Foto: Umida Ahmedova

Foto: Umida Ahmedova

U Taškentu je ovih dana započet sudski proces protiv Umide Ahmedove, autorke izvrsnih dokumentaraca  i fotografija, a povodom optužbe za „klevetu i uvredu uzbekistanskog naroda“. Kada sam pročitao da je neposredan povod za „optužbu umetnice bila njena fotoreportaža o svakodnevnom životu u Uzbekistanu“, odmah sam požurio na internet da pronađem tu tako zlonamernu fotoreportažu.

Nisam rođen u Montrealu, Cirihu ili Londonu, pa čak ni u Varšavi i sebe smatram manje-više iskusnim u ovakvim stvarima. Odmah sam razumeo šta na prostorima bivše imperije može biti kvalifikovano kao kleveta i uvreda. Nisam očekivao nikakvu realnu klevetu, naravno, ali ipak sam se nadao makar prikrivenoj, finoj aluziji, koja se (odmah to da kažem) od strane bilo kog zainteresovanog savremenika ni u kom slučaju ne bi mogla tumačiti kao „uvreda“, a još manje kao „uvreda nanesena narodu“.

Ali ništa! Tamo prosto nema ničega što bi bilo ko, ma koliko bio zlonameran, mogao okarakterisati kao „ocrnjivanje“ ili pornografiju. Čak ni blizu! Iz te fotoreportaže izviru samo ljudska toplina, čovečnost i čarobna lepota, neverovatno dirljiva u otvorenoj ljubavi prema svojoj zemlji. Već od prve fotografije sam zaboravio i na „sudski proces“ i na „klevetu punu uvreda“. Samo sam se kajao što nisam proputovao tim predivnim predelima i smišljao kako da što pre tamo odem. I iz polumraka pamćenja pred očima mi je prošao treptavi kajron: „Šta to učinih na zlo svima, ja, zlotvor s licem čemerne boje? Primorah sav svet da gorko plače, nad svom tom lepotom zemlje moje.“1

To vam je ta kleveta!

U stvari, argument „uvređenih i oklevetanih“ mi je sasvim razumljiv. On je zasnovan na duboko arhaičnoj predstavi o tome da slika o bilo čemu mora biti prikaz praznika i parade, koloritni opis izdašnog izobilja. Ček, ček, hoćeš da me slikaš? Fotografišeš? Pričekaj samo minut da obučem otmeni halat i na glavu stavim novu tjubetejku. Nećeš me valjda slikati ovako polugolog i oznojanog, s motikom u ruci? Hej, to je već kleveta! A kad malo bolje razmislim, bogami i uvreda. I dobro, ako na slici stojim sam, to je još i oprostivo. Ali narod! Sam znaš na šta to smrdi. Ne moram da ti objašnjavam.

Lepota nije ono što svakoga dana vidimo oko sebe, ono što se stvarno oko nas događa, već ono čega zapravo nema, a bilo bi dobro kada bi ga bilo. Na tom jednostavnom principu bila zasnovana sva estetika socijalističkog realizma.

Onda sam se setio da sam pre neku godinu, takođe na internetu, pronašao jednu drugačiju fotoreportažu. Bila je to galerija fotografija iz Turkmenije, zemlje suseda Uzbekistanu. Na fonu prštećih fontana, držeći knjige u rukama, smešile su mi se devojke u haljinama sa cvetnim šarama. Ka čisto plavom nebu dizale su se zlatne statue Velikog i Mudrog Turkmenbašija, a u prazničnom sjaju, kao baloni koji samo što nisu popucali, caklila su se dobro uhranjena deca.

Iskreno govoreći, razgledanje turkmenskih slika je u meni izazvalo dečiju radost. Ponovo sam čuo poznate melodije iz mog vrtića i sa nostalgijom se setio naših dečijih priredbi. Kao da sam slučajno na tavanu dače pronašao ukoričeni komplet nedeljnika „Aganjok“ za 1952. Zbog jarkih istočnjačkih boja ove slike su izgledale drugačije, ali po svome duhu one su bile u potpunom skladu sa radošću i ostalim prostodušnim osećanjima koja su me prožimala pre pedeset godina. Kakva živopisnost! Kakva nežnost! I na kraju krajeva, kakvo ushićenje!

Ostaje mi samo da žalim ljude sa Zapada, koji nemaju ovo iskustvo. Oni nikada neće razumeti entuzijazam sa kojim smo kao deca čitali i ponovo čitali dok se ne iscepa ilustrovani časopis „Koreja“. Oni ne razumeju da na svetu još uvek postoje mesta gde ljubav prema Ocu nacije ne izaziva stid, već se sa praiskonskom strašću neguje. Oni ne razumeju da kada voljeni rukovodilac nacije miluje, ljubi, pipka i štipka decu oba pola to nije pedofilija, već samo briga o budućnosti naroda. Oni ne razumeju svu složenost osećanja koja se u nama pokreću dok gledamo te tako daleke, a u isto vreme tako bliske slike. A zapletenost tih naših osećanja sastoji se u tome što se mi s jedne strane prisećamo naše prošlosti (a sećamo je se uvek sa nostalgijom), a s druge nam je drago što je negde još lošije nego kod nas.

Smeteni ponos slične vrste osećali smo krajem 60-ih godina dok smo čitali vesti o kulturnoj revoluciji u Kini. „Nije valjda“, govorili smo, „ Izgleda da postoji mesto na kojem je još gore nego kod nas. Mi nismo najgori.“

Otprilike isto tako smušenu, jadnu i sramno dvosmislenu gordost doživljavam i danas čitajući o „kleveti i uvredama nanetim uzbekistanskom narodu“ i mislim o tome da kod nas, mada liči, još uvek nije tako loše. Za sada.

Grani.ru, 09.02.2010.

Prevod sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 16.02.2010.


________________

  1. Stih iz pesme Borisa Pasternaka Nobelova nagrada (1959). Pesma je nastala posle izlaska njegovog romana Doktor Živago na zapadu i piščevog odustajanja od dolaska na ceremoniju dodele Nobelove nagrade 1958.