinem, ženu koja je veliki deo svoje mladosti posvetila njegovom odgoju i koja sada, u ne baš najboljem zdravstvenom stanju, živi sama u stanu u Honoluluu. Bilo bi zanimljivo znati da li ju je njen harizmatični unuk obavestio da će biti dodirnuta njegovom milošću i da će on učiniti slavnom na ovakav način. Igrom sudbine ona je postala deo kampanje i dobila priliku da uradi svoj deo u službi velikog napretka.

Čitava ova neverovatna stvar, sačinjena od neiskrenosti i nepoštenja u jednakoj meri, i dalje se kotrlja, praćena falangama reportera i sveštenika koji uzimaju ulogu saučesnika. Pogledajte samo koje su reči izabrane za opis harange Džeremaja Rajta: kontroverzno, zapaljivo i prvokativno. Ovo su atributi koji bi mogli – i bili su – pridevani mnogim elokventnim govornicima ranog pokreta za građanska prava. (Prošlog Velikog petka u

Washington Post-u liberalni katolički apologet E. Dž. Dion je neuverljivo pokušao da malo proširi ovo poređenje.) Ali, da li je to “provokativno” kada kažete da sida i droge uništavaju crnačku zajednicu zato što bele strukture moći to žele? Ne. To nije ni “kontroverzno”. To je zlo, glupo i netačno. I, što uopšte nije nevažno, to negira sve ono u šta Obama, navodno, prema vlastitim tvrdnjama, veruje kada zagovara uvažavanje i odgovornost, a odbacuje bolesnu paranoju i pokušaje da se neko predstavi samo kao žrtva.

Ta ista njegova navodna poruka na drugačiji način se dovodi u pitanje kada on pokušava da Džeraldin Feraro u potpunosti izjednači sa nitkovima poput Obaminog porodičnog “pastora”. Feraro je možda bila neprijatna kada je rekla da crnci u Americi mogu izvući neku političku prednost iz boje svoje kože – a istu stvar je rekla i 1984. godine u vezi sa Džesijem Džeksonom – ali savršeno je moguće da je bila u pravu; međutim, i da nije, apsurdno je njenu tvrdnju klasifikovati i osuđivati kao rasističku. Nema sumnje da vešti Obamini ljudi traže revanš za Samantu Pauer (koju, uzgred budi rečeno, nikako nisu smeli otpustiti posle onih korisnih i zaista hrabrih istina koje je izrekla u Britaniji), ali njihovo rešenje, koje će biti zaboravljeno posle jednog ciklusa vesti, bio je da se prikrije odvratni kukavičluk, u ovom slučaju hinjenim besom prema Feraro. Posledica, koju već možete da osetite, jeste rastući resantiman među mnogim belim glasačima koji neće dozvoliti da ih bigotima naziva čovek koji se svrstava uz Džeremaju Rajta. Dakle, opet smo tamo gde smo i ranije bili. I to bi trebalo da bude sveža, čista, nova post-rasna politika?

Dakle, kroz koji se otvor taj otrov opet vratio u naš nacionalni krvotok? Gde mržnja, tribalizam i neznanje najbolje uspevaju, sa koje pozornice se najčešće čuju njihovi uzvici­? Ako pomenete “crkve” i “sveštenstvo”, bićete u pravu. Kju Kluks Klan (izvorno pokret vezan za protestantski identitet, što mnogi žele da zaborave), i Nacija islama (crnačka sektaška mutacija kuranskog učenja) možda su ovih dana slabi, ali bigotstvo svih vrsta je svuda “na izvol’te”, i svaki propalitet, inače nesposoban za bilo kakav normalan posao, otvoreno može da ga utuvljuje deci u glavu samo ako se malo potrudi da ispred svog imena stavi ono “velečasni”. To klerikalno zlo je sada doseglo taj stadijum da počelo da izobličuje kampanje oba naša vodeća kandidata za predsednika. Ako mislite da je Džeremaja Rajt strašan, sačekajte samo da čujete šta ima da vam poruči još jedan čikaški “velečasni”, Džejms Miks, takođe horor-lik iz južnog dela, inače naročito sklon napadima na homoseksualce. I on je bio Obamin pristalica, a njegova crkva je povremeno dobijala priloge od Obame. Možda se i on može nadati da će biti proglašen za “kontroverznog” zato što koristi izraz kućne crnčuge (stari uvredljiv izraz za crnce koji, zaboravljajući svoj identitet, pokušavaju da se umile belcima; izvorno crnci koji su radili u kući, za razliku od onih koji su radili u poljima) za one koji mu se ne sviđaju, i tvrdi da su film “Planina Broukbek” snimili “holivudski Jevreji”. U međuvremenu, republikanski kandidat se kiti podrškom druge dvojice velečasnih: jednog po imenu Džon Hagi, koji misli da je papa antihrist, i drugog po imenu Rod Parsli, koji objavljuje da Sjedinjene Države imaju misiju da satru islam. Možete li da zamislite da bi takvi ogavni tupani ikada mogli da uđu u javni život da nisu zaogrnuti neprofitnim klerikalnim ruhom? Koliko je samo tačno da religija truje sve.

Kakva sramota. Pretpostavljam da svi imate primerak džepnog izdanja Odvažnosti za nadu. Ako otvorite kod poglavlja pod naslovom “Vera”, koje počinje na strani 195, i čitate do strane 208, mislim da čak i ako se ne slažete sa mojim tumačenjem, verovatno će se kod vas ipak pobuditi crv sumnje da možda i ne grešim u nekim važnim stvarima. Tu nam Obama govori da on nema neka duboka religiozna uverenja, ali da je u svojim ranim danima u Čikagu osećao da mora da stekne neku duhovnu “uličnu veru”. Najsramotniji izraz tog istog stava iznela je prošle nedelje Abigejl Ternstrom u National Review Online. Opčinjena “govorom” koji je divan čovek Obama održao u Filadelfiji, ona je zatražila da pokažemo razumevanje. “Obamin opis parohijana u njegovoj crkvi omogućio je belim slušaocima da zavire u svet vere (‘glasan smeh i poneka sirova šala… ples, aplauzi, vriska i cika’) zahvaljujući kome su crnci opstali i napredovali”. Nagoveštaj? Šta će dođavola biti sledeće? Divljenje tome što Afroamerikanci imaju sjajan osećaj za ritam?

Ako ste prihvatili Obaminu prevejanu apologetiku, to znači da ste spustili početne standarde u pogledu toga kako bi trebalo da izgleda post-rasna, odnosno post-rasistička budućnost. Tako biste dopustili da trezvena i realistička nada završi u rukama beskrupuloznog čoveka u koga ne možete imati poverenja. I što je najgore, ako to učinite, učinićete to zato što sledite slepu veru. Zapamtite šta vam kažem: ovo je tek prvo u nizu razočarenja koje vas čekaju.

 
Slate, 24.03.2008.

Prevod: Aleksandra Kostić

Peščanik.net, 03.04.2008.