Pojavio se u vrijeme spore, ali postojane liberalizacije tadašnjeg režima koja je poticala nadu da će jedan potrošeni političko-ekonomski sistem evoluirati prema društvu zapadnoevropskog tipa. Pojmovi kao što su vladavina prava, slobodno tržište, evropska integracija i sloboda i blagostanje Građanina, kao izvora i utoka političkog legitimiteta, počeli su stjecati pravo postojanja u javnom diskursu i činilo se da su konzervativne i dogmatske snage u defenzivi. Mediji su bivali sve slobodniji. U Ljubljani je započela dekonstrukcija režimske mitologije i postavljeno je pitanje vojske, jedine dotad nedodirljive ustanove. Beogradska štampa prednjačila je u afirmaciji tržišnog i građanskog liberalizma. U Zagrebu su pokušaji dogmatske partijske frakcije da zaustavi slobodoumna kretanja u kulturi i umjetnosti ispali smiješni. Uprkos ekonomskoj krizi pravni poredak bio je stabilan, a pravna sigurnost građana je, izuzevši Kosovo, dosegla zapadnoevropsku razinu. Nezadovoljno radništvo je de facto izborilo pravo na štrajk. Postojanje zasebnih komunističkih partija u svakoj republici i pokrajini sadržavalo je klicu višestranačja i nije nužno moralo izazvati nacionalističke sukobe. Jugoslavija nikada u svojoj historiji nije bila u povoljnijem međunarodnom položaju. Dugogodišnja prijetnja sovjetske invazije je prestala, granice su bile stabilne i nesporne, a prestanak Hladnog rata i perestrojka u Sovjetskom Savezu bili su velika historijska pobjeda jugoslavenske vanjske politike čija je miroljubivost bila iskrena i uživala svjetski ugled. Nesvrstanost je, kao temeljno vanjskopolitičko načelo, preispitivano u korist evropske orijentacije. U većim gradovima, koji su već šezdesetih godina postali središta individualističkog i zapadnoevropskog načina života, došlo je do procvata kulture i umjetnosti, posebno kazališta, filma i rock muzike. Komunikacija i suradnja Ljubljane, Zagreba, Sarajeva i Beograda odvijala se intenzivno i spontano kroz anacionalne i urbane sadržaje, bez utjecaja političkih grupa, a često i njima uprkos. Šira javnost doživljavala je nacionalizam kao hir koji opsjeda marginalne čudake, netalentirane pisce, ološ iz predgrađa i, uopće, ljude koji imaju problema s percepcijom vlastitog identiteta.

U procesu raspadanja komunističke doktrine postalo je bjelodano da dugoročno rješenje, tada akutnog, problema Kosova nije u represiji, vojnoj upravi i hapšenju studenata, već u zaštiti ljudskih prava svih tamošnjih stanovnika i u ekonomskoj konjunkturi koju je odustanak od socijalizma i njegov preobražaj u društvo demokratskih i tržišnih sloboda trebao pokrenuti u cijeloj zemlji. Sve veća demokratska kultura i pristojna razina javne komunikacije, takav su ishod činili realnim i izglednim. I tada, kao i danas, bilo je nemoralno odustati od vjere u razum.

Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije bila je sudbinski trenutak u kojem je tjeskoba zamijenila nadu. Demokratska i liberalna frakcija jedne od osam sekcija tada jedine političke stranke izgubila je važnu bitku s pristašama dogmatskog socijalizma, koje su trijumfalno i pohlepno posegnule za nacionalizmom. Siromaštvo Kosova i slabost tamošnjeg pravosuđa i uprave, kao i opći gubitak legitimiteta socijalističkog režima, probudili su albanski nacionalizam već početkom osamdesetih godina. Po starom principu spojenih posuda, pokrenutog zamašnjaka ili lančane reakcije, tradicionalnoj rasističkoj albanofobiji i kosovskom mitu srpskog nacionalizma, pridružila se i nova službena politika Saveza komunista Srbije. Bilo je jasno da će prije ili kasnije izazvati odgovarajuću i poslovičnu reakciju svojih slovenskih i hrvatskih pandana i tako dovesti u pitanje demokratizaciju i sudbine milijuna.

Slobodan Milošević bio je prividno dobar govornik jer nije koristio uobičajene fraze i rečenične sklopove uobičajene za tadašnji, neizrecivo dosadni, režimski novogovor. U zemlji koja je bila premorena od neefikasnosti, njegova hinjeno odlučna retorika nekima se doimala kao obećanje koje će biti ispunjeno već koliko sutra, ali praznina njegovih riječi bila je strašna. Bila je malograđanski banalna, kao slatkorječivost trgovačkog putnika koji lakovjerne obmanjuje kičem i patosom.

Samo je takva besadržajnost mogla privući onako shizofreni amalgam pristaša. Uz njega su stali i oni koji su htjeli spasiti komunizam povratkom na lenjinska ishodišta koja su, navodno, nezamjenjivo dobra ali se nedosljedno i neodlučno primjenjuju, kao i oni koji su u promjeni političkog rituala i neredu koji se širio htjeli vidjeti kraj komunizma. I oni koji su na Jugoslaviju gledali kao na isključivo srpski projekt koga treba sačuvati centralizmom, ali i oni koji su u jugoslavenskom integralizmu vidjeli zabludu iz koje će Slobodan Milošević – u okviru narativa o ugroženom, pa obnovljenom dostojanstvu – spasiti srpstvo kao deus ex machina. U čovjeku koji je vješto pokrenuo demontažu Titovog kulta (nacionalističku, ne i demokratsku demontažu) vidjeli su istodobno i novog Tita jer su držali da je temeljni uzrok jugoslavenske krize odsustvo Vođe. Milošević je poticao svoj kult vođe srpstva iz praktično-demagoških razloga, ali i zato jer je supstitucijom Tita kao simbola jugoslavenstva podrivao državnu cjelinu. Iako se Milošević nominalno nije odricao antifašizma, otvorio je prostor za rehabilitaciju Nedića, Mihailovića i Ljotića, dok su masovni zborovi, slom političke kulture i nacionalistički patos bili udžbenički primjeri rađanja fašizma. Bilo je među pristašama i onih koji su u njemu vidjeli čovjeka koji će revidirati Četrdesetiosmu, okrenuti se Istoku i sjediniti rusofiliju, klerikalno pravoslavlje, staljinizam, Svetu goru, Goli otok, Kremanska proročanstva i Protokole sionskih mudraca. Bio je to ménage prividno nepomirljivih ideologija i kliničkih dijagnoza sjedinjenih u mržnji prema ljudskim pravima, slobodnoj trgovini, građanskom liberalizmu, individualizmu i kozmopolitizmu. Takav galimatijas je kasnih osamdesetih godina, kako se tada govorilo, homogenizirao Srbiju.

Pokazatelji, dokazi i primjeri velike promjene bili su bezbrojni, a neki su naoko bili i bezazleni. U vrijeme kada je tjednik Nin već bio uništen i pod punom kontrolom režima – što je pozna 1987. ili rana 1988. – još uvijek je bilo ljudi koji su, u uvjerenju da se zbiva nešto isuviše ludo da bi trajalo dugo, kupovali Nin. Čitali su ga još neko vrijeme u želji da će, evo, već u sljedećem broju opet sve biti u redu. Kupovanjem osakaćenog Nina pružali su priliku i Ninu i vlastitoj budućnosti. Objavljen je intervju s fotografijom bezbrižno nasmijanog plavokosog pisca pod naslovom: Danas je nemoralno ne biti nacionalan. Tako se o svojem kategoričkom imperativu ispovijedao tankoćutni Slobodan Selenić. U tom trenutku ni navika ni nada više nisu mogli svladati jedan drugi kategorički imperativ: postalo je moralno ne kupovati i ne čitati Nin. Nije bio potreban obrat koji bi Selenićevu etiku postavio na noge. I za spoznaju i za moralni stav da je nacionalno nešto nemoralno po sebi i da su njegovi učinci glupost, mržnja i smrt (tim redom), bili su dovoljni zdrav razum i nekoliko elementarnih historijskih lekcija. U svakom slučaju toj epistemologiji i etici nije bio potreban užas koji će ubrzo i empirijski – u obliku uništenih tjednika, gradova i sudbina – pokazati sve posljedice preobrazbe nacionalne pripadnosti i nacionalne emocije u vrlinu.

***

Je li potrebno i je li uopće umjesno postaviti pitanje: što je uistinu htio Slobodan Milošević? Treba li odgovor na to pitanje tražiti u ideologiji njegovih sljedbenika ili u odgonetanju njegovih ideoloških stavova? Kakva su doista bila njegova politička uvjerenja i koji su bili njegovi politički ciljevi? Prevladava ocjena da uvjerenja nije ni imao već ih je cinično prilagođavao prema potrebama situacije i dnevnopolitičke taktike što se potkrjepljuje i bezobzirnošću kojom je održavao svoju vlast. Milošević nije bio ideolog nego praktični političar, vladalac, kojeg su učinci zanimali više od ideja. Učinci i posljedice njegove politike zato su ponajbolje sredstvo za razumijevanje njegovih namjera.

***

Kakav je bio njegov stvarni stav prema Jugoslaviji?

Neki autori i svjedoci skloni su tezi da Milošević intimno nije bio nacionalist već je jahao na tom valu samo zato jer je zaključio da je nacionalizam optimalno sredstvo za demagošku manipulaciju. Mnogi su također suglasni da je uništio Jugoslaviju, ali se razilaze u ocjeni je li to učinio namjerno ili se jugoslavenska država raspala zbog njegove nespretne i nerealne, ali ipak kakve-takve unionističke politike.

U čemu se uopće sastojalo njegovo navodno jugoslavenstvo i njegov praktično-politički doprinos državnoj zajednici za koju se nominalno zalagao? Osim što bi katkad ponovio općenitu frazu da je Jugoslavija optimalni državnopravni okvir za sve njene republike, nikada nije predložio neku prihvatljivu viziju. Krio se iza fraze “moderna federacija” što god to značilo. U političkim borbama (kasnije i u ratovima) s Miloševićem, slovenske i hrvatske vladajuće grupe lansirale su tezu da Milošević želi obnoviti centralističko-unitarističku Jugoslaviju kao sredstvo srbijanske dominacije. Milošević, međutim, nije nikada Sloveniji i Hrvatskoj, inače jugoskeptičnim zemljama, ponudio nikakva jamstva njihovih prava i zasebnosti na što su Ljubljana i Zagreb bili iznimno osjetljivi, a znao je i morao znati za tu osjetljivost, kao što je znao i morao znati da je bilo kakva Jugoslavija nemoguća bez minimalne suglasnosti Zagreba i Ljubljane.

Pođimo od radne pretpostavke i narativa o Jugoslaviji kao dijaboličnoj i “bizantskoj”, srpskoj hegemonističkoj prevari. Srpska politika bi u okviru tog dijaboličnog plana, barem na ritualnoj razini, Sloveniji i Hrvatskoj pokušala predstaviti svoj politički projekt kao dopadljiv i prihvatljiv. Doista, drugi sin kralja Aleksandra kršten je kao Tomislav, a treći kao Andrej. Nikola Pašić je ulazak Stjepana Radića u koalicijsku vladu 1925. smatrao svojom velikom političkom pobjedom. U kraljevom unitarnom jugoslavenstvu neki su srbijanski krugovi vidjeli ustupak Hrvatima i Slovencima i potiskivanje takozvanog srpskog identiteta. Aleksandar je srpske ratne zastave zamijenio jugoslavenskima, a poticao je i upotrebu latinice u Srbiji. To su dakako manje bitne stvari, ali ovdje i govorimo upravo o političkoj simbolici (koja je možda važnija no što smo spremni priznati).

Milošević nesrpskim republikama nije nudio ni ritualnu simboliku.

Niti jedan srpski političar u Prvoj Jugoslaviji nije negirao da postoji “hrvatsko pitanje”. Stojadinović ne bi mogao vladati bez aktivne koalicije sa Slovenskom ljudskom strankom i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, a u kompromisu Cvetkovića i Mačeka konačno je prevladao stav da je situacija neodrživa bez značajnih koncesija Hrvatskoj seljačkoj stranci. Na stranu zastave i imena prinčeva: svaki srpski političar koji je htio vladati Jugoslavijom, ako se i protivio federalizmu i čak ako je bio hegemonist iz najstrašnijih hrvatskih i slovenskih noćnih mòra, znao je da je nemoguće vladati Jugoslavijom bez oslonca na političke grupe na zapadu zemlje i bez propagande koja bi stanovništvu ili političkim grupama Slovenije i Hrvatske pokušala jugoslavensku državnu zajednicu prikazati kao prihvatljivu. Na ovaj ili onaj način vlasti u Beogradu su i u razdobljima radikalnog jugoslavenstva imale na umu etnički pluralizam i na tom temelju provodile bolju ili lošiju, ali nekakvu politiku.

Milošević se ponašao kao da etnički pluralizam ne postoji, iako je dakako znao da postoji. Štoviše, vrlo dobro je znao koliko je štetno i koliko je uvredljivo govoriti o Jugoslaviji i ne pokazati ni najmanji interes za njenu etničku i svaku drugu raznolikost.

Sve što je o nužnom kompromisu rečeno za Prvu Jugoslaviju, utoliko više vrijedi za Drugu, u kojoj su simetrični federalizam, ravnopravnost republika i ritualizacija “ključa” bili jedan od temelja poretka, javnog diskursa, pa i političke kulture. Tito ničim ne dovodi i ne želi dovesti u pitanje federalizam i postojanje republičkih partija kao lokalnih centara moći. Uostalom, Titov centralizam je komunističke, ne i nacionalno-unitarističke naravi.

Da je htio bilo kakvu Jugoslaviju Slobodan Milošević bi je nesrpskim narodima i republikama barem demagoški (a u demagogiju se razumio) pokušao učiniti privlačnom. Sloveniji i Hrvatskoj nije se obratio nikada, a kada je (vrlo rano) postalo jasno da ga se tamo doživljava kao velikosrpskog demona, nije učinio ništa da takvu percepciju ospori, što je bilo nužno ako je imao bilo kakve, pa i lažne jugoslavenske namjere, bile one hegemonističke, centralističke ili federalističke. On se obraćao isključivo Srbima, ili točnije: isključivo srpskim nacionalistima. To je u kombinaciji s nominalnim jugoslavenstvom imalo razoran učinak. Razbjesnio je slovenske i hrvatske nacionaliste kojima je takvom politikom priskrbio potvrdu teze da je Jugoslavija srpska prevara, a one političke snage u Sloveniji i Hrvatskoj koje bi se bile spremne zalagati za bilo kakve oblike zajedništva beznadno je kompromitirao. Rat će do neviđenih razmjera radikalizirati nesrpske nacionalizme i utoliko je bio samo nastavak politike koju je Milošević započeo već 1987. Znao je i morao znati da je centralizirana Jugoslavija neostvariva i da će Ljubljana i Zagreb učiniti sve da je spriječe. Neostvariva je čak i pod uvjetom da je pokušao – a nije – pronaći političke saveznike u Sloveniji i Hrvatskoj, i uopće kod nesrpskih političkih grupa. Ako je bez kompromisa nemoguća centralizirana Jugoslavija, a fortiori je bez učešća nesrpskih faktora, odnosno srpsko-nesrpskog kompromisa, nemoguća federativna Jugoslavija, a ako je nemoguća bez kompromisa savršeno je nemoguća kada prvi čovjek najveće federalne jedinice nudi federaciju tako što ostentativno zanemaruje općepoznate stavove, interese i senzibilitete drugih federalnih jedinica.

To je elementarna politička abeceda i tu je abecedu Milošević poznavao savršeno dobro, no svjesno je tu abecedu okrenuo naglavce i tako ignorirao i iritirao sve što je u Jugoslaviji bilo nesrpsko – zato što je htio iritirati, zato što je htio razbiti Jugoslaviju. Nije bio politički nespretnjaković s unionističkim namjerama, nego perfidni srpski separatist. Njegova “jugoslavenska” politika bila je sustavna i promišljena strategija razbijanja Jugoslavije i kao države i kao ideje. Destrukcija je provedena temeljito, sustavno i efikasno, u mjeri koja ne ostavlja prostora nizašto nego za zaključak da mu ništa drugo i nije bio cilj i da je tom cilju podredio svaki svoj dnevnopolitički potez i čitavu svoju političku karijeru. Miloševićev “centralizam” bio je autističan, ekskluzivan i prezrivo nezainteresiran za nesrpske faktore. To i nije bio centralizam nego nedvosmislena ideološka i praktično-politička poruka: ne trebam vas, gadite mi se, želim biti sâm.

Srpski nacionalizam nije bio jedini motiv za razbijanje Jugoslavije i uništenje odnosa između Srba i ostalih naroda. Milošević je znao da bi u bilo kakvoj Jugoslaviji morao dijeliti vlast sa slovenskim, hrvatskim i ostalim vladajućim grupama, a svaka pomisao na bilo kakvu vrstu diobe vlasti bila mu je nepodnošljiva. Nije htio nikakvu Jugoslaviju, ni centralističku, ni federativnu, niti konfederaciju, jer svaka je Jugoslavija kompromis per definitionem, a Slobodan Milošević prezirao je kompromis jer je iznad svega prezirao demokraciju. Namjeravao je pustiti Ljubljanu, Zagreb i Skopje niz vodu da ga ne bi ometali u – ovdje je prikladno upotrijebiti Tuđmanovu omiljenu frazu – samostalnoj i suverenoj vlasti nad ostatkom zemlje, zvao se taj ostatak Velika Srbija ili Mala Jugoslavija, svejedno. Važna praktična smetnja – zapravo prednost – u realizaciji tog cilja bile su sporne zapadne granice, ili sasvim preciznije: granice koje je Milošević proglasio spornima. Zbog njih je pokrenuo rat u kojem su zlo i nasilje bili važniji i od ishoda i od pobjede. Sâm rat bio je pobjeda. Nisu Karlobag i Virovitica bili bitni. Dovoljno je destruktivna i sama pomisao na srpski Karlobag i srpsku Viroviticu. Već kada je izgovorena postiže učinak, a ako taj učinak sadrži rat – utoliko bolje. Rat je bio sredstvo da se raspad zemlje osigura i učini dugotrajnim i da se u slučaju sklapanja mira stvori nepodnošljiva situacija u kojoj će biti moguć – uvijek korisni – sljedeći rat:

– Ćeraćemo se još. – sažeo je jedan od njegovih pjesnika.

Nemoguće je da Milošević nije bio svjestan učinaka svoje politike i da na njih nije pristajao namjerno i promišljeno. Ako pak dozvolimo mogućnost da ipak nije bio svjestan – ostaje nam samo da zaključimo da je bio zapanjujuće neinteligentan. U redu, tu mogućnost možemo ostaviti otvorenom sve dok se ne suočimo s pouzdanim svjedočenjima da je posjedovao usredotočenu i natprosječnu inteligenciju.

***

Temeljno načelo Druge Jugoslavije bila je nacionalna ravnopravnost koja je provođena s više ili manje uspjeha u neprikladnim uvjetima komunističkog nedemokratskog poretka, ali nikada nije bila upitna. Nacionalizam je inkriminiran kao najveći neprijatelj koji se ponekad s razlogom, ponekad u paranoidnom pretjerivanju, identificirao s fašizmom, ustaštvom i četništvom. Na Gazimestanu 1989. Milošević je dovršio proces kojim je nacionalizam postao dominantna politika i dominantna vrijednost u Srbiji. U jednoj federalnoj jedinici zemlje koja je postojala kroz antinacionalistički kompromis etablirana je politika koja je podrivala temelje te zemlje i koja je istodobno tvrdila da upravo tako spašava tu istu zemlju i tom perfidno smišljenom zabunom sebi je osiguravala uspjeh u sveopćem kaosu koji je rastao.

Milošević je legalizirao nacionalizam i to u državi kojoj je nacionalizam bio najveći politički i ontološki neprijatelj i u kojoj je takozvano bratstvo i jedinstvo, kao semantički sažetak negacije nacionalizma, bilo najviša vrijednost, simbolički sadržana i u državnom grbu. Ipak, tadašnji poredak je pristao na situaciju u kojoj ubojica, uhvaćen na djelu s pištoljem u ruci, tvrdi kako žrtvi spašava život. Zašto?

S Titovom smrću prestao je postojati savezni centar političke moći i Jugoslavija je de facto postala konfederacija. Sva politička moć prešla je u ruke republika i pokrajina, a savezna politika bila je rezultanta kompromisa i pregovora svih federalnih jedinica. Partija je funkcionirala kao koalicija osam zasebnih organizacija. U demokratskim uvjetima takav ustavno-politički ekvilibrij ne bi nužno bio loš. Taj isti jugoslavenski konfederalizam, kojega je Milošević nominalno proklinjao, bio je ujedno i jedini okvir u kojem je mogao suvereno opstati i u svojoj republici činiti što god poželi. Hipotetski su ostale republike i pokrajine mogle stvoriti antinacionalističku koaliciju i kroz savezne državne ili partijske institucije provesti političku likvidaciju Slobodana Miloševića, ali republičko-pokrajinske vladajuće grupe to ipak nisu učinile iz sljedećih razloga.

1. Zazirale su od političkog presedana koji bi se u nekoj sličnoj budućoj situaciji mogao primijeniti na njih. Takva akcija dala bi novi legitimitet federaciji kao arbitru i potencijalnom centru političke moći, što neke republičke vladajuće grupe nisu htjele jer su svoj legitimitet gradile na slabljenju federacije.

2. Poduhvat smjene Miloševića vjerojatno bi zahtijevao operativno, u svakom slučaju političko, savezništvo s vojskom, što je bilo problematično i neprihvatljivo iz mnogih razloga, iako je u prvoj fazi Miloševićevog uspona dio vojnog vrha bio suzdržan prema njemu.

3. Opasnost Miloševićeve politike bila je podcijenjena, ili je pak izazivala preveliki strah zbog impresivne podrške koju je uživao na ulici. Političari koji bi mu se suprotstavili bili su izloženi medijskoj demonizaciji orkestriranoj u staljinističko-fašističkom stilu. To je izazivalo utoliko veći šok jer je argumentum ad hominem odavno bio napušten kao metoda političkog obračuna.

4. Neki su političari razmišljali kao Franz von Papen i Kurt von Schleicher 1933. koji su se naivno nadali da će Hitlera biti moguće kontrolirati ako se nacizam institucionalizira i postane dio sistema. Tu je zabludu hrabrila činjenica da je Milošević već bio dio sistema i da je proizišao iz sistema. Na istom tragu bio je i “münchenski sindrom” popuštanja i očekivanje da postoji granica pred kojom će Milošević stati.

5. Konačno, dio političara u nekim republikama svjesno je, potajno ili prešutno, poticao presedan kojim je Milošević legalizirao nacionalizam, a jednako su tako, nakon što su ispravno zaključili da razbija Jugoslaviju, odlučili da ga treba pustiti da dovrši taj poduhvat – što je bio i njihov cilj. Takvo razmišljanje isključivalo je suradnju s potencijalno jakom, mada medijski marginaliziranom, demokratskom opozicijom u Srbiji. Nakon izbora u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990. pasivno prihvaćanje Miloševića prerast će u strategem komplementarnosti nacionalističkih ciljeva, neodoljivo genijalan u svojoj jednostavnosti i dijaboličnosti.

Istupanje Vinka Hafnera na jednom partijskom skupu bilo je častan izuzetak. Podigavši prst – zaboravljeni Hafnerov prst – stari slovenski komunist rekao mu je:

– Slobodane, pazi što radiš.

Vinko Hafner i oni koji su u njegovom gestu i riječima htjeli vidjeti početak kraja jedne bizarne i – pokazat će se ubrzo – zločinačke politike, još uvijek nemaju, niti mogu imati moralnu satisfakciju jer su dokazi da su bili u pravu isuviše odvratni. Hafnerov prst bio je poput pištolja s početka romana koji nikad nije opalio i koji je ostao nedovršen. Ili se sveo na torture porn koji je progutao vlastiti rasplet.

U kontekstu moguće akcije protiv Miloševića u “komunističkoj” fazi njegovog uspona – dakle do januara 1990. – treba spomenuti jednu važnu i načelnu prepreku. Partija je još tokom Drugog svjetskog rata uspostavila pravilo po kojem se komunisti trebaju boriti samo protiv nacionalizma u vlastitoj sredini, odnosno naciji. Bilo je to mudro načelo, primjenjivo mutatis mutandis i na demokratske uvjete. Ono je sprječavalo da se kritika “tuđeg” nacionalizma preobrazi u “vlastiti” nacionalizam, dakle u gašenje vatre benzinom. Imajući na umu to pravilo, Milošević je već 1987. počeo s medijskom demonizacijom potencijalnih kritičara srpskog nacionalizma u Srbiji, neovisno od toga jesu li bili građanske ili komunističke provenijencije. No, što je još važnije, pravilo borbe protiv nacionalizma u vlastitoj naciji okrenuo je naopako i započeo kampanju protiv nesrpskih nacionalizama koja je ubrzo odbacila krinku internacionalizma i jugoslavenstva, preobrazivši se u ordinarnu šovinističku mržnju, čime je stvarana atmosfera opsade i ugroženosti što je procédé tipičan za inicijaciju fašizma.

Kada je u januaru 1989. Milošević proveo državni udar u Crnoj Gori, dakle kada je prešao granice svoga dvorišta i dirnuo u ustanovu republike – jednu od temeljnih i svetih ustanova ustavnog poretka – i kada ni u tako drastičnom slučaju koji je podsjećao na Anschluss, nitko nije poduzeo praktično ništa, jugoslavenski politički poredak se raspao. Proces raspadanja bio je dovršen donošenjem Ustava Srbije u jesen 1990. koji je bio u suprotnosti sa saveznim Ustavom. Događaji koji su uslijedili nakon toga više nisu bili posljedica postojanja, već nepostojanja jugoslavenske države.

Nakon preuzimanja kontrole nad Novim Sadom, Prištinom i Titogradom, proklinjani Ustav iz 1974. pokazao se kao koristan alat. Osim što je, kako je već rečeno, taj Ustav štitio Miloševićevu suverenost, onaj toliko puta osuđivani položaj pokrajina u federaciji sada mu je omogućavao praktično legalnu uzurpaciju saveznih organa, ili njihovu degradaciju, ili blokadu, već prema prilici. Doista, ustavnopravni položaj pokrajina u odnosu na Srbiju i federaciju bio je nelogičan, ali se mogao riješiti kompromisnom politikom i suptilnom ustavnopravnom ravnotežom u trokutu federacija-Srbija-pokrajine. Milošević je preferirao strategiju državnog udara. Glasovi u predsjedništvu države sada su bili podijeljeni u omjeru četiri naspram četiri, što je Miloševiću pružalo neslućene mogućnosti da po dnevnoj potrebi federaciji oduzima legitimitet ili je zlorabi. Samozvani spasitelj Jugoslavije vidio je u njoj samo privremeno potrošno sredstvo. Ironično je da je njegova propaganda upravo za to optuživala Sloveniju i Hrvatsku.

Partija je demontirana početkom 1990. na kongresu gdje su se Miloševićeve pristaše ponašale neukusno i nesnosno. Slovenski delegati su predlagali rezoluciju o ukidanju smrtne kazne i zabrani torture na što je grupa delegata iz Srbije, među njima i predsjednik SANU Dušan Kanazir, reagirala smijehom i omalovažavanjem i glasala protiv. Ta otvorena najava torture i smrti vjerojatno je najstrašnija scena koja je dotad izvedena na pozorju srpskog nacionalizma. Nju će nadmašiti tek četnik u uniformi JNA koji s crnom zastavom pijano tetura kroz razoreni Vukovar.

Uprkos takvoj tjeskobi, posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije je, upravo time što je bio posljednji, otvorio nadu u demokratski i mirni rasplet. Privatna inicijativa u privredi bila je legalizirana već 1989, a nestankom vladajuće komunističke partije dovršen je proces kojim je Jugoslavija, i po definiciji i po stanju stvari, prestala biti socijalistička zemlja. Dinar je bio konvertibilan, devizne rezerve bile su među najvećima u Evropi, a savezna vlada uživala je podršku svih velikih sila. Mada je država još uvijek u službenom nazivu imala socijalistički atribut, te činjenice svjedoče koliko je antikomunistička retorika novih stranaka bila suvišna i anakrona.

Ne možemo znati da li bi pokušaj zaustavljanja, onemogućavanja ili političkog uklanjanja Miloševića uspio. Vjerojatno ne bi, ali bi njegove protivnike opskrbio neprocjenjivim moralnim kapitalom i demokratskim legitimitetom. Milošević bi ostao sâm u svojem nacionalizmu. Bio bi zaustavljen perpetuum mobile proizvodnje mržnje i zločina. Srpski nacionalizam bio bi lišen goriva kojim su ga snabdijevali nesrpski nacionalizmi i Miloševićeva vladavina bi možda trajala kraće. Da su nesrpske republike prema Miloševiću principijelno i iskreno zauzele stav antinacionalističke obrane evropskih načela demokracije i ljudskih prava (ili barem komunističkog internacionalizma dok je to još bilo smisleno) dramatski bi poboljšale svoj moralni i politički položaj, kako na međunarodnoj sceni tako i kod demokratskih snaga u Srbiji i Milošević bi ostao na cjedilu.

Separatizam nesrpskih republikâ načelno je bio legitiman, možda bolji, možda lošiji oblik državnopravne organizacije Jugoistočne Evrope, no Milošević ga je opskrbio racionalnim argumentom jer je perspektiva bilo kakvog zajedništva s njegovim režimom bila politička ludost. Sa svoje strane nesrpske republike ponašale su se kao da je taj režim autentični i trajni izraz srpskog takozvanog “nacionalnog bića”, iako je imao sva obilježja ekscesa. Kako se situacija pogoršavala i kako su rasli nesrpski nacionalizmi, njima je opstanak Miloševićevog režima u Srbiji odgovarao jer je njegova nepodnošljivost podupirala njihove separatističke argumente. Da je u Srbiji uspostavljen demokratski režim, na cjedilu i bez racionalnog argumenta bili bi ostavljeni nesrpski nacionalizmi. S Miloševićem su bili u rijetko blaženoj poziciji da sjedine nacionalizam sa zdravim razumom. Zato će i učiniti sve da svojim nacionalizmom pothrane srpski nacionalizam, dakle Miloševićev režim, kako bi taj eksces učinili vječnim i identificirali ga sa Srbijom. On je na to i računao.

Osim što je uporno jačao nesrpske nacionalizme koji su jačali njega, Milošević ništa nije prepuštao slučaju i poduzeo je korake da pod kontrolu stavi vojsku što mu je uspjelo s nevjerojatnom lakoćom. Njegovi nacionalistički komplementari u drugim republikama, koji su došli na vlast u Ljubljani i Zagrebu u proljeće 1990, olakšali su mu posao jer su, umjesto da pokušaju pažljivo demontirati tu vrlo opasnu nagaznu minu, po njoj izbezumljeno skakali. Znali su da bi demokratska rasprava o depolitizaciji i civilnoj kontroli vojske ojačala saveznu vladu kao najopasnijeg protivnika svih republičkih nacionalističkih režima. Ministar Kadijević sustavno je opstruirao rad savezne vlade u čemu su svi nacionalisti prešutno prepoznali svoj interes i pustili da stvari idu svojim tokom. Iz istih razloga su onemogućeni savezni izbori. Želja novih vladajućih grupa u Sloveniji i Hrvatskoj da federaciji i njenim ustanovama oduzmu legitimitet, Miloševićevo lukavo podilaženje generalima iza scene i, iznad svega, slaboumnost i kriminalni nagoni oficirskog kora, u kratkom roku su doveli do preobrazbe Jugoslavenske narodne armije u srpsku vojsku. Drama o tome kako je pobjednica u Drugom svjetskom ratu postala fašistička soldateska, kako je jugoslavenski integralizam veleizdajnički zamijenila najstrašnijim oblicima srpskog nacionalizma i s kakvom strašću je razarala gradove koje je po Ustavu bila dužna braniti – još uvijek čeka svoga pisca. Moralno i mentalno rasulo u umovima generala koji su nekad, kao mladi partizani, pucali na četnike da bi 1991. provodili politiku etničkih progona i zvjerstava u četničkom stilu, iznenadit će i hrvatske nacionaliste koji su s neopisivim zadovoljstvom promatrali kako se ostvaruju njihovi najhrabriji propagandni snovi. Milošević je stvarao prilike koje je bilo jednostavno nemoguće propustiti.

***

Za razliku od slovenskog pragmatskog separatizma u kojem su praktične demokratske pobude nadvladale malograđansku ksenofobiju, Tuđman će uspostavu zasebne države temeljiti na intrasigentnom, iracionalnom i autoritarnom nacionalizmu. Došao je na vlast na valu straha od Miloševića i njegovog demonskog komunističkog unitarizma za koga je Milošević bio zapravo nezainteresiran, ali je i njemu i Tuđmanu ta fikcija odgovarala: HDZ došao je na vlast, a Milošević je pojavom Tuđmana ojačao svoj položaj vođe srpstva – za što je bio zainteresiran. Uzvratio je kroatofobnom paranojom. Tuđman je odgovorio srbofobnim šovinizmom. I tako unedogled. Sukobljene nacionalističke propagande u svojoj bjesomučnoj igri ogledala i zrcala ponekad ne bi ni primijetile da jedna o drugoj govore i istinu.

U tom vrtlogu uzroka i posljedica bilo je lako srpske nacionaliste u Hrvatskoj – uplašene Tuđmanovom antipatičnom retorikom – potaći na pobunu i otvoriti teritorijalni spor. Žestina srpsko-hrvatskog teritorijalnog spora nije isključivala komplementarnost srpskih, odnosno hrvatskih nacionalističkih ciljeva. Naprotiv. Sâm spor, sâm sukob i žestina sukoba bili su cilj po sebi: što gore to bolje. Tuđman se pri tom obilato koristio blagodatima napadnute strane i uživao u položaju žrtve. Milošević je shvatio poruku i pazio da se rat vodi na što odvratniji način. Tuđman je uzvraćao svojim odvratnostima. Ubiti (heroj) ili biti ubijen (žrtva) ostvarenje je sadomazohističke suštine nacionalizma: rat je njegovo prirodno stanje. Osim radi uspostave nove ili stare državne granice, etničkih progona i uništenja jugoslavenskog kulturnog i privrednog prostora za sva vremena, vođen je i kao jamstvo komplementarnog opstanka zagrebačkog i beogradskog režima.

Da će suradnja Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića biti plodna bilo je jasno već za vrijeme pregovora koji su se u prvoj polovici 1991. zbivali u Titovim vilama. Jedina svrha tih pregovora bilo je podnošenje prijedloga za koje su svi unaprijed znali da ih druga strana ni u snu neće prihvatiti, a trebalo je demontirati i posljednju preživjelu jugoslavensku instituciju – saveznu vladu Ante Markovića. Iako ustavnopravno i medijski nemoćna, savezna vlada je zbog uspješnog početka tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, svojeg liberalnog racionalizma i građanske proevropske politike, bila velika potencijalna opasnost za Kučana, Tuđmana i Miloševića podjednako.

No, najveća opasnost bilo je samo postojanje Bosne i Hercegovine. Njezina podjela i uništenje bili su značajniji od ovih ili onih teritorijalnih dobitaka. Pomisao da bi nakon likvidacije višenacionalne Jugoslavije opstala višenacionalna i višekonfesionalna Bosna i Hercegovina nacionalistima je bila nepodnošljiva. Opstanak Bosne i Hercegovine na djelu bi demantirao nacionalističku monomaniju u koju je već bilo uloženo toliko truda. Ideja pristojne koegzistencije različitosti i njihovog prožimanja razarana je u svakom selu i svakoj ulici. Količina kriminalne energije koja je uložena u to bi se ratom dokazala neodrživost etničkog pluralizma svjedoči o žilavoj vitalnosti toga pluralizma i o tome da je i taj rat vođen samo zato da bi dokazivao i opravdavao bezumlje, revidirao povijest i uništio budućnost.

***

Srbija je u međuvremenu tonula sve dublje u opću, moralnu i intelektualnu katastrofu. Slom zdravog razuma i apokaliptična količina gluposti, zle namjere i logičkih neodrživosti koje su širili Akademija, Udruženje književnika, crkva, štampa i televizija bez presedana je u poslijeratnoj Evropi, usporediva samo s intelektualnom tragedijom koja je zadesila Hrvatsku 1990, s bitnom razlikom da će hrvatski nacionalizam devedesetih ostati u historiji zabilježen kao reakcija na zastrašujuće poruke koje su se krajem osamdesetih godina počele širiti iz Beograda.

Dominirala je teza o Srbiji i Srbima kao žrtvama Jugoslavije što je inače uobičajena mantra svakog nacionalizma koji se zatekao u višenacionalnoj državi. Jugoslavija je istodobno demonizirana i identificirana sa Srbijom pa se u pamfletima i feljtonima koji su se osamdesetih godina počeli štampati u Srbiji više nije znalo što je kokoš a što jaje. Ta je identifikacija spektakularno pogodovala nesrpskim nacionalizmima, a beogradski feljtonisti, koji su se žalili što drugi na “srpski narod” gledaju kao na hegemonistički, nisu htjeli shvatiti da su uspjeli opravdati sve, pa i fantastične, teze o srpskom hegemonizmu koje su ikada bile u optjecaju kod zagrebačkih feljtonista, kojima je pak demonizirana Jugoslavija identificirana sa Srbijom bila poslovična mantra. Svi su nacionalizmi jadikovali zbog svoje opljačkanosti, ugroženosti i obespravljenosti, pa nije ni srpska nacionalistička retorika mogla biti izuzetak. Bilo je prirodno da se svi nacionalisti u Jugoslaviji osjećaju nelagodno jer je Jugoslavija u svojoj suštini bila antinacionalistički projekt. Zato ima metode u ludilu kojim su i srpski i hrvatski nacionalisti tvrdili da je jedina svrha Jugoslavije satiranje srpstva odnosno hrvatstva. Nacionalisti, kao samozvana metonimija svoje nacije, i nisu drugačije no s užasom mogli gledati na državu koja se temeljila na negaciji nacionalizma i pluralnom kompromisu. Trajno uplašen od demokracije kao svoje sigurne političke smrti, Milošević je znao da višenacionalna država ima veći demokratski potencijal od jednonacionalne. Doduše, nacionalisti tvrde upravo suprotno, ali čak i kada se nominalno zalažu za demokraciju oni misle na idilu monolitnog nacionalnog jedinstva, ili u najboljem slučaju na dekorativni parlamentarni ritual.

Proturječje između nominalnog jugoslavenstva i radikalnog srpskog nacionalizma u Srbiji, upadljivo sliči proturječju između radikalnog hrvatskog nacionalizma, s jedne strane i nominalno evropske retorike Tuđmanovog režima, s druge strane. Jasno, ta su proturječja bila propagandno-taktičke naravi jer u bilo kakvoj demokratskoj višenacionalnoj zajednici niti jedan nacionalizam ne može biti zadovoljan, ne samo zato što u svojoj ksenofobičnoj opsesiji teži jednonacionalnoj državi, već i zato što etnički pluralizam ima demokratski potencijal. Čak i u nedemokratskim uvjetima etnička raznolikost još uvijek je raznolikost, koja samim svojim postojanjem upućuje na potencijalni spektar političkog i svakog drugog pluralizma, a bilo koji pluralizam poguban je kako za utopiju monolitne nacionalne države tako i za antidemokratsku suštinu nacionalizma.

Identifikacija Miloševića i jugoslavenstva – koju su uprkos očitim suprotnim dokazima i iz različitih razloga pothranjivali svi nacionalizmi – imala je toliko fatalnu magnitudu da dovodi u pitanje sve dotadašnje spoznaje o uobičajenoj diskrepanciji između političke retorike, političkog djelovanja i političkih učinaka. Gotovo da je uživao u šteti koju ta diskrepancija proizvodi, kada je postao predsjednik umanjene “Jugoslavije”.

Uništena je jedna država što je savršeno nebitno, ubijene su i patile stotine hiljada ljudi što je jezivo, promijenjene su sudbine milijunima ljudi što je možda samo vječni cinizam historije, ali je preživjela monumentalna, sveopća i široko rasprostranjena zabuna u percepciji događaja koji su započeli 1987, kako na razini elementarnih činjenica, logike, kronološkog toka i kauzaliteta, tako i na razini definicija i značenja pojmova kao što su Jugoslavija, Srbija, Hrvatska, država, nacija, narod, suverenost, ustav, demokracija, četnik, ustaša, partizan, državna granica, građanin, ljudska prava, komunizam, socijalizam, kapitalizam, tržište… Suvišno je reći da vrednovanje pojmova o kojima postoji tek pogrešna, mitološka predodžba, proizvodi vrtlog u već dovoljno mutnoj vodi. Čitav kategorijalni aparat političke teorije i prakse vinuo se u nebo obmane i samoobmane i odletio kao jato slijepih miševa koji siti od krvi spavaju naglavce nad tlom.

***

Kakav je bio odnos Slobodana Miloševića prema komunističkoj ideologiji?

To se pitanje nameće jer je potekao iz komunističkog partijskog aparata. U doba dok je bio sekretar gradske partijske organizacije u Beogradu isticao se anakronim dogmatizmom. Partijski katekizam čitao je na jezuitski način. Izraz “antibirokratska revolucija” – kako je nazvao svoju nacionalističku pobunu kažnjivu po pozitivnim zakonima – izveden je iz komunističkog vokabulara koji je proklinjao birokraciju, ali taj hermetični jezik treba čitati pažljivo. Revolucija je smrt vladavine prava, a komunisti su pod “birokratizmom” podrazumijevali i urednu upravu koja postupa po zakonom propisanom postupku, umjesto da “efikasno” zaobilazi zakon radi hitne realizacije “revolucionarnih” ciljeva. Otud i ona čuvena Titova izjava o pijancu i plotu ili Miloševićeva izjava da probleme treba rješavati i “vaninstitucionalno”. Nacionalizam je lako preuzeo komunistički animozitet prema pravu i zakonu u ime Viših Ciljeva.

U početku su nacionalističke ideologeme i mitologeme kazivali konvertirani komunisti i marksisti, bivši udbaši, bivši praksisovci, rezervni oficiri ili nekadašnji svećenici Titovog kulta, i to komunističkim vokabularom, što je bilo sablasno. Kada je dovršena kadrovska i leksikološka tranzicija, upotreba komunističke retorike počela je da jenjava i nastupilo je vrijeme za sabornost, svetosavlje, spiritualizam i antisemitizam – dok je istovremeno sudbina srpstva bezočno uspoređivana s Holokaustom. Milošević je u ranim fazama koketirao s idejom tržišne privrede, ali kada je vlada Ante Markovića odlučno krenula upravo tim putem, momentalno se odrekao promicanja ekonomskih sloboda, a njegovi intelektualni patrijarsi isticali su prednosti autarkije, “domaćinske” ekonomije i duhovne superiornosti pravoslavne askeze nad zapadnim potrošačkim društvom. Jedino tržište koje će u Miloševićevoj Srbiji uživati slobodu bit će buvlja pijaca droge, oružja, reketa, šverca i bankarskih prevara. Njegovo komunističko porijeklo izazivalo je zabunu na Zapadu gdje su mislili da je riječ o posljednjem komunističkom diktatoru, a pomagalo je i Tuđmanu u stvaranju propagandne mantre o “srbokomunizmu”. Milošević u svakom slučaju nije težio očuvanju komunizma u stilu Honeckera ili Ceauşescua. I zašto bi? Na raspolaganju je imao efikasnija sredstva. Komunističku nostalgiju prepustio je svojoj supruzi dok su njegov prezir prema demokraciji i ljubav prema vječnom izvanrednom stanju bili tipično nacionalističke naravi, provođeni nacionalističkim metodama. Govoriti o njemu kao o “komunisti” ili “crvenoj bandi” već nakon Gazimestana postalo je deplasirano. Njegovi propagandisti bili su u pravu kada su kasnije tvrdili da je uništio jugoslavenski komunistički pokret već 1987. – pune dvije godine prije dezintegracije komunizma u Istočnoj Evropi.

Uoči prevrata u Novom Sadu 1988. jedan vojvođanski komunist, Miloševićev protivnik, rekao je da je u Srbiji zavladala atmosfera münchenske pivnice. Bio je u pravu. Zaboravljen je.

Igor Mandić svjedoči da je 1990. upitao Milovana Đilasa može li se i kako srušiti komunizam. Iskusni, mudri i umorni Đilas odgovorio je:

– Može. I to s fašizmom.

Mandiću nije ostalo da konstatira kako je od dva zla izabrano ono gore.

Miloševićeva konverzija iz jugoslavenskog komunističkog aparatčika u vođu srpskog nacionalizma podsjeća na konverziju Franje Tuđmana iz jugoslavenskog generala u hrvatskog nacionalista, za koju Boris Buden kaže da je pomogla masovnoj konverziji hrvatskog stanovništva iz socijalističkih samoupravljača u nacionaliste. Konverzija na Najvišem Mjestu bila je Uzor koji je mnoštvu olakšao moralne tegobe. Praktično isti proces dogodio se u Srbiji. Historija odnosa nacionalizma i komunizma spada u jednu drugu veliku temu: osim što nacionalisti često i rado izlaze iz ormara komunizma, ta historija obiluje mnogim primjerima suradnje, razumijevanja i savezništva, koji demantiraju kako nominalni komunistički internacionalizam tako i navodno “desnu” narav nacionalizma.

***

Je li Milošević bio svjestan da je politika koju je vodio na Kosovu neminovno, logično, nepogrešivo i očigledno vodila u nezavisnost Kosova?

Ako je toga bio svjestan zašto je tako predano radio na nečemu što je – s nacionalističkog stanovišta – vodilo u nijemi gubitak najskuplje reči?

Je li moguće da nije bio svjestan da će otjerati i Kosovo?

Bio je iskusni politički operativac koji se kalio u komitetskim labirintima. Znao je sve o praktičnoj politici i – koliko god je svoju vlast temeljio na represiji – bio je svjestan operativnog i demagoškog značaja takozvane “narodne” podrške.

Ali nikada se nije obratio albanskom stanovništvu.

Uspio je uvjeriti srbijansku javnost da će sve biti u redu kada se ukine autonomija Kosova, odnosno da je sve pošlo krivo kada je Ustav iz 1974. ojačao položaj pokrajina. Bila je to fascinantna zamjena teza koja je, pored svega ostalog, implicirala i oslonac na golu represiju. Pašić i Aleksandar provodili su surovu represiju na Kosovu, ali su imali i “svoje” Albance. Esad-paša Toptani, Mark Gjoni i Cena-beg Kryeziu bili su beogradski pouzdanici, a Džemijet je glasao za Vidovdanski ustav. I tako loša uprava, kakva je između dva rata bila jugoslavenska uprava na Kosovu, tragala je – kolikogod neiskreno i polovično – za stanovitim osloncem u stanovništvu ili političkim grupama. Milošević, kao i u slučaju Slovenije i Hrvatske, nije pokušao ni da laže. Malo je reći da je bio dosljedan u otuđivanju albanskog stanovništva od Srbije. Kasnije, u vrijeme parole “više od autonomije, manje od nezavisnosti” postat će jasno da je jugoslavenski Ustav iz 1974. bio posljednja realna mogućnost, posljednji državnopravni okvir za prisustvo Srbije na Kosovu.

U vrijeme Rambouilleta nije bilo nikakve dvojbe da će doći do bombardiranja Srbije i toga je Milošević bio savršeno dobro svjestan. Ostalo mu je da tu priliku iskoristi na najbolji mogući način.

Znao je da će bombardiranje fatalno otuđiti stanovništvo od Zapada i zapadnih vrijednosti na čemu je njegova propaganda intenzivno radila već dulje vrijeme.

S pravom je pretpostavljao da će u ratnim okolnostima, kada jača potreba za takozvanim nacionalnim jedinstvom, položaj opozicije postati užasan i da će se “narod okupiti” oko Vođe, a rat je bio zgodna prilika i za obračun s protivnicima.

Na Kosovu se otvorila mogućnost da se u ratnom kaosu pokuša protjerivanje albanskog stanovništva i/ili da se u pobjedi NATO-a (koja je bila neminovna i očekivana) pronađe savršen izgovor za gubitak Kosova.

Zločinačku priliku za protjerivanje albanskog stanovništva nije mogao ne pokušati iskoristiti kada se već pružila, mada je morao znati da je zločin takve magnitude neostvariv. Iskustvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine bjelodano je ukazivalo da Zapad više neće tolerirati zločine i etničke progone i da je uspjeh u legalizaciji Republike Srpske neponovljiv. Ili je potpuno izgubio osjećaj za stvarnost?

Ili je zapravo htio odvajanje Kosova iz Srbije?

Preuzetna teza? Ili je samo prividno nevjerojatna?

Njegov temeljni politički cilj bio je da vlada sâm i da vlada bez ustupaka. Okružio se mediokritetima koje bi odbacivao kada su prestali biti korisni. (Spisak tih ljudi je dugačak i živopisan). Nacionalizmom i preziranjem kompromisa već je razbio Jugoslaviju. Znao je i morao znati da je Kosovo unutar srpskih granica nemoguće bez kompromisa s albanskim političkim grupama, a takvo što ga je užasavalo i iz nacionalističkih i iz praktičnih razloga, naročito učešće Albanaca na izborima. Kao neprikosnoveni gospodar i kreator medijskog mainstreama već je 1987. i 1988. obnovio, legalizirao i poticao tradicionalnu sastavnicu srpskog nacionalizma: patološku rasističku mržnju prema Albancima i time im poslao nedvosmislenu poruku da nikakav dijalog ne dolazi u obzir. UÇK je poruku ispravno shvatila kao poziv na komplementarno nasilje.

Na ustupke je bio spreman samo u međunarodnim odnosima. To mu je imponiralo i stvaralo iluziju ravnopravnog državništva, posebno u salonima na Dedinju, u artefaktima imperijalnog sjaja Titove vanjske politike. Pregovori sa stranim diplomatima, uopće bilo kakva vrst odnosa s velikim silama, kao da su, uz cigare i viski, bili njegova hedonistička slabost. Rat sa čitavim svijetom se iz udobnosti Užičke ulice i Titovih bunkera doimao gotovo kao svečanost.

Sjevernoatlantska nadmoć poslužila mu je kao neprocjenjivo vrijedan izgovor da se otarasi Kosova. Ono bi mu samo zagorčavalo život, pogotovo ako bi bilo stabilno i integrirano u Srbiju, ili bi – u obratnom slučaju – iziskivalo skupu upotrebu tenkova kojih je bilo sve manje, što ne znači da u svakoj prilici nije koristio hladnjače. Proglašenje pobjede nad NATO paktom bila je dosjetka na razini one da čitanje latinice, za razliku od ćirilice, škodi očinjem vidu i drugih nenabrojivih mentalnih posrnuća Akademije, Politike, Politike Ekspres i ostalih patrijaršija.

Neobično je da su današnje vladajuće grupe u Srbiji propustile jedinstvenu priliku da objave kako je Srbija izgubila Kosovo upravo Miloševićevom krivnjom. To uostalom ne bi ni bila laž, a izgovoriti istinu, pri tom demonizirati (nominalnog) političkog protivnika i riješiti nerješivo, rijetko je povoljan stjecaj okolnosti. U redu, to je odveć pragmatsko i odveć državničko razmišljanje za ljude koji u kosovskoj laži vide zlatni rudnik političkih opsjena.

***

Svjedočenja koja govore da je Milošević bio potresen vijestima iz Srebrenice i da je osuđivao opsadu Sarajeva jednostavno su nevjerojatna. Bio je isuviše vladalac da bi dozvolio da se važni poduhvati – i način njihove provedbe – zbivaju bez njegovog znanja i odobrenja. Bezdan njegove šutnje o Vukovaru imao je težinu Priznanja.

Je li armagedon ratnih zločina koje je potakao i tolerirao imao ikakvu utilitarnu svrhu?

Zločini koje su počinili ljudi koji su – na ovaj ili način, na najnižem ili višem stupnju vojne ili političke hijerarhijske piramide – bili faktično podređeni Slobodanu Miloševiću, bili su, osim sa stanovišta zdravog razuma i moralne prisebnosti, vojnički besmisleni, medijski pogubni i savršeno iracionalni. Oni stoje u potpunom proturječju s tumačenjem Miloševića kao ciničnog, makijavelističkog pragmatičara. Bio je podjednako nezainteresiran i za poguban medijski učinak zločina i za ljudske patnje, dakle podjednako nesposoban i za utilitarnu politiku i za sućut. Na sličan način na koji je Hitleru uništenje Židova bilo “viša vrijednost” od pobjede u Drugom svjetskom ratu, Milošević je pristavši na zločine izabrao strast i odustao od pragme.

Otpočetka je bio svjestan da je percipiran kao nacionalist, agresor i ratni zločinac, ali ničime nikada nije ni pokušao utjecati na percepciju sebe i svoje politike. Čak su i povremene propagandne kampanje u inozemstvu bile namijenjene samo za domaću upotrebu, jer on se dosljedno obraćao isključivo posvećenom krugu srpskih nacionalista.

On sâm bio je kvintesencija nacionalizma, nacionalizam u ljudskom obličju koje svojom političkom biografijom kazuje sve o naravi te teške političke i psihološke anomalije, te težnje za hermetičnim, malim svijetom koji se poput kozmičke katastrofe pokušava izdvojiti iz univerzuma i trajati u entropiji svoje izvanvremenske i izvanprostorne, slijepe rupe.

Tek u toj jami, u tom zatvorenom sistemu, u toj sveopćoj inverziji vrijednosti i kriterija, na tom usamljenom asteroidu gdje su na snazi drugačiji zakoni i pravila, moguće je potražiti – i naći – pragmatizam. U svijetu koji u ime strasti negira razum, moral i pragmu, ipak postoji tamošnja pragma koja je u službi tamošnjih ciljeva: etničkih progona i inicijacije počinitelja u mistični Volksgemeinschaft. Nijedan nacionalistički rat, ni jedna nacionalistička politika ne vodi se radi dobrobiti nacije nego zbog nacionalizma samog, ne vodi se radi opstanka nacije, nego radi opstanka mržnje. Ne vodi se radi pobjede i zemaljskog carstva nego radi stvaranja mita. Sa svakim sljedećim zločinom Milošević je birao nebesko carstvo nacionalizma i etablirao samoga sebe u mit. Zločin je i taktička metoda i ezoterični ritual kojom se nacionalizam odvaja od neprijateljske materijalne stvarnosti i pretvara u tamjan, u duh, gdje njegove laži, gluposti, izmišljotine i vrijednosni sistemi mogu trajati i rasti u odsustvu neugodnih istina i moralne odgovornosti. Zločin je imanentni sastojak, genus proximum nacionalizma, njegovo sredstvo i njegov cilj. Nebitno je ima li taj zločin oblik koncentracijskog logora ili nacionalističkog pamfleta koji tumači židovske zavjere, ili tvrdi da Albanci imaju repove. Zločinom se nacionalizam odcjepljuje i od čovječanstva i od stvarnosti. Zato je Reichsbahn usmjeravao svoje vagone na slijepi kolosijek Auschwitza iako su bili potrebni za transport tenkova i trupa na frontove. S jednakom strašću kojom je mrzio Židove, Hitler je hladno i proračunato držao da je takav vozni red sublimno utilitaran. Utoliko je pogrešno pitanje jesu li Hitler i Milošević izgubili smisao za stvarnost. Oni su sami stvorili zasebnu stvarnost, zasebnu epistemologiju, zasebnu etiku i zasebnu pragmu – u svijetu Nibelunga koji vladaju velikom germanskom Evropom, odnosno svijetu kosovskih junaka koji preziru Evropu zaključani u maloj i izoliranoj Srbiji. Te mitske svjetove stvorila je strast da bi se zatvorena u njih konačno odala ravnodušnosti.

***

Ako je sam rat bio pobjeda po sebi i ako je ishod rata nebitan, bilo je prirodno da Milošević vojničkom porazu 1995. pristupi nonšalantno. Kraj rata bio je samo trenutak za nastavak nacionalizma drugim sredstvima. Iskoristio ga je za uklanjanje Radovana Karadžića kao glavnog konkurenta za položaj Vođe. Doimao se kao kockar koji je izgubio velike uloge i koji je počeo da se “vadi” i zadovoljava sve manjim dobicima, ali odsijecanjem izgubljenih teritorija zapravo je odsijecao političke protivnike koji su potencijalno mogli omesti njegovu neprikosnovenost. Utoliko je Karadžić bio pervertirana reinkarnacija već zaboravljenih protivnika poput Milana Kučana, Stipe Šuvara i Azema Vllasija. U Daytonu je uživao u viskiju, a prilikom pregovora o granicama Republike Srpske bio je samodopadno i neukusno velikodušan:

– Harise, pa nisam vaška.

Jugoslaviju je razbio toliko potpuno da joj je ukrao i ime kada je u aprilu 1992. uspostavio srpsko-crnogorsku državu, 1995. je pred međunarodnom zajednicom legalizirao tempiranu bombu koju je podmetnuo u temelje Bosne i Hercegovine, a 1999. je gubitkom Kosova postigao dvostruki cilj: riješio se pokrajine kojom nije mogao vladati i mogao je po potrebi podgrijavati mitologiju osvete i nepravde u vječnom izvanrednom stanju.

I u tom je ludilu bilo metode. Ostao je sâm u obećanoj zemlji. Ostvario je svoju distopiju: zemlju kompromisa razbio je zamašnjakom laži i zločina koji su dugoročno osigurali mržnju, međunarodnu izolaciju, kriminal, huliganizam, šverc, korupciju, siromaštvo, nestašice i ostale pogodnosti udobnog vladanja. Opozicija je bila nemoćna: mediji su je poslušno prokazali kao izdajničku, a ona pak, jednako poslušno, nije htjela da “ljulja čamac” u vrijeme odsudne bitke za “zapadne granice”. Uostalom, uspostavu višestranačja Milošević je shvatio kao priliku da sâm, prema potrebi i preko policije, osniva opozicijske stranke. To znači da je vrlo ozbiljno, na svoj način, shvatio višepartijski sistem. Građansko-liberalna i “mundijalistička” alternativa bila je medijski marginalizirana i progonjena po policiji ili kriminalcima, katkad i sabranim djelima velikih netalentiranih akademika. Devedesete su bile zlatno doba gluposti, ubojstava i pljačke u kojem je Milošević bio – Tuđmanove fraze doista su katkad prikladne – svoj na svome u unesrećenoj, upropaštenoj i izoliranoj Srbiji, koju su terorizirali sve luđi mediji, sve nasilnija policija, sve bogatiji kriminalci i somnabulni članci njegove supruge. Bio je sasvim dovoljno moćan da u operativnom vladanju ne mora učiniti nijedan suštinski kompromis što su pokazale sve antirežimske demonstracije počevši od 9. marta 1991. Vladao je odvojenom stvarnošću koju je priredio, stvorio i oblikovao samo za sebe. Bio je pobjednik.

Kao kondenzirani izraz svoje potrebe da ostane sâm u srpstvu i sa srpstvom i kao optimalnu metodu nedemokratske vladavine, doveo je nacionalizam do apsoluta. Kada je jednom posegnuo za nacionalizmom (a za tim se ne poseže bez dubokog uvjerenja), vladao je suvereno, onako kako se to može samo u dimu mržnje i u krilu nacije, te apstrakcije koja se surovo ruga stvarnosti, demokraciji i ljudskim vrijednostima. U toj krvavoj vodi plivao je kao ajkula. Nije ga se ticalo što o njemu misle drugi, jer je bio sâm i htio je biti sâm. Njegov Sonderweg, njegova jedina vizija Srbije bila je stvaranje nacije suučesnika koji će se zločinima, režiranim izborima, neprijateljstvom prema svijetu i spaljenim mostovima, tako kompromitirati da više neće imati alternativu nego tražiti spas, utjehu i nadu u njemu, Slobodanu Miloševiću.

Začuđujuće lako se odrekao vlasti u oktobru 2000. Toliko lako da je vjerojatno imao razloga da vjeruje kako je to privremeno. Na stanovit način bio je u pravu. Shvatio je da je pobjeda opozicije Pirova pobjeda i da je DOS koalicija onih koji su mu zamjerali da je loše obavio posao i onih koji su smatrali da tog odvratnog posla nitko nije ni trebao da se prihvati. U toj pukotini opozicije prepoznao je neslućene mogućnosti da sačuva kontinuitet svoje politike, da sačuva My Way. Doista je Sinatrinu pjesmu (a Franka Sinatru je navodno volio) doveo do manijakalnih konsekvenci. Fanovima Sinatre ostaje da pokušaju barem njega spasiti od Miloševića u čemu mnogi nisu uspjeli niti su pokušali – kada su bile u pitanju neusporedivo važnije i veće vrijednosti.

***

Vratimo se u godinu 1989. Tada se zbio njegov zaboravljeni i posljednji posjet Zagrebu. Bio je na čelu delegacije Socijalističke Republike Srbije u posjeti državnom i partijskom vrhu Socijalističke Republike Hrvatske. Stigao je navečer na Glavni kolodvor odakle su limuzine, za nijansu nervozno i užurbano, svitu odvezle na Gornji grad. Domaćin, Predsjednik Predsjedništva SRH, Ivo Latin će nekoliko dana kasnije izjaviti da su se delegacije složile da se ni u čemu ne slažu. Hrvatsku će posjetiti još samo tri puta. U ljeto 1990. bio je na odmoru u Kuparima gdje je, kako svjedoči Borisav Jović, pridobio Veljka Kadijevića. Split će posjetiti 1991. u okviru farse s pregovorima šestorice republičkih predsjednika. U Tikvešu je iste godine održao poznati sastanak s Tuđmanom. Je li požalio kada je shvatio da više nikada neće vidjeti Zagreb? Nije. Radio je na tome da pravcem Zagreb-Beograd više nitko nikada ne putuje. Je li mrzio Hrvatsku? Začudo nije. Njegov nacionalizam bio je za takvo što isuviše samozadovoljan i samodovoljan. Zatvoren. Došao je do razine koja je uvredljivija čak i od šovinističke mržnje: bio je ravnodušan. Što je pomislio i osjetio kada je čuo da su Kupari sravnjeni sa zemljom? Neugodno je čuti da je mjesto u kojem ste ljetovali srušeno. No, njemu bi i to pitanje i njegov vlastiti odgovor bili dosadni kada bi se usudio reći da je šteta za Kupare, tonom rutiniranog licemjerja kakvim se služe prividno dobri govornici i trgovački putnici.

U Haagu se ponašao kao svadljivi provincijalni kverulant koji i sebe i hermetični krug svojih istomišljenika pokušava hipnotizirati ponavljanjem ispraznosti. On se nikada drugima, nikome izvan kruga istomišljenika, nije ni obraćao niti je to držao potrebnim. Čitav tribunal u Haagu, sudsko vijeće, tužilaštvo i Ujedinjene narode doživljavao je kao da dolaze iz nekog stranog, neizrecivo nevažnog i bezvrijednog svijeta, pa je mogao biti dosljedan u svojem “nepriznavanju” suda, iako je to išlo nauštrb njegove parnične taktike, koja je s pravno-procesnog stanovišta bila ispod svake razine. Pravnici bez pravosudnog iskustva koji odbijaju advokata najgore su stranke. Lagao je loše. Tek u Haagu vidjelo se da Slobodan Milošević zapravo ne zna lagati. Laž mu nije ni bila potrebna: s istomišljenicima je komunicirao ritualno i besadržajno, a svima ostalima nije pridavao dovoljan značaj da bi se potrudio biti uvjerljiv. Nikad se nije obazirao na proturječja između svoje retorike i svoje politike s onom istom nezainteresiranošću kojom je uništavao ljudske sudbine. Bio je toliko nesposoban za empatiju da nije uspijevao primijetiti ni tuđe postojanje, kamoli tuđe interese ili namjere, bili to nesrpski narodi, međunarodna zajednica, pa na koncu i sama unesrećena Srbija. Rat sa, za Srbiju sudbinski važnim, susjedima i rat sa, za svijet sudbinski važnim, zapadnim svijetom bili su oblici njegovog nepristajanja na stvarnost što je doživljavao kao znak svoje superiornosti u koju se uvjeravao i tako što katkad ne bi bio “vaška”. Nesumnjivo se u tome osjećao beskrajno sâm, ali tu je samoću izabrao, htio i njegovao. Nije to bila usamljenost Neshvaćenog, nego usamljenost čovjeka kojega bilo kakva komunikacija savršeno nije zanimala.

Bio je autist, a kako je nacionalizam specifična vrst autizma, Slobodan Milošević bio je najveći nacionalist svih vremena. Nacionalizam je bio prirodni izbor za čovjeka koji je usamljeno i samozadovoljno živio u izolaciji svojeg uma. A opet, bio je isuviše mediokritet da bi bio lud. Lagao je gotovo naivno, onako kako to čine licemjeri čija je emotivna praznina tolika da ih se i ne tiče hoće li laž postići efekt. One koje nisu pripadali njegovom malom svijetu nije držao dostojnima čak ni uvjerljive laži, od čega je samo korak do proizvodnje patnje: ako su svjetovi izvan maloga svijeta beznačajni i ljudska patnja je beznačajna. Bio je dosadan. Dosada je, per definitionem, odsustvo empatije i interakcije. Još od Osme sjednice i Noći oporih reči govorio je i lagao dosadno, iako je milijunima uskratio privilegiju života u dosadnoj zemlji i dosadnom vremenu. Smrću je izbjegao sudsku presudu što je bila njegova posljednja – tako tipično njegova – pobjeda jer smrt je bila njegov prokušani saveznik.

Bio je eksces. Slučajnost. Produkt stjecaja okolnosti. Ne postoji i ne može postojati društvo u kojem je Slobodan Milošević prirodna, logična i neminovna pojava. Činjenica da je bio na čelu jednog političkog poduhvata koji je političkim, ekonomskim, moralnim i fizičkim sakaćenjem ostavio dubok trag, ne znači da nije bio bizarna anomalija.

Historija obiluje anomalijama. Ona nije determinirani tok neminovnih događaja kojim upravljaju proizvodne snage, proizvodni odnosi, nacionalna “bića” ili nacionalni “usud”. Jugoslavenski prostor mogao je izbjeći mržnju, siromaštvo i rat, sve dok politička koterija na čelu sa Slobodanom Miloševićem nije pokrenula lančanu reakciju nacionalizma. Nitko i ništa ne zaslužuje takvu sudbinu jer požar je tek samo jedna od mogućih sudbina šume. Slobodan Milošević doima se kao logični dio historijskog kontinuuma, isključivo ako se historija, kako kaže Dejan Đokić, čita unatrag. Ili ako se pretvori u mitsku legendu u kojoj nema Pojedinca: ni zlotvora ni žrtve. Ako bismo se pomirili s takvom tragedijom, pristali bismo na komplementarnost s političkim ciljevima Slobodana Miloševića i time mu omogućili još jednu pobjedu, još jednu u nizu tragedija. Milošević je bio anomalija i utoliko što još uvijek nije poražen, utoliko što je uspio ostvariti sve tragedije koje je naumio i koje su ga nadživjele kao radijacija nakon nuklearne katastrofe.

 
Peščanik.net, 28.10.2010.